OD KAD je 1960-ih povjesničarka i filozof Hannah Arendt izrekla ove riječi prošlo je mnogo godina. A danas je plima nepoštovanja autoriteta veća nego ikada prije.

Naprimjer, nedavno je u londonskom The Timesu stajalo: “Neki roditelji odbijaju prihvatiti autoritet učitelja nad svojim djetetom te se žale kad učitelji pokušaju disciplinirati dijete.” Često se događa da roditelji odlaze u školu ne samo da bi prijetili učiteljima već i da bi ih napali nakon što su oni kaznili njihovo dijete.

Predstavnik Nacionalnog udruženja ravnatelja škola u Britaniji izjavio je: “Ljudi govore: ‘Ja imam prava’, umjesto da kažu: ‘Imam odgovornosti.’” Osim što ne usađuju u svoju djecu ispravan stav prema autoritetu, neki ih roditelji i ne ukoravaju — a niti drugima dopuštaju da to čine. Djeci koja zahtijevaju svoja “prava” dopušta se da ne poštuju autoritet ni roditelja ni učitelja, a ishod je predvidiv — “nova generacija koja nema poštovanja prema autoritetu i jedva da može razlikovati ispravno od pogrešnog”, piše kolumnistkinja Margarette Driscoll.

Časopis Time u svom je članku “Izgubljena generacija” dobro prikazao razočaranje mnogih mladih u Rusiji, citirajući jednog poznatog rapera koji je rekao: “Kako itko rođen u ovom svijetu u kojem ništa ne traje i u kojem ništa nije pošteno može imati povjerenja u društvo?” Sociolog Mikhail Topalov odobrio je to nepovjerenje: “Ta djeca nisu glupa. Ona vide kako država vara njihove roditelje, vide kako su im roditelji ostali bez ušteđevine i bez posla. Možemo li od njih očekivati da poštuju autoritet?”

Ipak, bilo bi pogrešno zaključiti da je nepovjerenje prema autoritetu prisutno samo kod mlađe generacije. Danas ljudi svih dobi na svaki autoritet gledaju s nepovjerenjem, čak s prezirom. Znači li to da se autoritetu ne može vjerovati? Ako se ispravno primjenjuje, autoritet, koji se definira kao “moć ili pravo da se kontrolira, sudi odnosno zabranjuje postupke drugih”, može vršiti koristan utjecaj. Može koristiti i pojedincima i društvu. Sljedeći će članak objasniti kako.