VJENČANJE je započelo predavanjem koje je održano u jednom društvenom domu u Sowetu. Zatim je zbor mladih kršćana četveroglasno otpjevao pjesme hvale Bogu. Gosti su nakon toga uživali u jelu dok je u pozadini tiho svirala kaseta s melodijama Kraljevstva. Nisu se posluživala alkoholna pića, a nije bilo ni glasne muzike ni plesa. Umjesto toga, gosti su uživali u zajedničkom druženju i čestitanju supružnicima. Čitava proslava trajala je oko tri sata. “Bila je to svadba koja će mi zauvijek ostati u lijepom sjećanju”, prisjeća se Raymond, kršćanski starješina.

U vrijeme svog vjenčanja Welsh i Elthea bili su volonteri u podružnici Biblijskog i traktatnog društva Watch Tower u Južnoafričkoj Republici. Mogli su si priuštiti samo skromnu svadbu. Neki su kršćani odlučili prekinuti punovremenu službu i pronaći svjetovni posao da bi pokrili troškove raskošnije svadbe. Međutim, Welsh i Elthea nisu požalili što su odlučili imati skromno vjenčanje budući da im je to omogućilo da nastave služiti Bogu kao punovremeni sluge sve do Zinzinog rođenja.

Što ako par odluči na svojoj svadbi imati svjetovnu muziku i ples? Što ako odluče da se poslužuje vino ili druga alkoholna pića? Što ako si mogu priuštiti veliku i raskošnu svadbu? Kako mogu biti sigurni da će događaj biti radosna prigoda koja dolikuje Božjim obožavateljima? Ta se pitanja treba pažljivo razmotriti jer Biblija zapovijeda: “Bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da što drugo činite, sve činite na Božju slavu” (1. Korinćanima 10:31).

Teško je zamisliti vjenčanje bez veselja. Ali puno se veća opasnost krije u tome da se ode u drugu krajnost i da dođe do pretjerano neobuzdane zabave. Na mnogim svjetovnim svadbama dešavaju se stvari koje sramote Boga. Naprimjer, uobičajeno je da ljudi piju alkoholna pića dok se ne opiju. Nažalost, toga je bilo čak i na nekim kršćanskim svadbama.

Biblija upozorava da je “silovito piće nemirnik” (Priče Salamunove 20:1). Hebrejska riječ prevedena s “nemirnik” znači “stvarati buku”. Ako alkohol može uzrokovati da osoba postane bučna, zamisli kako tek može djelovati na okupljeno veliko mnoštvo koje previše pije! Očito takve situacije mogu lako prerasti u “pijanke, razuzdane gozbe i tome slično”, a to su stvari koje su u Bibliji svrstane pod “djela tijela”. Svatko tko nepokajnički čini takvo što ne može naslijediti vječni život pod vladavinom Božjeg Kraljevstva (Galaćanima 5:19-21).

Grčka riječ koja znači “razuzdana gozba” koristila se za opisivanje bučne ulične povorke  polupijanih mladih koji su pjevali, plesali i svirali. Ako se na svadbi alkohol toči u gotovo neograničenim količinama te ako ima glasne muzike i neobuzdanog plesa, postoji velika opasnost da se ta prigoda pretvori u nešto što bi nalikovalo razuzdanoj gozbi. U takvom okruženju slabe osobe mogu lako doći u iskušenje i počiniti druga djela tijela, kao što su ‘blud, nečistoća, raspušteno vladanje [ili podleći] izljevima gnjeva’. Što se može učiniti kako djela tijela ne bi omela radost kršćanske svadbe? Da bismo odgovorili na to pitanje, pogledajmo što Biblija kaže o jednoj svadbi.

Isus i njegovi učenici bili su pozvani na jednu svadbu u Kani Galilejskoj. Prihvatili su poziv, a Isus je čak doprinio radosti te prigode. Kad je ponestalo vina, učinio je čudo i stvorio dodatne količine najbolje kvalitete. Ono što je ostalo nakon svadbe nesumnjivo je neko vrijeme udovoljavalo potrebama zahvalnog mladoženje i njegove obitelji (Ivan 2:3-11).

Iz te svadbe kojoj je prisustvovao Isus možemo izvući nekoliko pouka. Kao prvo, Isus i njegovi učenici nisu naprosto banuli na tu svadbu. Biblija jasno kaže da su bili pozvani (Ivan 2:1, 2). Slično tome, u dvije usporedbe o svadbama Isus je uvijek iznova govorio o gostima koji su bili prisutni jer su bili pozvani (Matej 22:2-4, 8, 9; Luka 14:8-10).

U nekim je zemljama običaj da svi iz susjedstva mogu slobodno doći na svadbu bez obzira na to jesu li pozvani ili nisu. Međutim, to može dovesti do financijskih poteškoća. Par koji nije bogat može se zadužiti da bi osigurao dovoljno hrane i pića za neograničen broj ljudi. Stoga, ako kršćanski bračni par odluči imati skromnu svadbu s određenim brojem gostiju, tu bi odluku sukršćani koji nisu pozvani trebali razumjeti i poštovati. Jedan čovjek koji se oženio u Cape Townu (Južnoafrička Republika) prisjeća se da je na svoju svadbu pozvao 200 gostiju. Međutim, pojavilo ih se 600, pa je ubrzo ponestalo hrane. Među nepozvanima bili su putnici iz autobusa koji su slučajno tog vikenda kad je bilo vjenčanje bili u obilasku Cape Towna. Vođa tog puta bio je daljnji rođak mladenke, pa je smatrao da je u redu dovesti čitavu grupu, a da se čak i ne dogovori o tome s mladenkom ili mladoženjom!

Ukoliko se ne kaže da na svadbu mogu svi doći, pravi Isusovi sljedbenici neće nepozvani otići na vjenčanje te jesti i piti ono što je predviđeno za uzvanike. Osobe koje dođu u iskušenje da nepozvane odu trebale bi se zapitati: ‘Neće li moj dolazak na tu svadbu pokazati nedostatak ljubavi prema mladencima? Neću li ih dovesti u neugodan položaj i umanjiti radost te prigode?’ Umjesto da se uvrijedi jer nije pozvan, razumni kršćanin može s ljubavlju poslati čestitku da bi čestitao supružnicima i poželio im Jehovin blagoslov. Može čak razmisliti o tome da pomogne supružnicima tako da im pošalje poklon kako bi dan njihovog vjenčanja bio još radosniji (Propovjednik 7:9; Efežanima 4:28).

U nekim dijelovima Afrike uobičajeno je da stariji rođaci organiziraju svadbu. Parovi su možda zahvalni za to jer su oslobođeni financijskih obaveza. Možda misle da na taj način neće biti odgovorni ni za što što se može desiti. Međutim, prije nego što prihvati bilo koju vrstu pomoći dobronamjerne rodbine, par treba biti siguran da će se poštovati njegove želje.

Iako je Isus bio Božji Sin koji je “sišao s neba”, nema naznaka da je preuzeo i vodio većinu stvari na svadbi u Kani (Ivan 6:41). Umjesto toga, biblijski nam izvještaj kaže da je netko drugi bio postavljen za ‘upravitelja gozbe’ (Ivan 2:8). Taj je pak čovjek bio odgovoran poglavaru nove obitelji, naime mladoženji (Ivan 2:9, 10).

Kršćanska rodbina treba poštovati od Boga imenovanog poglavara nove obitelji (Kološanima  3:18-20). On je taj koji treba preuzeti odgovornost za to što se dešava na njegovoj svadbi. Naravno, mladoženja treba biti razuman i, ako je moguće, udovoljiti željama mladenke, svojih i njenih roditelja. Pa ipak, ako rodbina inzistira na tome da organizira stvari suprotno željama para, onda joj se par može ljubazno zahvaliti na njenoj pomoći i sam platiti svoju skromnu svadbu. Tako se neće desiti ništa što bi kod para izazvalo ružne uspomene. Naprimjer, na jednoj kršćanskoj svadbi u Africi jedan nevjerujući rođak koji je bio domaćin proslave nazdravio je umrlim precima!

Ponekad bračni par ode na medeni mjesec prije nego što završi svadbena proslava. U tom slučaju mladoženja treba zadužiti odgovorne pojedince da paze na to da se slijede biblijska mjerila i da proslava završi u pristojno vrijeme.

Na svadbi na kojoj je bio Isus očito je bilo puno ukusne hrane jer je Biblija opisuje kao svadbenu gozbu. Kao što smo već rekli, bilo je i puno vina. Nesumnjivo je bilo primjerene muzike i dostojanstvenog plesa zato što su to bila klasična obilježja židovskog društvenog života. Dokaz za to možemo naći u Isusovoj poznatoj usporedbi o rasipnom sinu. Bogati otac iz priče bio je toliko sretan zbog povratka svog pokajničkog sina da je rekao: “Jedimo i veselimo se.” U skladu s Isusovim riječima, u slavlje je spadala ‘glazba i ples’ (Luka 15:23, 25).

Međutim, zanimljivo je to što Biblija posebno ne ističe da je na svadbi u Kani bilo muzike i plesa. Ustvari, ni u jednom biblijskom izvještaju o svadbama ne spominje se ples. Dalo bi se zaključiti da je među Božjim vjernim slugama iz biblijskih vremena ples bio sporedno, a ne glavno obilježje njihovih svadbi. Možemo li iz toga nešto naučiti?

Na nekim kršćanskim svadbama u Africi koriste se jaka ozvučenja. Muzika može biti toliko glasna da gosti ne mogu u miru razgovarati. Ponekad se jasno vidi da nema dovoljno hrane, ali ne i plesa koji lako postane neobuzdan. Umjesto da budu svadbene gozbe, te prigode mogu jednostavno poslužiti kao izgovor za plesnu zabavu. Osim toga, glasna muzika često privlači one koji vole stvarati nered, strance koji naprosto dođu nepozvani.

Budući da biblijski izvještaj o svadbama ne ističe muziku i ples, ne bi li to trebalo biti mjerilo za parove koji planiraju imati svadbu koja će služiti na čast Jehovi? Pa ipak, pripremajući se za nekoliko nedavnih svadbi u južnoj Africi, mladi kršćani koji su bili odabrani da budu dio pratnje mladenke i mladoženje mnogo su sati uvježbavali komplicirane plesne korake. Mjesecima su na to trošili jako puno vremena. No kršćani trebaju ‘iskupljivati vrijeme’ za “važnije stvari”, kao što je djelo evangeliziranja, osobni studij i posjećivanje kršćanskih sastanaka (Efežanima 5:16; Filipljanima 1:10).

Prema količini vina koje je Isus stvorio, svadba u Kani bila je, po svemu sudeći, velika i raskošna. Međutim, možemo biti uvjereni da ta prigoda nije bila bučna i da se gosti nisu opijali, što se znalo dogoditi na nekim židovskim svadbama (Ivan 2:10). Zašto možemo biti uvjereni u to? Zato što je Gospodin Isus Krist bio među prisutnima. Isus bi, kao nijedna druga osoba, najviše pazio na to da bude poslušan Božjoj zapovijedi o lošem društvu: “Ne budi među pijanicama” (Priče Salamunove 23:20).

Dakle, ako par odluči da se poslužuje vino ili druga alkoholna pića na njihovoj svadbi,  trebao bi učiniti pripreme da to pažljivo nadziru odgovorni pojedinci. A ako odluči imati muziku, trebao bi izabrati prikladne melodije i postaviti odgovornu osobu da pazi da muzika ne bude preglasna. Gostima se ne bi smjelo dozvoliti da preuzmu kontrolu i puštaju upitnu muziku ili je previše pojačavaju. Ako će biti plesa, može ga se uvesti na dostojanstven i umjeren način. Ako nevjerujući rođaci ili nezreli kršćani izvode vulgarne ili putene plesne pokrete, mladoženja će možda morati promijeniti muziku ili taktično zamoliti da taj ples prestane. U suprotnom bi svadba mogla postati raskalašena i uzrokovati spoticanje (Rimljanima 14:21).

Zbog opasnosti vezanih uz neke vrste modernog plesa, glasnu muziku i neograničeno točenje alkohola, neki kršćanski mladoženje odlučili su da njihova svadba prođe bez toga. Neke se kritiziralo zbog toga, no bilo bi bolje pohvaliti ih zato što žele izbjeći sve što bi moglo nanijeti sramotu Božjem svetom imenu. S druge strane, neki su mladoženje planirali da imaju prikladnu muziku, da se neko vrijeme pleše i da se u umjerenoj količini poslužuje alkohol. U svakom slučaju, mladoženja je odgovoran za ono što dozvoli da se desi na njegovoj svadbi.

U Africi neki nezreli pojedinci prezirno gledaju na dostojanstvene kršćanske svadbe i kažu da na njima izgleda kao da su na sprovodu. Međutim, to nije uravnoteženo gledište. Grešna djela tijela mogu donijeti privremeni užitak, no kršćanina ostavljaju s grižnjom savjesti i nanose sramotu Božjem imenu (Rimljanima 2:24). S druge strane, Božji sveti duh izvor je prave radosti (Galaćanima 5:22). Mnogi kršćanski parovi s oduševljenjem se prisjećaju dana svog vjenčanja, znajući da je to bila vesela prigoda, a ne ‘povod za spoticanje’ (2. Korinćanima 6:3).

Welsh i Elthea još uvijek se prisjećaju mnogih pozitivnih komentara svoje nevjerujuće rodbine koja je bila na njihovoj svadbi. Jedan od njih je rekao: “Dosta nam je bučnih svadbi kakvih ima u ovo vrijeme. Za promjenu, bilo je tako lijepo prisustvovati pristojnoj svadbi.”

Što je još važnije, radosne i dostojanstvene kršćanske svadbe služe na čast Osnivaču braka, Jehovi Bogu.