ROĐENA sam 1910. godine u vrlo religioznoj obitelji koja je živjela na selu u Nebraski (SAD). Poslije svakog doručka i večere zajedno smo kao obitelj čitali Bibliju. Otac je bio upravitelj nedjeljne škole vjeronauka u metodističkoj crkvi u malom gradiću Winsideu, koji je od nas bio udaljen oko 6 kilometara. Imali smo kočiju sa zastorima na prozorima, pa smo bez obzira na vremenske prilike mogli odlaziti u crkvu nedjeljom ujutro.

Kad sam imala osam godina, moj brat koji je još bio beba razbolio se od dječje paralize, pa ga je majka odvela na liječenje u lječilište u Iowi. Usprkos njenoj predanoj brizi, moj je brat umro dok su bili tamo. Međutim, dok je još bila u Iowi, majka je upoznala ženu koja je bila Istraživač Biblije, kako su se tada nazivali Jehovini svjedoci. Puno su razgovarale i majka je s njom čak posjetila neke njihove sastanke.

Kad se vratila kući, majka je sa sobom donijela nekoliko svezaka djela Studies in the Scriptures (Studije Svetog pisma), koje je objavilo Društvo Watch Tower. Uskoro se uvjerila da Istraživači Biblije naučavaju istinu, a da učenja o besmrtnosti ljudske duše i vječnom mučenju  zlih nisu istinita (1. Mojsijeva 2:7; Propovjednik 9:5, 10; Ezehijel 18:4).

Međutim, oca je to jako smetalo i protivio se tome da majka odlazi na sastanke Istraživača Biblije. Nastavio je voditi mene i mojeg starijeg brata Clarencea u crkvu. No, kad otac nije bio kod kuće, majka je s nama proučavala Bibliju. Mi smo zahvaljujući tome imali priliku usporediti učenja Istraživača Biblije s učenjima naše crkve.

Clarence i ja redovito smo išli na vjeronauk u crkvi i on je učiteljici postavljao pitanja na koja ona nije znala odgovoriti. Kad smo došli kući, ispričali bismo to majci i zatim dugo razgovarali o tim temama. Ja sam naposljetku prestala ići u crkvu i počela sam s majkom odlaziti na sastanke Istraživača Biblije, a uskoro je i Clarence učinio isto.

Majka i ja bile smo u rujnu 1922. na nezaboravnom kongresu Istraživača Biblije u Cedar Pointu (Ohio). Još uvijek kao da gledam kako se razvija ogroman natpis “Oglašujte Kralja i Kraljevstvo” dok Joseph F. Rutherford, tadašnji predsjednik Društva Watch Tower, tim riječima potiče na službu više od 18 000 prisutnih. To me duboko dirnulo i shvatila sam koliko je hitno drugima govoriti o dobroj vijesti o Božjem Kraljevstvu (Matej 6:9, 10; 24:14).

Na kongresima od 1922. do 1928. bio je usvojen niz rezolucija, a njihove poruke tiskane su u obliku traktata koje su u desecima milijuna primjeraka Istraživači Biblije dijelili ljudima diljem svijeta. Bila sam visoka i mršava — zvali su me hrt — i jurila sam od kuće do kuće raspačavajući te tiskane poruke. Zaista sam uživala u tome. Ipak, razgovarati na vratima, samostalno govoriti drugima o Božjem Kraljevstvu, bilo je nešto sasvim drugo.

Znate, bila sam toliko sramežljiva da me je hvatala groza čak i kad bi majka svake godine pozvala gomilu naših rođaka. Nestala bih u svoju spavaću sobu i ostala tamo. Jednom je majka željela fotografirati cijelu obitelj, pa me pozvala da izađem. Budući da nisam htjela doći, vrištala sam dok me je ona doslovno vukla van iz sobe.

Ipak, došao je dan kad sam odlučno stavila biblijsku literaturu u torbu. Stalno sam sama  sebi govorila “Ja to mogu”, no onda sam si rekla “Ja to moram!” Napokon sam krenula u službu propovijedanja. Nakon toga bila sam toliko sretna što sam skupila hrabrost da pođem u službu. Najveće zadovoljstvo nije mi bio sam rad u službi, već spoznaja da je posao obavljen. Otprilike u to vrijeme zbio se susret sa spomenutim svećenikom od kojeg sam otišla plačući. Kako je vrijeme prolazilo, uz Jehovinu pomoć osposobila sam se za to da razgovaram s ljudima na njihovim vratima, a moja se radost povećavala. Godine 1925. simbolizirala sam svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi.

Kad sam imala 18 godina, kupila sam automobil novcem koji sam naslijedila od svoje ujne te sam započela s pionirskom službom, kako se naziva punovremena propovjednička djelatnost. Dvije godine kasnije, 1930, moja partnerica i ja prihvatile smo dodijeljeno područje. U to je vrijeme i Clarence već započeo s pionirskom službom. Ubrzo nakon toga prihvatio je poziv da služi u Betelu, svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York).

Otprilike u to vrijeme naši su se roditelji razdvojili, pa smo majka i ja dale napraviti prikolicu za stanovanje i počele smo zajedno služiti kao pioniri. Bilo je to vrijeme kad je u Sjedinjenim Državama zavladala velika ekonomska kriza. Nastaviti s pionirskom službom bio je priličan izazov, no mi smo bile odlučne da ne odustanemo. Davale smo biblijsku literaturu za piliće, jaja i povrće. Također smo u zamjenu uzimale i stvari kao što su stare baterije i stari aluminij, pa smo to onda prodavale i od tog novca kupovale benzin za automobil te plaćale druge troškove. Ja sam također naučila podmazivati automobil i mijenjati ulje, čime smo štedile novac. Gledale smo kako nam Jehova, u skladu sa svojim obećanjem, pomaže da svladavamo zapreke (Matej 6:33).

Godine 1946. pozvana sam da pohađam sedmi razred Gileada, biblijske škole Društva Watchtower, koja se nalazila blizu South Lansinga (New York). Do tada je već prošlo preko 15 godina otkako smo majka i ja bile zajedno u pionirskoj službi, no ona usprkos tome nije htjela da zbog nje propustim priliku da se školujem za misionarsku službu. Zato me ohrabrila da prihvatim prednost pohađanja škole Gilead. Martha Hess iz Peorie (Illinois) i ja smo nakon promocije postale partnerice. S još dvije sestre poslane smo na godinu dana u Cleveland (Ohio), gdje smo čekale da nam dodijele područje u inozemstvu.

Marta i ja područje smo dobile 1947. Poslane smo na Havaje. Budući da se bez problema moglo imigrirati na te otoke, majka je došla živjeti blizu nas u grad Honolulu. Njeno se zdravlje pogoršavalo, pa sam uz obavljanje svojih misionarskih aktivnosti pomagala i njoj. Brinula sam se za nju sve do kraja njenog života 1956, kad je umrla u starosti od 77 godina. Kad smo došle na Havaje, tamo je bilo oko 130 Svjedoka, no do vremena kad je ona umrla bilo ih je preko 1 000 i misionari više nisu bili potrebni.

Tada smo Martha i ja primile pismo od Društva Watch Tower u kojem nam je ponuđeno da služimo u Japanu. Ono što nas je prvenstveno zabrinjavalo bilo je hoćemo li u našim godinama moći naučiti japanski jezik. Ja sam tada imala 48 godina, a Martha je bila samo četiri godine mlađa. No, prepustile smo stvar  u Jehovine ruke i prihvatile dodijeljeno područje.

Odmah nakon međunarodnog kongresa 1958, održanog na njujorškim stadionima Yankee i Polo Grounds, brodom smo krenule za Tokyo. Kad smo se približili luci u Yokohami, gdje su nas dočekali Don i Mabel Haslett, Lloyd i Melba Barry i drugi misionari, zahvatio nas je jak tajfun. U to su vrijeme u Japanu bila samo 1 124 Svjedoka.

Odmah smo počele učiti japanski jezik i ići u službu od vrata do vrata. Slovima engleske abecede ispisale smo si prezentacije na japanskom, koje smo čitale na vratima. Stanari bi odgovorili “Yoroshii desu” ili “Kekko desu” (“Lijepo” ili “Dobro”), što smo razumjele. No budući da ljudi ove riječi koriste također i kad nešto odbijaju, nismo uvijek znale da li je stanar zainteresiran ili nije. Njihovo značenje ovisilo je o tonu glasa ili izrazu lica. Trebalo nam je vremena da naučimo to prepoznavati.

Jednog dana dok sam se još uvijek borila s jezikom, posjetila sam radničko naselje poduzeća Mitsubishi i upoznala 20-godišnju djevojku. Ona je dobro napredovala u biblijskoj spoznaji i krstila se 1966. Godinu dana kasnije započela je s pionirskom službom, a ubrzo nakon toga imenovana je za specijalnog pionira. Od tada je neprestano u toj službi. Kad gledam kako ona od mladosti koristi svoje vrijeme i energiju u punovremenoj službi, to je za mene uvijek prava inspiracija.

Zauzeti stav za biblijsku istinu naročito je veliki izazov za ljude koji žive u ne-kršćanskoj sredini. Usprkos tome, mnoge tisuće, među  njima i mnogi s kojima sam ja proučavala Bibliju, suočile su se s tim izazovom. Oni su bacili skupe budističke i šintoističke oltare koje Japanci tradicionalno drže u svojim domovima. Kako rođaci ponekad to pogrešno tumače kao izraz nepoštovanja prema umrlim precima, novima je potrebna hrabrost da to učine. Njihov hrabar postupak podsjeća na rane kršćane koji su se riješili predmeta koji su bili povezani s krivim obožavanjem (Djela apostolska 19:18-20).

Sjećam se jedne domaćice s kojom sam proučavala, a koja je planirala sa svojom obitelji odseliti iz Tokya. Htjela je useliti u novi dom u kojem nije bilo predmeta povezanih s poganskim obožavanjem. Rekla je to svojem suprugu i on je pristao na to. Radosno mi je to ispričala, no onda se sjetila da je spakirala jednu veliku, skupu mramornu vazu, koju je kupila jer su joj rekli da donosi sreću u kući. Kako je sumnjala da i ta vaza ima veze s krivim obožavanjem, razbila ju je čekićem i bacila.

Kad vidim kako se, poput ove žene, ljudi spremno rješavaju skupih predmeta povezanih s krivim obožavanjem i hrabro započinju novi život u službi Jehovi, to mi je nagrada, presretna sam. Neprestano zahvaljujem Jehovi na tome što već više od 40 godina radosno služim kao misionar u Japanu.

Kad pogledam unazad na više od 70 godina svoje punovremene službe, divim se onome što se meni doima kao suvremena čuda. Kao sramežljiva djevojka, nikada ne bih pomislila da ću provesti cijeli život pristupajući ljudima kako bih im govorila o Kraljevstvu o kojem većina ne želi ništa čuti. No, ne samo da sam sama to uspjela učiniti već sam vidjela stotine, ako ne i tisuće, drugih da čine to isto. A oni to čine tako djelotvorno da je broj od tek nešto više od tisuću Svjedoka, koliko ih je bilo u Japanu  kad sam došla tamo 1958, porastao na preko 222 000 danas!

Kad smo Martha i ja došle u Japan, živjele smo u podružnici u Tokyu. Godine 1963. na tom mjestu izgrađena je nova zgrada podružnice s pet katova i od tada živimo u njoj. U studenom 1963. bile smo među 163 prisutnih na govoru svečanog otvorenja koji je održao nadglednik naše podružnice, Lloyd Barry. Do tada je broj Svjedoka u Japanu dosegao 3 000.

Bilo je užitak promatrati kako djelo propovijedanja Kraljevstva naglo raste i kako je broj Svjedoka 1972, kad je dovršena nova, proširena podružnica u gradu Numazu, prešao 14 000. No, do 1982. u Japanu je bilo preko 68 000 objavitelja Kraljevstva, a puno veća podružnica sagrađena je u gradu Ebini, koji je od Tokya udaljen 80 kilometara.

U međuvremenu je renovirana prijašnja zgrada podružnice u središtu Tokya. S vremenom se nju počelo koristiti kao misionarski dom za više od 20 misionara koji su služili u Japanu 40 ili 50 godina ili čak duže, uključujući i mene i moju dugogodišnju partnericu Marthu Hess. U našem domu također žive jedan doktor i njegova supruga koja je medicinska sestra. Oni brinu za nas, brižno pazeći na naše zdravstvene potrebe. Nedavno im se pridružila još jedna bolničarka, a u toku dana dolaze i kršćanske sestre i pomažu oko njegovanja bolesnih. Po dva člana betelske obitelji u Ebini dolaze nam kuhati te nam čiste dom. Jehova je doista dobar prema nama (Psalam 34:8, 10).

Jedan od najljepših trenutaka mojeg misionarskog života bio je u studenom prošle godine, 36 godina nakon otvorenja zgrade u kojoj sada živi velik broj nas dugogodišnjih misionara. Trinaestog studenog 1999. bila sam među 4 486 prisutnih, među kojima su bile i stotine dugogodišnjih svjedoka iz 37 zemalja, koji su bili na svečanom otvorenju novih objekata japanske podružnice Watch Tower Bible and Tract Societya u Ebini. Trenutno ta betelska obitelj ima oko 650 članova.

Tokom skoro 80 godina od kad sam plašljivo krenula od kuće do kuće objavljujući biblijske poruke, Jehova mi je pomagao jačajući me. Pomogao mi je da nadvladam svoju sramežljivost. Ja čvrsto vjerujem da Jehova može upotrijebiti svakoga tko se uzda u njega, pa čak i one koji su krajnje sramežljivi poput mene. I kakav sam samo ispunjen život imala, govoreći nepoznatim ljudima o našem Bogu, Jehovi!