KAD je nakon Stjepanove mučeničke smrti izbilo progonstvo, mnogi Isusovi učenici pobjegli su iz Jeruzalema. Jedno od mjesta gdje su potražili utočište bila je Antiohija u Siriji, nekih 550 kilometara sjeverno (Djela apostolska 11:19). Događaji koji su tamo uslijedili utjecali su na čitav daljnji tok kršćanske povijesti. Da bismo razumjeli što se dogodilo, dobro je da saznamo nešto o Antiohiji.

Što se tiče veličine, prosperiteta i značaja gradova Rimskog Carstva, samo su Rim i Aleksandrija nadmašili Antiohiju. Ova metropola Sirije upravljala je sjeveroistočnim dijelom Mediterana. Antiohija (današnja Antakya, Turska) bila je smještena na plovnoj rijeci Oront, koja ju je povezivala s njenom 32 kilometra udaljenom morskom lukom Seleucijom Pierijom. Antiohija je upravljala jednim od najvažnijih trgovačkih puteva između Rima i doline Tigrisa i Eufrata. Kao centar trgovine poslovala je s čitavim carstvom, a kroz nju su prolazile sve vrste ljudi, koji su donosili novosti o vjerskim događanjima iz svih dijelova rimskog svijeta.

U Antiohiji su cvjetale grčka religija i filozofija. No “u vrijeme Krista”, kaže povjesničar Glanville Downey, “stari religiozni kultovi i filozofije sve su više postajali stvar vjerovanja pojedinaca jer su ljudi neovisno o svemu tome tražili religiju koja će ih zadovoljiti uzimajući u obzir njihove probleme i želje” (A History of Antioch in Syria). Mnogi su zadovoljstvo pronašli u monoteizmu, ceremonijama i etici judaizma.

Velik broj židovskih doseljenika boravio je u Antiohiji još od osnivanja grada 300. pr. n. e. Procijenjeno je da se njihov broj kretao od 20 000 do 60 000, tako da su sačinjavali više od 10 posto stanovništva. Povjesničar Josip kaže da je seleukidska dinastija kraljeva potaknula Židove da se nastane u gradu, dajući im sva građanska prava. Do tada su Hebrejska pisma već bila dostupna na grčkom jeziku. To je potaknulo interes onih koji su simpatizirali židovske mesijanske težnje. Zbog toga su se mnogi Grci obratili na židovsku vjeru. Svi ti faktori učinili su Antiohiju plodnim tlom za kršćansko djelo stvaranja učenika.

Većina je Isusovih prognanih sljedbenika koji su se raspršili iz Jeruzalema svoju vjeru prenosila samo Židovima. Međutim, u Antiohiji su neki učenici s Cipra i iz Cirene razgovarali s “ljudima koji su govorili grčki” (Djela apostolska 11:20). Iako se Židovima koji su govorili grčki i prozelitima  propovijedalo još od Pentekosta 33. n. e., izgleda da je propovijedanje u Antiohiji bilo nešto novo. Ono nije obuhvaćalo samo Židove. Istina, ne-Židov Kornelije i njegova obitelj već su postali učenici. No Jehova je apostolu Petru morao dati viziju kako bi ga uvjerio da je ispravno propovijedati ne-Židovima, odnosno ljudima iz nacija (Djela apostolska 10:1-48).

U tom gradu u kojem je dugo vremena živjela velika židovska populacija i gdje nije bilo nekog većeg neprijateljstva između Židova i ne-Židova, ne-Židovi su prihvaćali svjedočenje i pozitivno reagirali na dobru vijest. U Antiohiji je, po svemu sudeći, vladala povoljna atmosfera za takav napredak i ‘ljudi su u velikom broju postali vjernici’ (Djela apostolska 11:21). I kad su prozeliti, koji su prije obožavali poganske bogove, postali kršćani, bili su naročito osposobljeni da svjedoče drugim ne-Židovima koji su još uvijek činili isto.

Kad je čula za razvoj događaja u Antiohiji, skupština u Jeruzalemu poslala je Barnabu da to ispita. Bio je to mudar i obziran izbor. Barnaba je bio Cipranin, kao i neki od onih koji su počeli propovijedati ne-Židovima. On se među antiohijskim ne-Židovima mogao osjećati kao kod kuće. S druge strane, oni su na njega mogli gledati kao na pripadnika njima poznatog naroda. * Barnaba je imao razumijevanja za djelo koje se tamo vršilo. Stoga, “kad je on stigao i vidio Božju nezasluženu dobrohotnost, obradovao se i sve ih je hrabrio da odlučna srca ostanu u Gospodinu” i “brojno mnoštvo pridružilo se Gospodinu” (Djela apostolska 11:22-24).

“Neki od mogućih razloga uspjeha rane misije u Antiohiji”, kaže povjesničar Downey, “možda su to što se u tom gradu misionari nisu morali bojati židovskih fanatika s kojima su dolazili u sukob u Jeruzalemu i to što je gradom, kao prijestolnicom Sirije, upravljao vojni zapovjednik, pa je u njemu bilo više javnog reda, a manje mogućnosti za napade nasilne svjetine kakvih je bilo u Jeruzalemu, gdje izgleda da prokuratori Judeje (barem u to vrijeme) nisu mogli obuzdati židovske fanatike.”

Uz tako povoljne okolnosti i tako puno posla koji je trebalo obaviti, Barnaba je vjerojatno shvatio da mu je potrebna pomoć, pa se sjetio svog prijatelja Savla. Zbog čega Savla, odnosno Pavla? Čini se da zbog toga što je Pavao, iako nije bio jedan od 12 apostola, dobio apostolstvo da propovijeda među nacijama (Djela apostolska 9:15, 27; Rimljanima 1:5; Otkrivenje 21:14). Iz tog je razloga on bio odgovarajući suradnik za objavljivanje dobre vijesti u ne-židovskom gradu Antiohiji (Galaćanima 1:16). Tako je Barnaba otišao u Tarz, pronašao Savla i odveo ga u Antiohiju (Djela apostolska 11:25, 26; vidi okvir na 26-7. stranici).

Cijelu su godinu dana Barnaba i Savao “poučavali prilično veliko mnoštvo, te su božanskom providnošću upravo u Antiohiji učenici prvi put nazvani kršćanima”. Nije za pretpostaviti da su Židovi prvi Isusove sljedbenike nazvali kršćanima (grčki) ili mesijanistima (hebrejski), jer su oni odbacili Isusa kao Mesiju, odnosno Krista, te ga stoga ne bi neizravno priznavali kao takvog time što bi njegove učenike zvali kršćanima. Neki misle da ih je možda pogansko stanovništvo prozvalo kršćanima radi poruge ili podcjenjivanja. Međutim, Biblija pokazuje da je ime “kršćani” dao Bog (Djela apostolska 11:26).

 Glagol koji se u Kršćanskim grčkim pismima koristi u vezi s tim novim imenom, a najčešće se prevodi “nazvani su”, uvijek se dovodi u vezu s nečim nadnaravnim, proročanskim ili božanskim. Izučavatelji ga stoga prevode s “izreći proročanstvo”, “objavljeno od Boga” ili “dati božansku zapovijed odnosno savjet, poučiti s neba”. Budući da su Isusovi sljedbenici nazvani kršćanima “božanskom providnošću”, moguće je da je Jehova vodio Savla i Barnabu da daju to ime.

Novo ime ostalo je u upotrebi. Isusove učenike više se nije moglo brkati s nekom sektom judaizma, od kojeg su se puno razlikovali. Do otprilike 58. n. e. rimski su službenici vrlo dobro znali tko su kršćani (Djela apostolska 26:28). Prema povjesničaru Tacitu, do 64. n. e. to je ime bilo uvriježeno među ljudima i u Rimu.

Dobra vijest postigla je veliki napredak u Antiohiji. Uz Jehovin blagoslov i odlučnost Isusovih sljedbenika da nastave propovijedati, Antiohija je postala središte kršćanstva prvog stoljeća. Bog je tamošnju skupštinu koristio kao odskočnu dasku za širenje dobre vijesti u udaljene zemlje. Naprimjer, Antiohija je bila polazna točka odakle je apostol Pavao kretao na sva svoja misionarska putovanja u područja na kojima se još nije propovijedalo.

Slično tome, u naše su vrijeme revnost i odlučnost unatoč protivljenju unaprijedile širenje pravog kršćanstva, omogućivši tako mnogima da čuju dobru vijest i pokažu cijenjenje za nju. * Zato, ako se suočiš s protivljenjem jer podupireš čisto obožavanje, imaj na umu da Jehova ima razloge zbog kojih to dopušta. Kao i u prvom stoljeću, i danas ljudi moraju dobiti priliku da čuju za Božje Kraljevstvo i da zauzmu svoj stav na njegovoj strani. Možda je upravo tvoja odlučnost da nastaviš vjerno služiti Jehovi ono što je nekome potrebno da dođe do točne spoznaje istine.