“CINIK je osoba koja nikad ne vidi dobre strane drugog čovjeka, dok loše uvijek primjećuje. Ona je nalik sovi, budna u mraku, slijepa na svjetlu, vreba štetočine, a svoju lovinu nikada ne smatra plemenitom.” Ovu se izjavu pripisuje Henryu Wardu Beecheru, američkom svećeniku iz 19. stoljeća. Mnogi će možda pomisliti da ona savršeno opisuje duh suvremenog cinika. No riječ “cinik” potječe iz stare Grčke, gdje nije samo označavala osobu koja ima takav stav. Stoljećima se odnosila i na jednu filozofsku školu.

Kako je nastala filozofija cinika? Što su oni naučavali? Je li poželjno da neki kršćanin pokazuje osobine cinika?

Drevna je Grčka bila leglo diskusija i debata. Kroz stoljeća koja su vodila do naše ere osobe kao što su Sokrat, Platon i Aristotel iznosile su filozofije koje su ih učinile slavnima. Njihova su učenja duboko utjecala na ljude, a te su ideje još uvijek dio zapadne kulture.

Sokrat (470-399. pr. n. e.) tvrdio je da težnja za materijalnim stvarima ili ugađanje čulnim užicima ne donosi trajnu sreću. Govorio je da prava sreća proizlazi iz života posvećenog potrazi za vrlinama. Sokrat je smatrao da je vrlina najveće dobro. Da bi došao do tog najvećeg dobra, odrekao se materijalne raskoši i nesuvislih težnji jer je smatrao da će mu to odvraćati pažnju. Zagovarao je umjerenost i samoodricanje, a vodio je jednostavan, skroman život.

Sokrat je razvio način poučavanja poznat kao Sokratova metoda. Dok je većina mislilaca iznosila neku ideju i argumente koji su je podupirali, Sokrat je činio sasvim suprotno. Slušao je teorije drugih filozofa i nastojao razotkriti mane njihovih ideja. Zbog takvog je pristupa na druge gledao kritički i s omalovažavanjem.

Među Sokratovim sljedbenicima bio je filozof imenom Antisten (oko 455-365. pr. n. e.). On i nekolicina drugih prihvatili su temeljno Sokratovo učenje i otišli korak dalje govoreći da je vrlina jedino dobro. Za njih težnja za tjelesnim užicima nije bila samo smetnja već i jedna vrsta zla. Budući da su postali jako asocijalni, s dubokim su prezirom gledali na druge ljude. Postali su poznati kao cinici. Možda je naziv cinik nastao od grčke riječi (kynikós) koja opisuje njihovo mrzovoljno i osorno ponašanje. Ona znači “poput psa”. *

Iako se elemente ciničke filozofije, kao što su protivljenje materijalizmu i ugađanju vlastitim željama, same po sebi možda smatralo pohvalnima, cinici su sa svojim idejama išli u krajnosti. To je vidljivo iz života najpoznatijeg cinika — filozofa Diogena.

Diogen se 412. pr. n. e. rodio u Sinopi, gradu na obali Crnog mora. S ocem se preselio u Atenu, gdje je došao u doticaj s učenjima cinika. Diogena je poučavao Antisten i on se u potpunosti zaokupio filozofijom cinika. Sokrat je vodio jednostavan život, a Antisten strog. Diogen je, pak, vodio asketski život. Da bi istaknuo koliko se protivi materijalnim udobnostima, Diogen je navodno nakratko živio u bačvi!

Diogen je tobože usred bijela dana s upaljenom svijećom hodao Atenom, tragajući za najvećim dobrom i kreposnom osobom! Takvo je ponašanje privlačilo pažnju, pa su Diogen i drugi cinici na taj način poučavali. Kaže se da je Aleksandar Veliki jednom upitao Diogena što bi najviše želio. Diogen je navodno rekao da samo želi da se Aleksandar pomakne kako mu ne bi zaklanjao sunce!

Diogen i drugi cinici živjeli su kao prosjaci. Nisu imali vremena za normalne međuljudske odnose i nisu ispunjavali građanske dužnosti. Možda su se pod utjecajem Sokratove metode raspravljanja počeli s drugima ophoditi s velikim nepoštovanjem. Diogen je postao poznat po svom britkom sarkazmu. Cinici su postali poznati kao osobe koje su “poput psa”, a sam je Diogen dobio nadimak Pas. Umro je oko 320. pr. n. e., u dobi od nekih 90 godina. Na grobu mu je podignut mramorni spomenik u obliku psa.

Neki aspekti ciničke filozofije uvukli su se i u druge intelektualne pravce. Međutim, s vremenom je cinička škola došla na zao glas zbog ekscentričnosti vezanih uz Diogena i kasnije sljedbenike. Na koncu je sasvim nestala.

The Oxford English Dictionary suvremenog cinika opisuje kao “osobu koja je sklona druge grditi ili im pronalaziti mane. (...) Sklona je sumnjati u iskrenost ili dobrotu ljudskih motiva i postupaka, što obično daje do znanja izrugivanjem i sarkazmom; to je izrugivač koji drugima stalno pronalazi mane.” Te su osobine vidljive u svijetu oko nas, ali svakako da nemaju veze s kršćanskom osobnošću. Razmotri sljedeća biblijska učenja i načela.

“Milostiv je i dobar Jehova, spor na gnjev i veoma blag. Ne gnjevi se jednako, niti se dovijeka srdi” (Psalam 103:8, 9). Kršćanima je rečeno da ‘oponašaju Boga’ (Efežanima 5:1). Ako Svemogući Bog pokazuje milosrđe i obilje ljubazne dobrohotnosti, a nije ‘sklon grditi niti pronalaziti mane’, onda bi i kršćani svakako trebali nastojati činiti isto.

Isus Krist, točna slika Jehove, ‘ostavio nam je uzor da točno slijedimo njegove stope’ (1. Petrova 2:21; Hebrejima 1:3). Isus je ponekad razotkrivao religiozne laži i govorio o zlim djelima ovog svijeta (Ivan 7:7). Međutim, o iskrenim je ljudima govorio pohvalno. Naprimjer, za Natanaela je rekao: “Evo pravog Izraelca, u kojem nema prijevare” (Ivan 1:47). Kad bi Isus na nekoj osobi učinio čudo, ponekad je svoju pažnju znao usredotočiti na njenu vjeru (Matej 9:22). A kad su neki mislili da je dar koji je jedna žena dala iz zahvalnosti bio previše skupocjen, Isus nije cinički gledao na njene motive, već je rekao: “Gdje se god po cijelom svijetu bude propovijedala ova dobra vijest, govorit će se i to što je učinila ova žena, u spomen na nju” (Matej 26:6-13). Isus je svojim sljedbenicima, koje je ‘ljubio do kraja’, bio prijatelj dostojan povjerenja i odan suradnik (Ivan 13:1).

Budući da je Isus bio savršen, mogao je lako pronaći mane nesavršenim ljudima. No, on  nije imao duh prožet sumnjom i kritiziranjem, već je nastojao okrijepiti ljude (Matej 11:29, 30).

“[Ljubav] sve vjeruje” (1. Korinćanima 13:7). Ta je izjava u čistoj suprotnosti sa stavom cinika, koji sumnja u motive i postupke drugih. Naravno, svijet je pun ljudi sa skrivenim motivima, pa trebamo biti oprezni (Priče Salamunove 14:15). Usprkos tome, ljubav je spremna vjerovati zato što je puna povjerenja, nije nepotrebno sumnjičava.

Bog ljubi svoje sluge i ima povjerenja u njih. On poznaje njihova ograničenja, čak bolje od njih samih. Međutim, Jehova nikada ne sumnja u pripadnike svog naroda i od njih ne očekuje više nego što oni u razumnoj mjeri mogu učiniti (Psalam 103:13, 14). Pored toga, Bog kod ljudi traži dobre strane te svojim lojalnim, iako nesavršenim, slugama s puno povjerenja daje prednosti i autoritet (1. Kraljevima 14:13; Psalam 82:6).

“Ja Jehova ispitujem srca i iskušavam bubrege, da bih dao svakome prema putovima njegovim i po plodu djela njegovih” (Jeremija 17:10). Jehova može točno pročitati srce neke osobe. Mi ne možemo. Zbog toga trebamo paziti da drugima ne pripisujemo loše motive.

Ako dozvolimo da se u nama ukorijeni cinički duh i na koncu počne dominirati našim razmišljanjem, to bi moglo dovesti do nesloge između nas i suvjernikâ. Moglo bi poremetiti mir kršćanske skupštine. Stoga, slijedimo primjer Isusa, koji je bio realan, a ipak pozitivan u svom ophođenju s učenicima. Bio je njihov prijatelj dostojan povjerenja (Ivan 15:11-15).

“Kako želite da ljudi čine vama, tako činite i vi njima” (Luka 6:31). Ovaj savjet Isusa Krista možemo primijeniti na mnoge načine. Naprimjer, svi volimo da se s nama razgovara ljubazno i s poštovanjem. Onda bi svakako i mi s drugima trebali razgovarati ljubazno i s puno poštovanja. Čak i kad je Isus bez okolišanja razotkrivao lažna učenja vjerskih vođa, to nikada nije činio na ciničan način (Matej 23:13-36).

Ako smo doživjeli razočaranja, možda ćemo lako potpasti pod utjecaj cinizma. Tu sklonost možemo pobijediti ako shvatimo da se Jehova sa svojim nesavršenim narodom ophodi s puno povjerenja. To nam može pomoći da druge obožavatelje Boga prihvatimo onakvima kakvi jesu — kao nesavršene ljude koji se trude činiti ono što je ispravno.

Možda su neki zbog bolnih iskustava izgubili povjerenje u ljude. Istina, nije mudro sasvim se uzdati u nesavršene ljude (Psalam 146:3, 4). Međutim, u kršćanskoj skupštini mnogi iskreno žele biti izvor ohrabrenja. Pomisli samo na tisuće onih koji su osobama koje su izgubile svoju obitelj poput majki, očeva, sestara, braće i djece (Marko 10:30). Pomisli koliko se osoba pokazalo pravim prijateljima u vrijeme nevolje * (Priče Salamunove 18:24).

Isusove sljedbenike se može prepoznati po bratskoj ljubavi, a ne po cinizmu, jer je on i rekao: “Po tome će svi znati da ste moji učenici, ako budete imali ljubav među sobom” (Ivan 13:35). Stoga, pokazujmo ljubav i gledajmo na dobra svojstva sukršćana. To će nam pomoći da izbjegavamo osobine cinika.