1, 2. Što je skromnost, i po čemu se razlikuje od oholosti?

JEDAN istaknuti apostol odbija biti u centru pažnje. Jedan hrabri izraelski sudac za sebe kaže da je najmanji u domu svog oca. Najveći čovjek koji je ikad živio priznaje da nema neograničeni autoritet. Svi oni pokazuju skromnost.

² Skromnost je oprečna oholosti. Osoba koja je skromna ima realno mišljenje o svojim sposobnostima i vrijednostima, nije uobražena ni tašta. Skromna osoba nije ponosna, hvalisava ili ambiciozna, već je uvijek svjesna svojih ograničenja. Zato poštuje osjećaje i stavove drugih te im pridaje odgovarajuću važnost.

3. U kom je pogledu mudrost ‘u skromnih’?

³ Biblija s dobrim razlogom kaže: “U smjernih [“skromnih”, NS] je mudrost” (Priče Salamunove 11:2). Skromna je osoba mudra jer postupa na način koji Bog odobrava i izbjegava oholi duh koji vodi do sramote (Priče Salamunove 8:13; 1. Petrova 5:5). Koliko je mudro biti skroman vidljivo je iz života brojnih Božjih slugu. Razmotrimo tri primjera navedena u uvodnom odlomku.

4. Koje je jedinstvene prednosti imao Pavao?

⁴ Pavao je bio istaknuta osoba među ranim kršćanima, što je i razumljivo. Tokom svoje službe proputovao je tisuće kilometara po moru i kopnu te je osnovao mnoge skupštine. Osim toga, Jehova je Pavla blagoslovio vizijama i darom govorenja stranih jezika (1. Korinćanima 14:18; 2. Korinćanima 12:1-5). Također ga je nadahnuo da napiše 14 pisama koja su danas dio Kršćanskih grčkih pisama. Dakle, može se reći da se Pavao trudio više nego svi drugi apostoli (1. Korinćanima 15:10).

5. Kako je Pavao pokazao da ima skromno mišljenje o sebi?

⁵ Budući da je Pavao predvodio u kršćanskoj aktivnosti, neki možda misle da je volio biti u centru pažnje, čak da se razmetao svojim  autoritetom. Međutim, nije bilo tako, jer Pavao je bio skroman. Za sebe je rekao da je “najmanji od apostola”, dodajući: “Nisam dostojan zvati se apostolom, jer sam progonio Božju skupštinu” (1. Korinćanima 15:9). Kao bivši progonitelj kršćana, Pavao nikada nije zaboravio da je samo nezasluženom dobrohotnošću uopće mogao razviti odnos s Bogom, a kamoli imati posebne prednosti službe (Ivan 6:44; Efežanima 2:8). Dakle, Pavao nije smatrao da ga njegovi izvanredni uspjesi u službi čine boljim od drugih (1. Korinćanima 9:16).

6. Kako je Pavao pokazao skromnost u svom ophođenju s Korinćanima?

⁶ Pavlova skromnost naročito je vidljiva iz njegovog ophođenja s Korinćanima. Očito su neki od njih bili oduševljeni osobama koje su smatrali istaknutim nadglednicima, naprimjer Apolonom, Kefom i samim Pavlom (1. Korinćanima 1:11-15). No Pavao nije izmamljivao hvalu od Korinćana niti je iskorištavao njihovo divljenje. Kad ih je posjećivao, nije ostavljao dojam osobe ‘razmetljive u govoru ili mudrosti’. Umjesto toga, Pavao je o sebi i svojim suradnicima rekao: “Neka nas ljudi prosude kao Kristove podređene i upravitelje Božjih svetih tajni” * (1. Korinćanima 2:1-5; 4:1).

7. Kako je Pavao pokazivao skromnost čak i kad je davao savjete?

⁷ Pavao je pokazivao skromnost čak i kad je morao davati stroge savjete i upute. Usrdno je molio svoje sukršćane “Božjim samilostima” i “na temelju ljubavi”, a ne snagom svog apostolskog autoriteta (Rimljanima 12:1, 2; Filemonu 8, 9). Zašto je Pavao tako postupao? Zato što se uistinu smatrao ‘suradnikom’ svoje braće, a ne ‘gospodarom njihove vjere’ (2. Korinćanima 1:24). Pavao je članovima kršćanskih skupština prvog stoljeća nesumnjivo bio posebno drag baš zbog svoje skromnosti (Djela apostolska 20:36-38).

8, 9. (a) Zašto bismo trebali imati skromno mišljenje o sebi? (b) Kako oni koji imaju određenu mjeru odgovornosti mogu pokazivati skromnost?

⁸ Pavao je ostavio dobar primjer za današnje kršćane. Bez obzira na to koje su nam odgovornosti povjerene, nitko od nas ne bi smio misliti da je bolji od drugih. “Ako tko misli da je nešto a nije ništa”, napisao je Pavao, “on obmanjuje vlastiti um” (Galaćanima 6:3). Zašto? Zato što su “svi (...) sagriješili i ne dostižu Božju slavu” (Rimljanima 3:23; 5:12). Da, nikada ne bismo smjeli zaboraviti da smo svi naslijedili grijeh i smrt od Adama. To što imamo posebne prednosti ne znači da smo uzdignuti iz svog niskog grešnog stanja (Propovjednik 9:2). Kao što je bilo i u Pavlovom slučaju, ljudi isključivo nezasluženom dobrohotnošću mogu uopće razviti odnos s Bogom, a kamoli služiti mu u nekom prednosnom svojstvu (Rimljanima 3:12, 24).

⁹ Ako je toga svjesna, osoba koja je skromna neće likovati zbog svojih prednosti niti će se hvaliti svojim uspjesima (1. Korinćanima 4:7). Kad daje savjet ili uputu, ona to čini kao suradnik — a ne kao gospodar. Dakako, bilo bi neispravno da onaj kome neki poslovi idu od ruke izmamljuje hvalu od suvjernika ili iskorištava njihovo divljenje (Priče Salamunove 25:27, St; Matej 6:2-4). Jedina hvala koja nešto vrijedi dolazi od drugih — a trebala bi uslijediti spontano. Ako i uslijedi, ne bismo smjeli dozvoliti da zbog toga o sebi mislimo više nego što treba (Priče Salamunove 27:2; Rimljanima 12:3).

10. Objasni kako bi neki koji se možda toliko ne ističu mogli uistinu biti “bogati u vjeri”.

¹⁰ Kad nam se povjeri određena mjera odgovornosti, skromnost će nam pomoći da ne skrećemo pretjeranu pažnju na sebe, ostavljajući dojam da skupština napreduje samo zbog našeg truda i naših sposobnosti. Naprimjer, možda smo posebno nadareni za poučavanje (Efežanima 4:11, 12). No, ako smo skromni, moramo priznati da neke od najboljih pouka koje dobivamo na skupštinskom sastanku ne stižu s podija. Zar nisi ohrabren kad vidiš kako, naprimjer, samohrani roditelj redovito dolazi u Dvoranu Kraljevstva vodeći sa sobom djecu? Ili kako depresivna osoba vjerno dolazi na sastanke unatoč stalnom osjećaju bezvrijednosti? Ili kako mlada osoba stalno duhovno napreduje usprkos lošim utjecajima u školi i drugdje? (Psalam 84:10). Ti se pojedinci možda ne nalaze u centru pažnje. Drugi uglavnom i ne znaju za ispite besprijekornosti s kojima se oni suočavaju. Pa ipak, oni su možda “bogati u vjeri” jednako kao oni koji se više ističu (Jakov 2:5). Uostalom, vjernost je ta zbog koje ćemo na kraju zadobiti Jehovinu naklonost (Matej 10:22; 1. Korinćanima 4:2).

11. Kako je Gedeon pokazao skromnost kad je razgovarao s Božjim anđelom?

¹¹ Gedeon, smion mladić iz Manasijinog plemena, živio je tokom burnog perioda izraelske povijesti. Sedam je godina Božji narod trpio ugnjetavanje Madijanaca. No onda je došlo vrijeme da Jehova spasi svoj narod. Zbog toga se pred Gedeonom pojavio anđeo i rekao: “Jehova je s tobom, hrabri junače!” Gedeon je bio skroman, pa nije uživao u časti koju mu je donio taj neočekivani kompliment. Umjesto toga, s poštovanjem je rekao anđelu: “O gospodaru moj! kad je Jehova s nama, zašto nas snađe sve ovo?” Anđeo je Gedeonu razjasnio stvari i rekao: “Izbavićeš Izraela  iz ruku Madijanskih.” Kako je Gedeon reagirao? On nije pohlepno prigrabio taj zadatak, smatrajući ga dobrom prilikom za to da postane narodni heroj, već je odgovorio: “O Jehova, čim ću izbaviti Izraela? eto, rod je moj najsiromašniji u plemenu Manasijinu, a ja sam najmanji u domu oca svojega.” Kakva skromnost! (Suci 6:11-15).

12. Kako je Gedeon pokazao taktičnost prilikom izvršavanja svog zadatka?

¹² Prije nego što je poslao Gedeona u bitku, Jehova ga je stavio na ispit. Kako? Gedeonu je rečeno da uništi žrtvenik koji je njegov otac napravio Baalu i da sruši sveti stup koji je stajao pored žrtvenika. Taj je zadatak iziskivao hrabrost, no Gedeon je ujedno pokazao skromnost i taktičnost u načinu na koji ga je izvršio. Gedeon nije napravio javnu predstavu od toga, već je radio pod okriljem noći jer je tada postojala najmanja vjerojatnost da će ga ljudi opaziti. Osim toga, Gedeon je svom zadatku pristupio s odgovarajućim oprezom. Poveo je deset slugu — možda zato da bi neki mogli čuvati stražu dok bi mu drugi pomagali da uništi žrtvenik i sveti stup. * Bilo kako bilo, Gedeon je uz Jehovin blagoslov izvršio svoj zadatak i Bog ga je kasnije upotrijebio da oslobodi Izrael od Madijanaca (Suci 6:25-27).

13, 14. (a) Na koji način možemo pokazati skromnost kad dobijemo neku prednost službe? (b) Kako je brat A. H. Macmillan ostavio dobar primjer u pokazivanju skromnosti?

¹³ Iz Gedeonove skromnosti možemo štošta naučiti. Naprimjer, kako reagiramo kad dobijemo neku prednost službe? Da li prvo pomislimo na istaknutost ili ugled koji će uslijediti? Ili skromno i u molitvi  razmislimo možemo li udovoljiti zahtjevima tog zadatka? Brat A. H. Macmillan, koji je svoj zemaljski put završio 1966, ostavio je dobar primjer u tom pogledu. C. T. Russell, prvi predsjednik Društva Watch Tower, jednom je upitao brata Macmillana što misli tko bi mogao nadgledati posao dok on bude odsutan. U razgovoru koji je uslijedio brat Macmillan nijednom nije preporučio sebe, iako je to vrlo lako mogao učiniti. Na kraju je brat Russell rekao bratu Macmillanu da razmisli o prihvaćanju tog zadatka. “Ostao sam bez riječi”, napisao je brat Macmillan godinama kasnije. “Zbilja sam razmislio o tome, i to vrlo ozbiljno, te sam se dosta dugo molio u vezi s time prije nego što sam mu konačno rekao da ću rado učiniti sve što mogu da bih mu pomogao.”

¹⁴ Nedugo nakon toga brat Russell je preminuo, a mjesto predsjednika Društva Watch Tower ostalo je prazno. Budući da je brat Macmillan nadgledao poslove tokom zadnjeg propovjedničkog putovanja brata Russella, jedan mu je brat rekao: “Mac, imaš veliku šansu da postaneš predsjednik. Bio si poseban predstavnik brata Russella dok ga nije bilo i svima nam je rekao da radimo onako kako ti kažeš. Eto, on je otišao i više se nije vratio. Izgleda da si ti čovjek koji će nastaviti tamo gdje je on stao.” Brat Macmillan je odgovorio: “Brate, ne treba tako gledati na ovu stvar. Ovo je Gospodinovo djelo i jedino mjesto koje ćeš dobiti u Gospodinovoj organizaciji je ono koje on smatra prikladnim za tebe; a ja sam uvjeren da nisam prava osoba za taj posao.” Nakon toga je brat Macmillan preporučio nekoga drugoga za to zaduženje. On je, poput Gedeona, imao skromno mišljenje o sebi — mišljenje koje bismo i mi trebali usvojiti.

15. Navedi neke praktične načine kako možemo pokazivati razboritost dok propovijedamo drugima.

¹⁵ I mi bismo trebali sa skromnošću izvršavati zadatak koji imamo. Gedeon je bio taktičan i nastojao je ne razljutiti bespotrebno svoje protivnike. Slično tome, dok propovijedamo drugima, trebali bismo govoriti skromno i taktično. Istina, mi sudjelujemo u duhovnom ratu kojim se ruši ‘snažno utvrđene stvari’ i “razmišljanja” (2. Korinćanima 10:4, 5). No ne bismo smjeli s drugima razgovarati s prezirom niti im dati bilo koji opravdani razlog da bi se našli uvrijeđeni našom porukom. Umjesto toga, trebali bismo poštovati njihove stavove, istaknuti ono što nam je zajedničko i onda se usredotočiti na pozitivne aspekte naše poruke (Djela apostolska 22:1-3; 1. Korinćanima 9:22; Otkrivenje 21:4).

16. Kako je Isus pokazao da ima skromno mišljenje o sebi?

¹⁶ Najbolji primjer skromnosti je Isus Krist. * Premda je imao blizak odnos sa svojim Ocem, Isus nije oklijevao priznati da su neke stvari izvan njegove moći (Ivan 1:14). Naprimjer, kad je majka Jakova i Ivana zatražila da njena dva sina sjednu pored Isusa u njegovom kraljevstvu, Isus je rekao: “Da sjedite s moje desne i s moje lijeve strane nije moje dati” (Matej 20:20-23). Jednom drugom prilikom Isus je otvoreno priznao: “Ja ne mogu ništa učiniti sam od sebe; (...) ne tražim svoju volju, nego volju onoga koji me poslao” (Ivan 5:30; 14:28; Filipljanima 2:5, 6).

17. Kako je Isus pokazao skromnost u svom ophođenju s drugima?

¹⁷ Isus je bio nadmoćniji od nesavršenih ljudi u svakom pogledu, a njegov Otac, Jehova, dao mu je vlast bez premca. Usprkos tome, Isus je bio skroman u svom ophođenju sa svojim sljedbenicima. Nije ih obeshrabrivao razmećući se svojom impresivnom spoznajom. Pokazivao je duboko razumijevanje, suosjećajnost i uzimao je u obzir njihove ljudske potrebe (Matej 15:32; 26:40, 41; Marko 6:31). Dakle, premda je Isus bio savršen, nije bio perfekcionist. Nikada nije od svojih učenika tražio više nego što bi oni mogli dati i nikada nije stavljao na njih veći teret od onog koji bi mogli nositi (Ivan 16:12). Nije ni čudo što je na toliko ljudi djelovao okrepljujuće! (Matej 11:29).

18, 19. Kako možemo oponašati Isusovu skromnost s obzirom na to (a) kakvo mišljenje imamo o sebi i (b) kako se ophodimo s drugima?

¹⁸ Ako je najveći čovjek koji je ikad živio pokazivao skromnost, koliko tek mi to trebamo. Nesavršeni ljudi često teško priznaju da jednostavno nemaju apsolutan autoritet. Međutim, oponašajući Isusa, kršćani nastoje biti skromni. Oni nisu preponosni da bi povjeravali odgovornosti onima koji ispunjavaju preduvjete za to; nisu bahati i spremno prihvaćaju savjet onih koji su ovlašteni za to. Pokazujući duh suradnje, oni doprinose tome da se sve u skupštini odvija “dolično i uredno” (1. Korinćanima 14:40).

¹⁹ Isto tako, skromnost će nas potaknuti da budemo razumni u onome što očekujemo od drugih te da uzimamo u obzir njihove potrebe (Filipljanima 4:5). Možda posjedujemo neke talente i sposobnosti koje drugi nemaju. Ipak, ako smo skromni, nećemo uvijek očekivati da drugi postupaju onako kako bismo mi htjeli. Ako smo svjesni toga da svaka osoba ima svoja ograničenja, pokazivat ćemo skromnost i bit ćemo uviđavni prema manama drugih. Petar je napisao: “Prije svega, imajte žarku ljubav jedan prema drugome, jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha” (1. Petrova 4:8).

20. Što možemo činiti da bismo nadvladali svako naginjanje prema neskromnosti?

²⁰ Kao što smo naučili, mudrost je doista u skromnih. No, što ako uvidiš da naginješ neskromnosti ili oholosti? Nemoj se obeshrabriti. Umjesto toga, slijedi primjer Davida koji se molio: “Od oholosti sačuvaj slugu svojega, da ne ovladaju mnome” (Psalam 19:13). Oponašajući vjeru osoba kao što su Pavao, Gedeon, a naročito Isus Krist, osobno ćemo iskusiti istinitost sljedećih riječi: “U smjernih [“skromnih”, NS] je mudrost” (Priče Salamunove 11:2).