OVE su riječi dio očeva pisma od 33 stranice kojim je zatražio da se njegovo ime izbriše iz crkvene evidencije. Bilo je to 1913. Od tog vremena započeo je voditi ispunjen život, služeći kao svjetlonoša mnogim narodima (Filipljanima 2:15). Još kao djevojčica od rodbine i iz povijesnih izvora počela sam sakupljati priče o očevim iskustvima, a prijatelji su mi pomogli da sastavim cjelokupnu sliku o njegovom životu. Očev me život na mnoge načine podsjeća na život apostola Pavla. Poput njega, koji je bio “apostol nacijama”, i otac je uvijek bio spreman putovati kako bi ljudima u svakoj zemlji i na svakom otoku prenio Jehovinu poruku (Rimljanima 11:13; Psalam 107:1-3). Dozvolite mi da vam ispričam nešto o svom ocu Georgeu Youngu.

Otac je bio najmlađi sin Johna i Margaret Young, koji su bili škotski prezbiterijanci. Rođen je 8. rujna 1886, nedugo nakon što je obitelj preselila iz Edinburgha (Škotska) u Britansku Kolumbiju na zapadu Kanade. Njegova tri starija brata — Alexander, John i Malcolm — rođena su u Škotskoj nekoliko godina ranije. Marion, njihova najmlađa sestra, koju su od  milja zvali Nellie, bila je dvije godine mlađa od mog oca.

Odrasli su na jednoj farmi u Saanichu, nedaleko od Victorie (Britanska Kolumbija), i imali su radosno djetinjstvo. Istovremeno su naučili preuzimati odgovornosti. Zahvaljujući tome, kad bi se njihovi roditelji vratili s puta iz Victorie, poslovi oko kuće bili su gotovi, a kuća uredna.

Moj otac i njegova braća s vremenom su se zainteresirali za rudarstvo i trgovinu drvom. Braća Young postala su poznata kao vrsni taksatori (ljudi koji ispituju tlo zbog mogućeg uzgoja građevnog drva) te kao kupci i prodavači drva. Moj je otac vodio financijske transakcije.

No, na koncu ga je njegova sklonost prema duhovnim stvarima nagnala da postane prezbiterijanski svećenik. Međutim, nekako u to vrijeme propovijedi Charlesa Tazea Russella, prvog predsjednika društva Zion’s Watch Tower Tract Society, koje su izlazile u novinama, duboko su utjecale na očev život. Ono što je otac saznao potaklo ga je da napiše i pošalje na početku spomenuto pismo kojim se odriče svog članstva u crkvi.

Otac je obazrivo, ali jasno koristio biblijske retke da bi pobio crkvena učenja o besmrtnosti ljudske duše i o tome da Bog vječno muči ljudske duše u paklenoj vatri. Također je razotkrio nauku o Trojstvu, dokazujući da nije kršćanskog porijekla i da je Biblija ničim ne potkrepljuje. Otada je kršćansku službu vršio oponašajući Isusa Krista, ponizno koristeći svu svoju vještinu i snagu na slavu Jehovi.

Godine 1917, u skladu s uputama Društva Watch Tower, otac je počeo služiti kao pilgrim, kako su se tada zvali putujući predstavnici Jehovinih svjedoka. U gradovima i mjestima diljem Kanade održavao je predavanja te davao projekciju filma i dijapozitiva poznatu kao “Foto-drama stvaranja”. Tokom očevih posjeta dvorane su bile prepune. Raspored njegovih posjeta dok je služio kao pilgrim izlazio je u Kuli stražari do 1921.

Jedne vinipeške novine izvijestile su da je evangelist Young govorio pred 2 500 osoba i da mnogi nisu mogli ući jer je dvorana bila prepuna. U Ottawi je održao govor na temu “Do pakla i natrag”. Tamo je jedan ostarjeli čovjek rekao: “Kad je bilo gotovo, George Young je pozvao niz svećenika na podij da s njim porazgovaraju o toj temi, ali nijedan se nije pomaknuo. Tada sam znao da sam pronašao istinu.”

Dok je bio pilgrim, otac je nastojao da njegovi posjeti budu što ispunjeniji duhovnim aktivnostima. Nakon toga bi žurio da stigne na vlak za iduće odredište koje je bilo na rasporedu. Kad je putovao automobilom, često je na svoje novo područje kretao puno prije doručka. Osim što je bio revan, otac je bio na glasu kao pažljiv čovjek te je bio poznat po svojim kršćanskim djelima i velikodušnosti.

Među mnogim kongresima koje je posjećivao još u početku naročito je značajan bio onaj održan 1918. u Edmontonu (Alberta).  Sva je njegova obitelj bila prisutna radi krštenja Nellie. Bio je to ujedno zadnji put da su svi sinovi bili na okupu. Dvije godine kasnije Malcolm je umro od upale pluća. On je, kao i njegova tri brata i njihov otac, gajio nadu u nebeski život, a svi su ostali vjerni Bogu do svoje smrti (Filipljanima 3:14).

Nakon što je otac u rujnu 1921. završio s propovjedničkim putovanjem po Kanadi, Joseph F. Rutherford, tadašnji predsjednik Društva Watch Tower, dao mu je uputstvo da ode na Karibe. Gdje god je otac prikazao “Foto-dramu stvaranja”, bila je dobro prihvaćena. S Trinidada je napisao: “Prostorija je bila prepuna, a velik broj osoba nije uspio ući. Druge večeri zgrada je vrvjela ljudima.”

Nakon toga je otac 1923. dobio zadatak da ide u Brazil. Tamo je držao predavanja pred velikim brojem ljudi, ponekad uz pomoć unajmljenih prevodilaca. Kula stražara od 15. prosinca 1923 (engl.) izvijestila je: “Od 1. lipnja do 30. rujna brat Young je održao 21 sastanak za javnost, a ukupno je bilo prisutno 3 600 osoba; zatim 48 sastanaka grupe na kojima je bilo 1 100 prisutnih; raspačao je 5 000 primjeraka besplatne literature na portugalskom.” Mnogi su se zainteresirali nakon što je otac održao predavanje “Milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti”.

U brošuri koja je izdana povodom otvorenja novih objekata u Brazilu, 8. ožujka 1997, stajalo je: “1923: George Young stiže u Brazil. Otvara podružnicu u centru Rio de Janeira.” Iako je biblijska literatura bila dostupna na španjolskom, postojala je potreba i za literaturom na portugalskom, službenom jeziku Brazila. Zbog toga se 1. listopada 1923. Kulu stražaru počelo izdavati na portugalskom.

Otac je u Brazilu uspostavio mnoge nezaboravne kontakte s ljudima. Među njima je bio imućni Portugalac imenom Jacintho Pimentel Cabral koji je ponudio da se u njegovom domu održavaju sastanci. Jacintho je ubrzo prihvatio biblijsku istinu i kasnije je postao član osoblja podružnice. Jedan drugi bio je Manuel da Silva Jordão, mladi vrtlar iz Portugala. On je čuo očevo javno predavanje koje ga je potaklo da se vrati u Portugal kako bi služio kao kolporter, kako su se tada zvali punovremeni propovjednici Jehovinih svjedoka.

Otac je puno putovao vlakom po čitavom Brazilu i uspio je pronaći zainteresirane osobe. Na jednom svom putovanju upoznao je Bonya i Catarinu Green te je ostao kod njih oko dva tjedna, objašnjavajući im Bibliju. Zatim je oko sedam članova te obitelji svoje predanje Jehovi simboliziralo krštenjem u vodi.

Godine 1923. stupio je u kontakt i sa Sarah Bellona Ferguson. Ona je još kao djevojčica 1867. sa svojim bratom Erasmusom Fultonom Smithom i ostalima iz obitelji preselila iz Sjedinjenih Država u Brazil. Od 1899. redovito je poštom dobivala časopis Kula stražara. Očev posjet bio je dugo očekivana prilika da se Sarah, njeno četvero djece i osoba koju je otac zvao teta Sallie krste. Bilo je to 11. ožujka 1924.

Otac je nedugo nakon toga propovijedao i u drugim državama Južne Amerike. Osmog studenog 1924. iz Perua je napisao: “Upravo sam završio s raspačavanjem 17 000 traktata u Limi i Callau.” Zatim je krenuo za Boliviju da bi i tamo dijelio traktate. O tom je posjetu napisao: “Naš Otac blagoslivlja trud. Pomogao mi je jedan Indijanac. Njegov se dom nalazi u gornjem toku Amazone. Sa sobom će ponijeti 1 000 traktata i nešto knjiga.”

Zahvaljujući očevom trudu sjeme biblijske istine stiglo je u mnoge zemlje Srednje i Južne Amerike. U Kuli stražari od 1. prosinca 1924 (engl.) pisalo je: “George Young je u Južnoj Americi proveo više od dvije godine. (...) Taj je dragi brat imao prednost prenijeti poruku istine u Punta Arenas, koji se nalazi u Magellanovom prolazu.” Otac je također predvodio djelo propovijedanja u zemljama kao što su Kostarika, Panama i Venezuela. Nastavio je  propovijedati usprkos tome što se zarazio malarijom i što mu je zdravlje bilo narušeno.

U ožujku 1925. otac je otplovio za Evropu, u nadi da će u Španjolskoj i Portugalu raspačati 300 000 biblijskih traktata i učiniti sve pripreme za održavanje javnih predavanja brata Rutherforda. Međutim, nakon što je došao u Španjolsku, otac je rekao da nije za to da brat Rutherford održi predavanja jer je vladala vjerska netrpeljivost.

Brat Rutherford mu je pismeno odgovorio citirajući Izaiju 51:16: “Ja ti metnuh u usta riječi svoje i sjenom ruke svoje zaklonih te, da utvrdim nebesa i osnujem zemlju, i rečem Sionu: ti si moj narod.” Otac je na temelju toga zaključio: “Očito je Božja volja da nastavim, a ishod prepustim Njemu.”

Desetog svibnja 1925. brat Rutherford je pomoću prevodioca održao svoje predavanje u kazalištu Novedades u Barceloni. Bilo je prisutno više od 2 000 osoba, uključujući i jednog državnika te tjelohranitelja na pozornici. Slično su učinili i u Madridu, gdje je bilo 1 200 prisutnih. Ta su predavanja izazvala interes, pa je osnovana podružnica u Španjolskoj koja je bila “pod vodstvom Georgea Younga”, kako stoji u Godišnjaku Jehovinih svjedoka za 1978 (engl.).

Dana 13. svibnja 1925. brat Rutherford je održao predavanje u Lisabonu (Portugal). I taj je posjet bio jako uspješan, unatoč pokušajima svećenstva da vikom i razbijanjem stolica prekinu sastanak. Nakon što je brat Rutherford održao predavanja u Španjolskoj i Portugalu, otac je nastavio prikazivati “Foto-dramu” te je usto učinio pripreme da se u tim zemljama štampa i raspačava biblijska literatura. Godine 1927. izvijestio je da se dobra vijest “objavljuje u svakom gradu i mjestu diljem Španjolske”.

Očevo sljedeće misionarsko područje bio je Sovjetski Savez, gdje je stigao 28. kolovoza 1928. U jednom pismu koje je napisao 10. listopada 1928. između ostalog piše:

 “Otkako sam došao u Rusiju zaista se svim srcem molim: ‘Neka dođe kraljevstvo tvoje.’ Učim jezik, ali ide mi sporo. Moj je prevodilac sasvim poseban čovjek, Židov je, ali vjeruje u Krista i voli Bibliju. Imao sam neka zanimljiva iskustva, ali ne znam koliko ću dugo smjeti ostati. Prošlog tjedna rečeno mi je da napustim zemlju za 24 sata, no to sam uspio srediti, pa mogu ostati duže.”

Stupio je u kontakt s nekim Istraživačima Biblije u Harkovu, koji je danas jedan od važnijih gradova Ukrajine, a srdačno druženje koje je uslijedilo ispunilo im je oči suzama. Svake večeri održavao se mali kongres koji bi trajao do ponoći. O tom susretu s braćom otac je kasnije napisao: “Sirota braća, ono malo knjiga što su imali zaplijenjeno je, vlasti su neprijateljski raspoložene, ali oni su ipak sretni.”

Očeva služba u Sovjetskom Savezu dobila je istaknuto mjesto u posebnoj brošuri štampanoj za one koji su 21. lipnja 1997. prisustvovali otvorenju novih objekata podružnice u Sankt Peterburgu (Rusija). U brošuri piše da je otac poslan u Moskvu i kaže se da je dobio dozvolu za “štampanje 15 000 primjeraka brošurica Sloboda za narode i Gdje su mrtvi? kako bi ih se raspačavalo po Rusiji”.

Nakon što se vratio iz Rusije, otac je dobio zadatak da kao pilgrim ode u Sjedinjene Države. U Južnoj Dakoti posjetio je Nellenu i Verdu Pool, tjelesne sestre koje su godinama kasnije postale misionarke u Peruu. One su izrazile duboko cijenjenje za očevu neumornu službu i napisale su: “Braća su u tim davnim danima sasvim sigurno imala pionirski duh jer su na ta strana područja išli s jako malo materijalnih stvari, ali sa srcem punim ljubavi prema Jehovi. To ih je motiviralo da postignu toliko toga.”

Otac se godinama dopisivao s Clarom Hubbert, koja je bila s otoka Manitoulin (Ontario). Oboje su prisustvovali kongresu koji je 26. srpnja 1931. održan u Columbusu (Ohio), a tada su Istraživači Biblije uzeli ime Jehovini svjedoci (Izaija 43:10-12). Tjedan dana kasnije vjenčali su se. Ubrzo nakon toga otac je ponovno krenuo na put, na svoje drugo misionarsko putovanje po Karibima. Tamo je pomogao u organiziranju sastanaka i školovanju drugih za službu od kuće do kuće.

 Majka je dobivala slike, razglednice i pisma iz Surinama, sa Sv. Kittsa i iz mnogih drugih mjesta. U pismima je pisalo o napretku djela propovijedanja, a ponekad su sadržavala i informacije o pticama, životinjama i biljkama tipičnima za zemlju u kojoj je bio. U lipnju 1932. otac je završio svoj zadatak na Karibima te se, putujući trećim razredom kao i obično, vratio u Kanadu. Nakon toga su on i majka zajedno služili kao punovremeni propovjednici, a zimu 1932/33. proveli su na području Ottawe s velikom grupom drugih punovremenih propovjednika.

Godine 1934. rodio se moj brat David. Dok je bio još mali, stajao bi na maminoj kutiji za šešire i vježbao držati “predavanja”. Čitav svoj život pokazivao je revnost za Jehovu, kao i otac. Kad su posjećivali skupštine od istočne do zapadne obale Kanade, njih troje putovali su automobilom, na čijem je krovu bila privezana oprema za ozvučenje. Ja sam se rodila 1938, dok je otac služio u Britanskoj Kolumbiji. David se sjeća da me je otac stavljao na spavanje, a onda su otac, majka i David kleknuli oko kreveta dok je otac izgovarao zahvalnu molitvu za mene.

U zimu 1939. živjeli smo u Vancouveru, a otac je posjećivao okolne skupštine. Među mnogim pismima koja smo skupljali tijekom godina bilo je jedno od 14. siječnja 1939, koje je napisao dok je bio u Vernonu (Britanska Kolumbija). Otac ga je adresirao na Claru, Davida i Ruth te je napisao: “Šaljem vam samo mali poljubac i zagrljaj.” U njemu je bila poruka za svakog od nas. Pisao je o tome kako je tamo žetva velika, ali je malo radnika (Matej 9:37, 38).

Tjedan dana nakon što se sa svog zadatka vratio u Vancouver, otac se srušio za vrijeme sastanka. Nakon toga mu je dijagnosticiran zloćudni tumor na mozgu. Prvog svibnja 1939. završio je svoj zemaljski put. Imala sam devet mjeseci, a David skoro pet godina. Naša draga majka, koja je također gajila nebesku nadu, ostala je vjerna Bogu sve do svoje smrti 19. lipnja 1963.

Što je otac mislio o svojoj prednosti prenošenja dobre vijesti u mnoge zemlje divno je izraženo u jednom njegovom pismu upućenom mami. U njemu djelomično stoji: “Jehova mi je milostivo dozvolio da idem u ove zemlje kao svjetlo koje nosi poruku Kraljevstva. Njegovo se sveto ime hvali. Kroz krhkost, nesposobnost i slabost njegova slava sja.”

Sada djeca, unučad te praunučad Georgea i Clare Young također služe našem Bogu Jehovi koji je pun ljubavi. Rekli su mi da je otac često citirao Hebrejima 6:10, gdje stoji: “Bog nije nepravedan da zaboravi vaše djelo i ljubav koju ste pokazali prema njegovom imenu.” Ni mi nismo zaboravili očevo djelo.