Osnovni odgovor je da Jehovini svjedoci ne prihvaćaju krv. Mi čvrsto vjerujemo da se Božji zakon o krvi ne može mijenjati kako bi se išlo ukorak s nepostojanim mišljenjima. No pojavljuju se nova pitanja zato što se krv sada može razdijeliti na četiri glavne komponente i na frakcije tih komponenti. Kad neki kršćanin odlučuje hoće li prihvatiti takve preparate, trebao bi gledati dalje od mogućih zdravstvenih koristi i rizika. Njemu bi trebalo biti važno to što kaže Biblija i kako bi njegova odluka mogla djelovati na njegov odnos sa Svemogućim Bogom.

Ključna su pitanja sasvim jednostavna. Da bi shvatio zašto je tako, razmotri neke biblijske, povijesne i medicinske razloge.

Jehova Bog našem je zajedničkom pretku Noi rekao da na krv mora gledati kao na nešto posebno (1. Mojsijeva 9:3, 4). Kasnije su Božji zakoni dani Izraelu ukazivali na svetost krvi: “Tko bi god od doma Izraelova ili između stranaca (...) jeo kakve god krvi, okrenuću lice svoje na suprot onomu čovjeku koji bude jeo krvi.” Izraelac koji ne bi uvažavao Božji zakon mogao bi loše utjecati na druge i zato je Bog dodao: “Istrijebiću ga iz naroda njegova” (3. Mojsijeva 17:10). Kasnije su apostoli i starješine na jednom sastanku u Jeruzalemu donijeli odredbu da se moramo ‘uzdržavati od krvi’. To je jednako važno kao i uzdržavanje od spolnog nemorala i idolopoklonstva (Djela apostolska 15:28, 29).

Što je u to vrijeme značilo ‘uzdržavanje’? Kršćani nisu konzumirali krv, ni svježu ni zgrušanu; nisu jeli meso životinje koja nije iskrvarila. Nije dolazila u obzir niti hrana u koju se stavljalo krv, kao što su krvavice. Uzimanjem krvi na neki od tih načina kršio se Božji zakon (1. Samuelova 14:32, 33).

Većina ljudi u drevno doba nije se opterećivala zbog konzumiranja krvi, što je vidljivo iz Tertulijanovih zapisa (drugo i treće stoljeće n. e.). Odgovarajući na lažne optužbe da kršćani konzumiraju krv, Tertulijan je spomenuo plemena koja su dogovore potvrđivala pijenjem krvi. Također je zapazio da “kad se u areni održavaju predstave, [neki] pohlepno uzimaju svježu krv okrivljenih (...) kao lijek za svoju epilepsiju”.

Ti su postupci (mada su ih neki Rimljani činili iz zdravstvenih razloga) u očima kršćana bili neispravni: “Mi čak ni životinjsku krv ne uzimamo u svojoj uobičajenoj prehrani”, napisao je Tertulijan. Rimljani su hranu koja je sadržavala krv koristili kao ispit kojim su iskušavali besprijekornost pravih kršćana. Tertulijan je dodao: “Sad, kad ste se uvjerili [da se kršćani] užasavaju životinjske krvi, pitam ja vas kako ih možete smatrati željnima ljudske krvi?”

Danas bi malo ljudi, kad bi im liječnik predložio da uzmu krv, pomislilo da u pitanje dolaze zakoni Svemogućeg Boga. Iako mi kao Jehovini svjedoci svakako želimo živjeti, obavezali smo se da ćemo biti poslušni Jehovinom zakonu o krvi. Što to znači s obzirom na trenutnu medicinsku praksu?

Kad je nakon drugog svjetskog rata transfuzija pune krvi postala uobičajena, Jehovini svjedoci su shvatili da se to kosi s Božjim zakonom — što i dan-danas vjerujemo. No kako je vrijeme prolazilo medicina se mijenjala. Danas se većinom ne daju transfuzije pune krvi, već jedne od njenih glavnih komponenti: (1) crvenih krvnih stanica; (2) bijelih krvnih stanica; (3) krvnih pločica; (4) plazme (seruma), tekućeg dijela. Ovisno o stanju pacijenta, liječnici mogu prepisati crvene krvne stanice, bijele krvne stanice, krvne pločice ili plazmu. Transfundiranje tih glavnih komponenti omogućava da se jedna jedinica krvi da većem broju pacijenata. Jehovini svjedoci smatraju da se uzimanjem pune krvi ili bilo koje od te četiri glavne komponente krši Božji zakon. Vrijedno je zapaziti da su, zato što se drže tog biblijskog stajališta, zaštićeni od mnogih rizika, uključujući i bolesti kao što su hepatitis i AIDS, koje se može dobiti putem krvi.

Međutim, budući da se obradom krvi mogu dobiti i daljnje komponente osim tih glavnih, pojavljuje se pitanje o frakcijama dobivenim iz glavnih komponenti krvi. Kako se te frakcije koriste i što bi kršćanin trebao uzeti u obzir kad odlučuje o tome?

 Krv je složena tekućina. Čak i plazma — koju sačinjava 90 posto vode — sadržava mnoštvo hormona, anorganskih soli, enzima i hranjivih tvari, uključujući i minerale te šećer. Plazma sadržava i proteine kao što su albumin, faktori zgrušavanja i antitijela za borbu protiv bolesti. Stručnjaci odvajaju i koriste mnoge proteine iz plazme. Naprimjer, faktor zgrušavanja VIII daje se hemofiličarima, kod kojih lako dođe do krvarenja. Ili ako je netko izložen nekim bolestima, liječnici mogu prepisati injekcije gamaglobulina, uzetog iz krvne plazme ljudi koji su već stekli imunitet. U medicini se koriste i drugi proteini plazme, ali gore spomenuto pokazuje da se jedna od glavnih krvnih komponenti (plazma) može obraditi kako bi se dobile frakcije. *

Baš kao što se iz krvne plazme mogu izdvojiti različite frakcije, tako se i druge glavne komponente (crvene krvne stanice, bijele krvne stanice, krvne pločice) može obraditi da bi se odvojilo manje dijelove. Naprimjer, bijele krvne stanice mogu biti izvor interferona i interleukina, koje se koristi za liječenje nekih virusnih infekcija i raka. Krvne se pločice mogu obraditi da se dobije faktor zgrušavanja XIII. Pojavljuju se i drugi lijekovi koji (barem u početku) sadrže derivate krvnih komponenti. Takav se način liječenja ne sastoji od transfuzije tih glavnih komponenti; obično uključuje dijelove, odnosno frakcije, tih komponenti. Mogu li kršćani prihvatiti te frakcije tokom liječenja? Na to ne možemo odgovoriti. Biblija ne iznosi detalje po tom pitanju, pa zato svaki kršćanin mora na temelju svoje savjesti donijeti odluku pred Bogom.

Neki bi odbili sve što se dobiva iz krvi (čak i frakcije namijenjene stjecanju privremenog pasivnog imuniteta). Tako oni razumiju Božju zapovijed da se ‘uzdržavaju od krvi’. Oni uzimaju u obzir činjenicu da je njegov zakon dan Izraelu zahtijevao da se krv iz nekog stvorenja ‘prolije na zemlju’ (5. Mojsijeva 12:22-24). Zašto je to bitno? Pa, da bi se pripravilo gamaglobulin, faktore zgrušavanja dobivene iz krvi i tako dalje, krv treba izvaditi i obraditi. Stoga neki kršćani odbijaju takve pripravke, jednako kao što odbijaju transfuziju pune krvi ili njenih četiriju glavnih komponenti. Trebalo bi poštovati njihov iskreni stav koji se temelji na njihovoj savjesti.

Drugi kršćani odluče drugačije. I oni odbijaju transfuziju pune krvi, crvenih krvnih stanica, bijelih krvnih stanica, krvnih pločica ili plazme. Ipak, oni će možda dozvoliti liječniku da ih liječi nekom frakcijom uzetom iz glavnih komponenti. Čak i u tom slučaju mogu postojati različiti stavovi. Neki će kršćanin možda prihvatiti injekciju gamaglobulina, ali možda neće pristati na injekciju koja sadrži nešto dobiveno iz crvenih ili bijelih krvnih stanica. No, općenito gledajući, što bi neke kršćane moglo navesti na zaključak da mogu prihvatiti frakcije krvi?

 U 3. dijelu dodatka Naše službe za Kraljevstvo od veljače 1996. pisalo je da proteini plazme (frakcije) iz krvi trudne žene prelaze u zaseban krvotok njenog fetusa. Tako majka prenosi imunoglobuline na svoje dijete, dajući mu dragocjen imunitet. Neovisno o majci, kad crvene krvne stanice fetusa dovrše svoj normalan životni vijek, započinje razgradnja njihovog sastojka koji prenosi kisik. Jednim dijelom od njega nastaje bilirubin, koji prelazi placentu prema majci, a ona ga se oslobađa s tjelesnim otpadnim tvarima. Budući da frakcije krvi takvim prirodnim putem prelaze na drugu osobu, neki će kršćani možda zaključiti da mogu prihvatiti neku frakciju krvi dobivenu iz krvne plazme ili krvnih stanica.

Da li činjenica da se mišljenja i odluke na temelju savjesti razlikuju to pitanje čini nevažnim? Ne čini. To je ozbiljno pitanje. Pa ipak, ono je u biti jednostavno. Gore navedene informacije pokazuju da Jehovini svjedoci odbijaju kako transfuziju pune krvi tako i glavnih krvnih komponenti. Biblija kršćanima zapovijeda da se ‘uzdržavaju od onoga što je žrtvovano idolima i od krvi i od bluda’ (Djela apostolska 15:29). Osim toga, kad je riječ o frakcijama bilo koje glavne komponente, svaki kršćanin, nakon što pažljivo i u molitvi razmisli o tome, mora na temelju svoje savjesti odlučiti sam za sebe.

Mnogi bi ljudi bili spremni prihvatiti svako liječenje koje naizgled trenutno donosi pomoć, čak i ono za koje se zna da sa sobom nosi zdravstvene rizike, kao što je to slučaj s korištenjem krvnih derivata. Iskreni kršćanin nastoji imati potpunije, uravnoteženije gledište koje se ne bazira samo na tjelesnim aspektima. Jehovini svjedoci cijene trud koji se ulaže da bi se osigurala kvalitetna zdravstvena njega i uzimaju u obzir rizike i koristi u svakom načinu liječenja. Međutim, kad su u pitanju preparati dobiveni iz krvi, oni naročito paze na ono što Bog kaže i na svoj odnos s našim Davateljem života (Psalam 36:9).

Za kršćane je uistinu pravi blagoslov imati pouzdanje poput psalmista, koji je napisao: “Jehova Bog [je] sunce i štit, Jehova daje blagodat i slavu; onima koji hode u bezazlenosti ne u[s]kraćuje ni jednoga dobra. Jehova (...)! blago čovjeku, koji se u te uzda”! (Psalam 84:11, 12).