ŽIVOT u Drami (sjeverna Grčka), gdje sam rođen 1932, bio je tih i miran. Otac mi je znao govoriti o tome što bi želio da postanem u životu. Poticao me da se školujem u Sjedinjenim Državama. Nakon što je drugi svjetski rat poharao Grčku, uobičajena parola Grka bila je: “Možete nam oteti imovinu, ali ne možete oteti ono što je u nama.” Odlučio sam ići na fakultet i steći nešto što mi nitko neće moći oduzeti.

Još od djetinjstva uključivao sam se u razne aktivnosti za mlade koje je organizirala Grčka pravoslavna crkva. Tamo su nam rekli da se čuvamo opasnih sekti. Posebno se sjećam da su spominjali jednu grupu — Jehovine svjedoke — jer su oni navodno predstavljali antikrista.

Nakon što sam 1953. završio tehničku školu u Ateni, otputovao sam u Njemačku kako bih pokušao pronaći posao i u isto vrijeme pohađati školu. No to mi nije uspjelo, pa sam krenuo u druge zemlje. Nakon nekoliko tjedana ostao sam bez novca, a nalazio sam se u jednoj luci u Belgiji. Sjećam se da sam otišao u crkvu, sjeo i toliko plakao da je pod preda mnom bio mokar od suza. Molio sam se Bogu i rekao mu da, ako mi pomogne da dođem u Sjedinjene  Države, neću težiti za materijalnim stvarima, već se obrazovati i truditi da budem dobar kršćanin i dobar građanin. Godine 1957. konačno sam stigao tamo.

Život u Sjedinjenim Državama bio je težak za stranca koji ne zna jezik i nema novaca. Noću sam radio na dva mjesta, a danju sam išao u školu, što je bilo vrlo naporno. Studirao sam na nekoliko koledža te sam stekao diplomu prvog stupnja. Zatim sam se upisao na Kalifornijsko sveučilište u Los Angelesu i stekao diplomu drugog stupnja iz primijenjene fizike. Riječi mog oca u vezi sa školovanjem davale su mi snagu da ustrajem tokom tih teških godina.

Otprilike u to vrijeme upoznao sam lijepu Grkinju Ekaterini, te smo se vjenčali 1964. Naš prvi sin rođen je tri godine kasnije, a za manje od četiri godine dobili smo još dva sina i kćer. Bilo je doista zahtjevno uzdržavati obitelj i u isto vrijeme studirati na fakultetu.

Tada sam radio za američko ratno zrakoplovstvo u poduzeću koje je radilo na raketama i svemirskim projektima u Sunnyvaleu (Kalifornija). Bio sam angažiran u raznim zrakoplovnim i svemirskim projektima, uključujući i programe Agena i Apollo. Čak sam dobio i medalje za svoj doprinos projektima Apollo 8 i Apollo 11. Nakon toga nastavio sam školovanje i bio sam jako angažiran na raznim vojnim svemirskim projektima. U to sam vrijeme mislio da mi u životu ništa više ne treba — imao sam divnu suprugu, četvero krasne djece, ugledan posao i lijepu kuću.

Početkom 1967. na poslu sam upoznao Jima, vrlo skromnog i prijaznog čovjeka. Jim je uvijek bio nasmiješen i nikad nije odbio poziv da sa mnom provede pauzu. Koristio je te prilike da mi govori o onome što stoji u Bibliji. Rekao mi je da proučava s Jehovinim svjedocima.

Šokirao sam se kad sam čuo da se spetljao s tom vjerskom zajednicom. Kako je moguće da tako dobrog čovjeka zavede sekta antikrista? Usprkos tome, nisam se mogao oduprijeti Jimovom prijateljskom interesu za mene i njegovoj prijaznosti. Izgledalo je da svaki dan ima nešto drugo da mi da za čitanje. Naprimjer, jednog dana došao je u moj ured i rekao: “Isidoros, ovaj članak u Kuli stražari govori o tome kako poboljšati obiteljski život. Ponesi ga kući i pročitaj sa svojom ženom.” Rekao sam mu da ću pročitati taj članak, ali sam kasnije otišao u toalet, potrgao časopis u komadiće i bacio ga u kantu za smeće.

Tri sam godine uništavao svaku knjigu i časopis koje mi je Jim davao. Budući da sam imao predrasude prema Jehovinim svjedocima, a htio sam zadržati Jima kao prijatelja, mislio sam da je najbolje da saslušam što mi ima reći i da to zatim odmah zaboravim.

 Međutim, iz tih sam razgovora uvidio da Biblija ne podupire većinu onoga što sam vjerovao i običaja koje sam držao. Shvatio sam da učenja o Trojstvu, paklenoj vatri i besmrtnosti duše nisu biblijska (Propovjednik 9:10; Ezehijel 18:4; Ivan 20:17). Kao ponosni grčki pravoslavac, nisam želio otvoreno priznati da je Jim u pravu. No kako je on uvijek koristio Bibliju i nikad nije iznosio svoje osobno mišljenje, napokon sam shvatio da taj čovjek za mene ima dragocjenu poruku iz Biblije.

Moja je supruga osjetila da se nešto događa, pa me pitala da li sam razgovarao sa svojim prijateljem koji je povezan sa Svjedocima. Kad sam joj potvrdno odgovorio, rekla je: “Idemo u bilo koju drugu crkvu, samo ne k Jehovinim svjedocima.” Međutim, uskoro smo i ona i ja, zajedno s našom djecom, redovito prisustvovali sastancima Svjedoka.

Kako sam proučavao Bibliju, naišao sam na sljedeće riječi proroka Izaije: “Raskovati [će] mačeve svoje na raonike, i koplja svoja na srpove, neće dizati mača narod na narod, niti će se više učiti boju” (Izaija 2:4). Pitao sam se: Kako može sluga miroljubivog Boga raditi na projektiranju i proizvodnji ubojitog oružja? (Psalam 46:9). Nije mi dugo trebalo da shvatim kako moram promijeniti posao.

Razumljivo je da mi je to bio velik izazov. Iza sebe sam imao prestižan posao. Mučio sam se godinama kako bih to postigao, naporno radeći, školujući se i žrtvujući. Dospio sam na visok položaj u poduzeću, a sad sam trebao odustati od svoje karijere. Ipak, moja duboka ljubav prema Jehovi i žarka želja da vršim njegovu volju na kraju su prevladale (Matej 7:21).

Odlučio sam se zaposliti u jednom poduzeću u Seattleu (Washington). Međutim, na svoje sam razočaranje uskoro shvatio da sam sada još i više umiješan u posao koji nije u skladu s Izaijom 2:4. Moja nastojanja da radim samo na drugim projektima nisu bila uspješna i savjest me ponovno opterećivala. Bilo mi je jasno da ne mogu raditi taj posao, a da mi savjest bude čista (1. Petrova 3:21).

Postalo je jasno da ćemo morati poduzeti značajne promjene. Za manje od šest mjeseci promijenili smo način života i upola smanjili obiteljske troškove. Zatim smo prodali našu luksuznu kuću i kupili manju u Denveru (Colorado). Sada sam bio spreman za presudnu odluku — otkaz. Dao sam ga pismeno, objasnivši prigovor savjesti. Te smo noći, nakon što su djeca otišla u krevet, supruga i ja kleknuli i molili se Jehovi, što sam opisao na početku ovog članka.

Za manje od mjesec dana preselili smo se u Denver, a dva tjedna kasnije, u srpnju 1975, supruga i ja smo se krstili. Šest mjeseci nisam mogao pronaći posao i naša se ušteđevina polako trošila. Do sedmog mjeseca iznos koji smo imali  na štednoj knjižici bio je manji od mjesečne otplate za kuću. Tražio sam bilo kakav posao, no ubrzo nakon toga zaposlio sam se kao inženjer. Plaća je bila otprilike upola manja od one koju sam prije zarađivao; ipak, to je bilo više od onoga za što sam se molio Jehovi. Kako sam samo bio sretan što sam duhovne interese stavio na prvo mjesto! (Matej 6:33).

U međuvremenu smo se Ekaterini i ja posvetili zahtjevnom zadatku da u skladu s Božjim načelima podižemo naše četvero djece. Na našu radost, uz Jehovinu su pomoć svi oni postali zreli kršćani i svoj su život u potpunosti posvetili važnom djelu propovijedanja Kraljevstva. Naša tri sina, Christos, Lakes i Gregory, završila su Školu za osposobljavanje slugu i sada služe u raznim područjima, posjećujući i jačajući skupštine. Naša kći Toula radi kao volonter u centrali Jehovinih svjedoka u New Yorku. Dirnulo nas je kad smo vidjeli da su svi oni spremni žrtvovati svoje prestižne karijere i visoko plaćene poslove kako bi služili Jehovi.

Mnogi su nas pitali što je tajna uspješnog odgajanja djece. Naravno, za to ne postoji univerzalni recept, no mi smo uporno nastojali u njihova srca usaditi ljubav prema Jehovi i bližnjima (5. Mojsijeva 6:6, 7; Matej 22:37-39). Djeca su naučila da ne možemo Jehovi reći da ga volimo ako to ne pokazuju naša djela.

Jednom tjedno, obično subotom, išli smo u službu kao obitelj. Ponedjeljkom nakon večere redovito smo održavali obiteljski biblijski studij, a vodili smo biblijski studij i sa svakim djetetom zasebno. Kad su djeca bila manja, sa svakim od njih proučavali smo nekoliko puta tjedno, ali su studiji bili kraći. Kako su rasla, studij je trajao duže i održavali smo ga jednom tjedno. Za vrijeme tih studija naša su se djeca otvorila i slobodno razgovarala s nama o svojim problemima.

Kao obitelj provodili smo ugodne trenutke i u primjerenoj rekreaciji. Rado smo zajedno svirali, a svako je dijete voljelo svirati svoje najdraže pjesme. Ponekad smo vikendom pozvali i druge obitelji na izgrađujuće druženje. I na godišnje odmore putovali smo zajedno. Jednom smo išli na dvotjedno putovanje planinama Colorada pri čemu smo surađivali s tamošnjim skupštinama u službi propovijedanja. Djeca imaju lijepe uspomene na rad u raznim službama na oblasnim kongresima te na  pomaganje u izgradnji Dvorana Kraljevstva u različitim mjestima. Kad smo poveli djecu u Grčku da upoznaju svoje rođake, upoznali su i mnoge vjerne Svjedoke koji su zbog svoje vjere bili u zatvoru. To ih se duboko dojmilo te ih je potaklo da ostanu nepokolebljivi i odvažni po pitanju istine.

Dakako, djeca su se ponekad ponašala loše ili nisu dobro birala svoje društvo. A ponekad smo mi njima stvarali probleme time što smo možda bili prekruti u nekim stvarima. No ‘Jehovino usmjeravanje mišljenja’, koje nalazimo u Bibliji, pomoglo je svima nama da ispravno postavimo stvari (Efežanima 6:4; 2. Timoteju 3:16, 17).

Nakon što su naša djeca započela s punovremenom službom, Ekaterini i ja počeli smo ozbiljno razmišljati o tome što bismo mogli učiniti da povećamo svoj udio u tom djelu kojim se spašavaju životi. Tako smo nakon što sam ja 1994. otišao u prijevremenu mirovinu oboje započeli služiti kao opći pioniri. Naša služba uključuje i svjedočenje učenicima odnosno studentima po školama i fakultetima te vođenje biblijskih studija s nekima od njih. Budući da razumijem njihove probleme — jer sam i ja ne tako davno bio u sličnoj situaciji — imam mnogo uspjeha pomažući im da uče o Jehovi. Kakva je samo radost proučavati sa studentima iz Bolivije, Brazila, Čilea, Egipta, Etiopije, Kine, Meksika, Tajlanda i Turske! Također volim svjedočiti telefonom, naročito ljudima koji govore mojim materinjim jezikom.

Iako me moj jaki grčki naglasak i starost prilično ograničavaju, uvijek se nastojim staviti na raspolaganje i imati duh Izaije, koji je izjavio: “Evo mene, pošalji mene” (Izaija 6:8). Raduje nas što smo pomogli da otprilike deset osoba svoj život preda Jehovi. To je za nas bilo daleko najsretnije doba života.

Nekad se cijeli moj život okretao oko stvaranja monstruoznog oružja za ubijanje ljudi. Međutim, Jehova je svojom nezasluženom dobrohotnošću meni i mojoj obitelji omogućio da postanemo njegovi predani sluge te da svoje živote posvetimo tome da ljudima prenosimo dobru vijest o vječnom životu na rajskoj Zemlji. Kad razmišljam o teškim odlukama koje sam morao donijeti, na um mi dolaze riječi iz Malahije 3:10: “Okušajte me u tom, veli Jehova nad vojskama, hoću li vam otvoriti ustave nebeske i izliti blagoslov na vas da vam bude dosta.” On je to doista i učinio — na naše veliko zadovoljstvo!