1, 2. Kakav stav kršćani kao propovjednici dobre vijesti nastoje zadržati?

MLADIĆ je uzbuđen zbog novog posla. Prvog radnog dana on nestrpljivo čeka upute poslodavca. Raduje se svom prvom zadatku i shvaća ga veoma ozbiljno. Gorljivo želi dati sve od sebe.

² Slično tome, i mi kao kršćani na sebe možemo gledati kao na nove radnike. Budući da gajimo nadu u vječni život, moglo bi se reći da smo tek počeli raditi za Jehovu. Naš nam je Stvoritelj sigurno namijenio brojne poslove kojima ćemo biti zaokupljeni u svu vječnost. No prvi zadatak koji smo dobili jest objavljivanje dobre vijesti o njegovom Kraljevstvu (1. Solunjanima 2:4). Kako gledamo na taj zadatak koji smo dobili od Boga? Poput onog mladića, trebali bismo ga obaviti najbolje što možemo, s revnošću, s radošću — da, s gorljivošću!

3. Što trebamo činiti da bismo bili uspješni kao propovjednici dobre vijesti?

³ Istina, zadržati takav pozitivan stav može biti izazov. Mi osim službe imamo mnoge druge odgovornosti, a neke od njih mogu nas opterećivati u psihičkom i emocionalnom pogledu. Uglavnom se uspijevamo pobrinuti za sve te stvari dok istovremeno službi poklanjamo odgovarajuću pažnju. Pa ipak, to može biti stalna borba (Marko 8:34). Isus je istaknuo da ćemo se morati snažno naprezati ako želimo biti uspješni kršćani (Luka 13:24).

4. Kako svakodnevne životne brige mogu utjecati na naše duhovno gledište?

⁴ Lako je moguće da se ponekad osjećamo shrvano ili opterećeno jer moramo obaviti toliko toga. ‘Tjeskobne životne brige’ mogu ugušiti našu revnost i cijenjenje prema teokratskim aktivnostima (Luka 21:34, 35; Marko 4:18, 19). Zbog nesavršene ljudske prirode mogli bismo ostaviti “svoju prvu ljubav” (Otkrivenje 2:1-4). Možda nam određeni aspekti naše službe Jehovi postanu donekle rutinski. Kako nam Biblija pruža potrebno ohrabrenje da bismo revnost za službu održali živom?

5, 6. Kako je apostol Pavao gledao na prednost propovijedanja?

⁵ Služba koju nam je Jehova povjerio previše je vrijedna da bismo dozvolili da postane tek nešto uobičajeno. Apostol Pavao je na propovijedanje dobre vijesti gledao kao na izuzetnu prednost i smatrao je kako nije zaslužio da mu bude povjerena. Rekao je: “Meni, čovjeku manjem od najmanjeg među svim svetima, dana je ta nezaslužena dobrohotnost, da nacijama objavim dobru vijest o Kristovom nedokučivom bogatstvu i da ljudima omogućim da vide kako se upravlja svetom tajnom koja je od nedogledne prošlosti sakrivena u Bogu, koji je sve stvorio” (Efežanima 3:8, 9).

⁶ Pavlov pozitivan stav prema službi izvrstan je primjer za nas. U svom pismu Rimljanima rekao je: “Što se mene tiče, gorljivo  želim objaviti dobru vijest.” On se nije stidio dobre vijesti (Rimljanima 1:15, 16). Imao je ispravan stav i gorljivo je želio izvršiti svoju službu.

7. Na što je Pavao upozorio u svom pismu Rimljanima?

⁷ Apostol Pavao je uvidio da je potrebno ostati revan, pa je kršćane u Rimu opomenuo: “Ne budite lijeni u poslu. Budite gorljivi duhom. Robujte Jehovi” (Rimljanima 12:11). Grčka riječ prevedena s ‘lijenost’ ukazuje na “nemarnost, tromost”. Iako možda nismo doslovno postali lijeni u službi, svi mi trebamo budno paziti na bilo koje početne simptome duhovne tromosti i, ako ih kod sebe primijetimo, učiniti prikladne promjene u svom stavu (Priče Salamunove 22:3).

8. (a) Što je u Jeremijinom srcu bilo kao “oganj razgorio”, i zašto? (b) Koju pouku možemo izvući iz Jeremijinog iskustva?

⁸ I Božji duh nam može pomoći kad smo obeshrabreni. Naprimjer, prorok Jeremija jednom je prilikom bio obeshrabren i razmišljao je o tome da prekine svoju proročku službu. Čak je o Jehovi rekao: “Neću ga više spominjati, niti ću više govoriti u ime njegovo.” Je li to bio dokaz da je Jeremijina duhovnost znatno oslabila? Nije. Ustvari, Jeremijina jaka duhovnost, ljubav prema Jehovi i revnost za istinu dale su mu snage da nastavi prorokovati. On objašnjava: “Bi u srcu mom [riječ Jehovina] kao oganj razgorio, zatvoren u kostima  mojim, i umorih se zadržavajući ga, i ne mogoh više” (Jeremija 20:9). Sasvim je normalno da vjerni Božji sluge s vremena na vrijeme budu obeshrabreni. No kad mole Jehovu za pomoć, on će vidjeti što im je u srcu i dati im svog svetog duha u obilnoj mjeri ako, poput Jeremije, njegovu riječ imaju u svom srcu (Luka 11:9-13; Djela apostolska 15:8).

9. Zbog čega sveti duh može prestati djelovati u našu korist?

⁹ Apostol Pavao je opomenuo Solunjane: “Ne gasite vatru duha” (1. Solunjanima 5:19). Da, sveti duh može prestati djelovati u našu korist ako se naši postupci i stavovi protive božanskim načelima (Efežanima 4:30). Kršćani danas imaju zadatak propovijedati dobru vijest. Mi na tu prednost gledamo s dubokim poštovanjem. Ne iznenađuje nas što oni koji ne poznaju Boga na naše djelo propovijedanja gledaju s prezirom. No kad neki kršćanin namjerno zanemaruje službu, to može dovesti do gašenja vatre Božjeg duha koji nas motivira.

10. (a) Na koji bi način gledišta našeg bližnjeg mogla utjecati na nas? (b) Koje je uzvišenije gledište o našoj službi opisano u 2. Korinćanima 2:17?

¹⁰ Neki koji ne pripadaju kršćanskoj skupštini našu službu možda smatraju običnim raspačavanjem literature. Drugi možda pogrešno zaključe da idemo od kuće do kuće samo zato da bismo skupljali priloge. Ako takvim negativnim gledištima dozvolimo da utječu na naš stav, to može oslabiti našu produktivnost u službi. Stoga nemojmo dozvoliti da takvo razmišljanje djeluje na nas, već sačuvajmo gledište kakvo o našoj službi imaju Jehova i Isus. Apostol Pavao je izrazio to uzvišenije gledište kad je objavio: “Mi nismo trgovci Božjom riječi kao što su to mnogi, nego govorimo potaknuti iskrenošću, da, kao poslani od Boga, pred Božjim očima, u zajedništvu s Kristom” (2. Korinćanima 2:17).

11. Što je prvim kršćanima omogućilo da ostanu revni čak i pod progonstvom, i kako bi njihov primjer trebao djelovati na nas?

¹¹ Nedugo nakon Isusove smrti njegovi su učenici u Jeruzalemu jedno vrijeme doživljavali progonstvo. Prijetilo im se i bilo im je zapovjeđeno  da prestanu propovijedati. No, Biblija kaže da su se “ispunili svetim duhom te su s odvažnošću govorili Božju riječ” (Djela apostolska 4:17, 21, 31). Riječi koje je Pavao nekoliko godina kasnije uputio Timoteju odražavaju pozitivan stav koji kršćani trebaju zadržati. Pavao je rekao: “Bog nam nije dao duh strašljivosti, nego snage i ljubavi i zdravog razuma. Zato se nemoj postidjeti svjedočanstva o našem Gospodinu, niti mene, zatvorenika zbog njega, nego uzmi udjela u podnošenju zla za dobru vijest u skladu s Božjom snagom” (2. Timoteju 1:7, 8).

12. Koji je glavni razlog našeg propovijedanja dobre vijesti?

¹² Da bismo imali dobar stav prema službi, moramo imati ispravan motiv. Zašto propovijedamo? Glavni razlog vidljiv je iz psalmistovih riječi: “Sveci tvoji neka te blagosiljaju. Neka kazuju slavu kraljevstva tvojega, i silu tvoju pripovijedaju, da bi javili sinovima ljudskim silu tvoju, i visoku slavu kraljevstva tvojega” (Psalam 145:10-12). Da, mi propovijedamo da bismo javno hvalili Jehovu i svetili njegovo ime pred čitavim čovječanstvom. Čak i kad nas malotko sluša, naše vjerno objavljivanje poruke spasenja donosi hvalu Jehovi.

13. Što nas potiče da drugima govorimo o nadi spasenja?

¹³ Mi također propovijedamo iz ljubavi prema ljudima i zato da bismo izbjegli krivnju za krv (Ezehijel 33:8; Marko 6:34). S tim su povezane Pavlove riječi koje su se odnosile na one izvan kršćanske skupštine: “Dužnik sam i Grcima i barbarima, i mudrima i bezumnima” (Rimljanima 1:14). Pavao je objavljivanje dobre vijesti ljudima smatrao svojom dužnošću prema njima budući da je Božja volja da se “sve vrste ljudi spase” (1. Timoteju 2:4). Mi danas osjećamo istu ljubav i obavezu prema našem bližnjem. Jehova je iz ljubavi prema ljudima poslao svog Sina na Zemlju da umre za njih (Ivan 3:16). Bila je to velika žrtva. Mi oponašamo Jehovinu ljubav kad ulažemo vrijeme i trud prenoseći drugima dobru vijest spasenja koja se temelji na Isusovoj žrtvi.

14. Kako Biblija opisuje svijet izvan kršćanske skupštine?

¹⁴ Mi kao Jehovini svjedoci druge ljude smatramo potencijalnim članovima kršćanskog bratstva. Moramo propovijedati s odvažnošću, ali naša odvažnost nije agresivna. Istina, činjenica je da Biblija koristi snažne izraze kada govori o svijetu općenito. Pavao samu riječ “svijet” koristi u negativnom smislu kad govori o ‘mudrosti ovog svijeta’ i ‘svjetovnim željama’ (1. Korinćanima 3:19; Titu 2:12). Isto tako, Pavao je kršćane u Efezu podsjetio da su u duhovnom pogledu bili ‘mrtvi’ dok su hodili “prema sustavu stvari ovog svijeta” (Efežanima 2:1-3). Te i druge slične izjave u skladu su s riječima apostola Ivana: “Cijeli svijet leži u vlasti zloga” (1. Ivanova 5:19).

15. Što ne činimo kad su u pitanju osobe izvan kršćanske skupštine, i zašto to ne činimo?

¹⁵ Međutim, ne zaboravi da se te izjave odnose općenito na svijet koji je otuđen od Boga, a ne na pojedince. Kršćani si ne uzimaju za pravo da unaprijed zaključe kako će neki pojedinac reagirati na djelo propovijedanja. Oni nemaju osnove po kojoj bi bilo koju osobu označili jarcem. Nije na nama da kažemo kakav će biti ishod kad Isus dođe da odvoji “ovce” od “jaraca” (Matej 25:31-46). Isus je imenovani sudac; mi nismo. Osim toga, iskustvo je pokazalo da su neki, koji su bili ogrezli čak u najgore postupke, prihvatili biblijsku poruku, promijenili se i postali kršćani koji žive čistim životom. Dakle, iako ne težimo za društvom određenih osoba, mi im ne oklijevamo govoriti o nadi u Kraljevstvo onda kad se za to ukaže prilika. Biblija govori o nekim pojedincima koji su, dok su još bili nevjernici, “imali ispravan stav prema  vječnom životu”. Oni su na koncu postali vjernici (Djela apostolska 13:48). Nikada ne možemo znati tko ima takav ispravan stav dok mu ne svjedočimo — možda mnogo puta. Imajući to na umu, mi se s onima koji još nisu prihvatili poruku spasenja ophodimo s “blagošću” i “dubokim poštovanjem” te se nadamo da će se neki od njih možda ipak odazvati na poruku života (2. Timoteju 2:25; 1. Petrova 3:15).

16. Koji je jedan od razloga zašto trebamo razvijati “vještinu poučavanja”?

¹⁶ Budemo li razvijali vještine kao učitelji, još ćemo gorljivije objavljivati dobru vijest. To bismo mogli usporediti s nekom uzbudljivom igrom ili sportom koji su možda dosadni nekoj osobi koja ih ne zna igrati. Ali onome tko ih dobro igra, pravi su užitak. Slično tome, kršćani koji razvijaju “vještinu poučavanja” imaju veću radost u službi (2. Timoteju 4:2; Titu 1:9). Pavao je savjetovao Timoteju: “Daj sve od sebe da se pokažeš pred Bogom kao prokušan, kao radnik koji se nema čega stidjeti, koji se ispravno služi riječju istine” (2. Timoteju 2:15). Kako možemo razvijati svoje vještine poučavanja?

17. Kako možemo ‘razvijati čežnju’ za biblijskom spoznajom, i kako će nam ta spoznaja koristiti u službi?

¹⁷ Jedan od načina je povećati usvajanje točne spoznaje. Apostol Petar nas potiče: “Kao novorođena djeca, razvijte čežnju za čistim mlijekom riječi, da biste pomoću njega uzrasli do spasenja” (1. Petrova 2:2). Zdravo dijete instinktivno čezne za mlijekom. Međutim, možda neki kršćanin treba ‘razvijati čežnju’ za biblijskom spoznajom. To se može postići stjecanjem dobrih navika proučavanja i čitanja (Priče Salamunove 2:1-6). Potrebni su trud i samodisciplina ako želimo postati vješti učitelji Božje Riječi, no taj trud donosi nagradu. Radost koju osjećamo kad istražujemo Božju Riječ učinit će nas gorljivima uz pomoć Božjeg duha i jedva ćemo čekati da drugima prenesemo stvari koje smo naučili.

18. Kako nas kršćanski sastanci pripremaju da se ispravno služimo riječju istine?

¹⁸ I kršćanski sastanci igraju važnu ulogu u vještom korištenju Božje Riječi. Kad se biblijski stavci čitaju tokom javnih predavanja i drugih razmatranja Biblije, trebali bismo ih pratiti u vlastitoj Bibliji. Mudro je da poklonimo pomnu pažnju točkama na sastancima, uključujući i one koje se izričito bave našim djelom propovijedanja. Nikada ne bismo trebali podcjenjivati vrijednost prikaza i možda dozvoliti da nam nešto odvraća pažnju. I u ovom slučaju potrebne su samodisciplina i koncentracija (1. Timoteju 4:16). Kršćanski sastanci izgrađuju našu vjeru, pomažu nam da razvijamo čežnju za Božjom Riječju i poučavaju nas kako biti gorljivi objavitelji dobre vijesti.

19. Zašto je od presudne važnosti redovito sudjelovati u djelu propovijedanja?

¹⁹ Kršćani koji su “gorljivi duhom” i žarko žele objavljivati dobru vijest nastoje redovito ići u službu (Efežanima 5:15, 16). Istina, okolnosti  se razlikuju i ne mogu svi provesti istu količinu vremena u tom djelu kojim se spašavaju životi (Galaćanima 6:4, 5). Pa ipak, možda je važnije koliko često govorimo o našoj nadi drugima nego koliko ukupno vremena provodimo u djelu propovijedanja (2. Timoteju 4:1, 2). Što više propovijedamo, to ćemo više shvaćati koliko je važno to djelo (Rimljanima 10:14, 15). Ako redovito dolazimo u kontakt s iskrenim ljudima koji uzdišu i ridaju te nemaju nadu, postat ćemo samilosniji i suosjećajniji (Ezehijel 9:4; Rimljanima 8:22).

20, 21. (a) Koji nas još posao čeka? (b) Na koji način Jehova podržava naše napore?

²⁰ Jehova nam je povjerio dobru vijest. To je prvi zadatak koji smo primili od njega kao njegovi “suradnici” (1. Korinćanima 3:6-9). Mi gorljivo želimo cijelom dušom ispuniti odgovornost koju nam je dao Bog i to najbolje što možemo (Marko 12:30; Rimljanima 12:1). U svijetu još ima mnogo ljudi s ispravnim stavom koji čeznu za istinom. Imamo puno posla, ali možemo računati na Jehovinu podršku dok potpuno izvršavamo svoju službu (2. Timoteju 4:5).

²¹ Jehova nam stavlja na raspolaganje svoj duh i oprema nas ‘mačem duha’, Božjom Riječju. Uz njegovu pomoć možemo otvoriti svoja usta “sa slobodom govora da obznanim[o] svetu tajnu dobre vijesti” (Efežanima 6:17-20). Neka se i za nas kaže isto što je apostol Pavao napisao kršćanima u Solunu: “Dobra vijest koju propovijedamo nije [se] među vama pojavila samo s riječju nego i sa snagom i sa svetim duhom i snažnim uvjerenjem” (1. Solunjanima 1:5). Da, s gorljivošću objavljujmo dobru vijest!