PRIJE tri tisuće i petsto godina Mojsijev zakon osudio je podmićivanje. Otada su prošla stoljeća, a zakona protiv korupcije sve je više. Međutim, zakonskim se odredbama nije uspjelo suzbiti korupciju. Svakog dana milijuni ljudi podmićuju jedni druge, a milijarde trpe posljedice.

Korupcija je postala toliko raširena i rafinirana pojava da prijeti da će postepeno uništiti samu strukturu društva. U nekim se zemljama gotovo ništa ne može napraviti bez mita. Mito će, ako dospije u prave ruke, omogućiti nekome da prođe ispit, dobije vozačku dozvolu, sklopi poslovni ugovor ili dobije sudsku parnicu. “Korupcija je nalik teškom zagađenju koje tišti ljudski duh”, tužno kaže pariški odvjetnik Arnaud Montebourg.

Mito je posebno česta pojava u trgovačkom svijetu. Neke kompanije na podmićivanje korumpiranih državnih birokrata odvajaju čak trećinu ukupne zarade. Prema podacima britanskog časopisa The Economist, u međunarodnoj trgovini oružjem svake se godine za podmićivanje potencijalnih kupaca potroši i do 10 posto od 25 milijardi dolara. Budući da korupcija poprima sve veće razmjere, posljedice su katastrofalne. Kaže se da je praksa protežiranja u kapitalizmu — odnosno pokvarenog postupanja u poslovnom svijetu kojim se privilegira povlaštena manjina s dobrim vezama — tijekom zadnjeg desetljeća uništila gospodarske sustave cijelih država.

Korupcija i propast gospodarstva koja je posljedica korupcije neminovno najviše pogađaju siromašne — one koji rijetko kad mogu nekoga podmititi. “Korupcija nije ništa drugo nego jedan oblik ugnjetavanja”, sažeto se kaže u The Economistu. Može li se nadvladati ovaj oblik ugnjetavanja ili je on neizbježan? Da bismo odgovorili na to pitanje, najprije moramo identificirati neke osnovne uzroke korupcije.

Zašto ljudi često izaberu iskvaren način postupanja umjesto poštenje? To nekima predstavlja najlakši — ili zapravo jedini — način da dođu do onoga što žele. Mito ponekad može poslužiti kao prikladno sredstvo za izbjegavanje određene kazne. Mnogi koji promatraju političare, policajce i suce koji kao da ignoriraju korupciju, ili joj čak sami pribjegavaju, samo oponašaju njihov primjer.

Kako korupcija postaje sve raširenija pojava, tako je ljudi počinju sve više prihvaćati, dok im na koncu ne postane način života. Ljudi s bijedno malom plaćom zaključe da nemaju  drugog izbora. Moraju tražiti mito ako žele pristojno živjeti. A kad oni koji iznuđuju mito ili oni koji ga daju s namjerom da postignu nepravednu korist prođu nekažnjeno, malo je ljudi spremno plivati protiv struje. “Što nema odmah osude za zlo djelo, zato srce sinova ljudskih kipi u njima da čine zlo”, zapazio je kralj Salamun (Propovjednik 8:11).

Dvije snažne sile potiču plamen korupcije: sebičnost i pohlepa. Korumpirani ljudi zbog sebičnosti previđaju činjenicu da njihova korumpiranost donosi patnje drugima i opravdavaju podmićivanje jednostavno zato što imaju koristi od njega. Kako oni koji pribjegavaju korupciji nagomilavaju materijalno bogatstvo, tako postaju još pohlepniji. “Tko ljubi novce, neće se nasititi novaca”, zapazio je Salamun, “i tko ljubi bogatstvo, neće imati koristi od njega” (Propovjednik 5:10). Istina, pohlepa može biti efikasno sredstvo zarade, ali pohlepni ljudi uvijek zatvaraju oči pred korupcijom i kršenjem zakona.

Još jedan faktor koji ne smijemo previdjeti uloga je nevidljivog vladara ovog svijeta, kojega Biblija označava Sotonom Đavlom (1. Ivanova 5:19; Otkrivenje 12:9). Sotona vješto potiče korupciju. Najveće mito ikad ponuđeno bilo je ono koje je Sotona ponudio Kristu. ‘Dat ću ti sva kraljevstva svijeta ako padneš i izvršiš mi čin obožavanja’ (Matej 4:8, 9).

Međutim, Isus je bio nepodmitljiv i svoje je sljedbenike poučio da postupaju isto. Mogu li Kristova učenja i danas poslužiti kao efikasno sredstvo u borbi protiv korumpiranosti? U sljedećem članku analizirat će se odgovor na ovo pitanje.