DELE i Fola * su bračni par koji je živio i radio u podružnici Društva Watch Tower u Nigeriji. Nedugo nakon što su tamo počeli služiti, Folina majka došla im je u posjet. Prevalila je velik put da bi s njima razgovarala o nečemu što ju je jako mučilo, o nečemu zbog čega noćima nije spavala.

“Činite mi krasne stvari”, rekla im je. “Šaljete mi poklone, posjećujete me. Ti mi izrazi ljubavi puno znače. Ali oni me istovremeno i zabrinjavaju jer se uvijek pitam tko će vama to činiti kad budete mojih godina. U braku ste dvije godine, a nemate djece. Zar ne mislite da je vrijeme da odete iz Betela i osnujete obitelj?”

Majka je razmišljala na sljedeći način: Dele i Fola su dovoljno dugo bili u Betelu. Došlo je vrijeme da misle na svoju budućnost. Sigurno netko drugi može preuzeti njihov posao. Dele i Fola ne moraju prekinuti s punovremenom službom, ali mogu započeti s nekim drugim oblikom službe, onim koji će im omogućiti da imaju djecu i iskuse radosti roditeljstva.

Majčina zabrinutost bila je sasvim razumljiva. Želja za rađanjem djece temeljna je i zajednička stvar svake kulture i vremena. Roditeljstvo izaziva duboke osjećaje radosti i nade. “Plod utrobe (...) je nagrada”, kaže Biblija. Da, sposobnost rađanja dragocjen je dar našeg Stvoritelja punog ljubavi (Psalam 127:3, St).

U mnogim se civilizacijama na bračne parove vrši velik društveni pritisak da imaju djecu. Naprimjer, u Nigeriji, gdje žena u prosjeku rodi šestero djece, na svadbama je sasvim uobičajeno čuti kako osobe, čestitajući novovjenčanom paru, kažu: “Očekujemo da ćemo za devet mjeseci čuti dječji plač u vašoj kući.” Možda mladenka i mladoženja kao vjenčani poklon dobiju dječji krevetić. Svekrve pažljivo prate kalendar. Ako nevjesta ne ostane trudna unutar otprilike godinu dana, one se počnu raspitivati da vide postoji li neki problem koji bi se mogao riješiti uz njihovu pomoć.

Mnoge majke smatraju da je razlog zašto se par vjenčao rađanje djece i produživanje obiteljske loze. Foli je majka rekla: “Zašto si se udala ako nećeš imati djece? Tebe je netko rodio; i ti trebaš roditi svoju djecu.”

Pored toga, u obzir treba uzeti i praktičnu stranu. U mnogim afričkim državama ima malo državnih propisa kojima se zbrinjava ostarjele. Obično su djeca ta koja paze na svoje ostarjele roditelje, baš kao što su roditelji pazili na njih dok su bili mali. Zato je Folina majka mislila da bi njena djeca, ako ne budu imala svoju djecu, u kasnijim godinama mogla biti usamljena, neželjena i siromašna te da neće imati nikoga tko bi ih sahranio kad umru.

U većem dijelu Afrike život bez djece smatra se prokletstvom. U nekim se područjima  čak očekuje da žene prije braka dokažu da mogu roditi. Mnoge žene koje ne mogu zatrudnjeti očajnički traže lijekove ili se podvrgavaju raznim kurama kako bi pokušale prekinuti svoju neplodnost.

Zbog takvih se stavova smatra da se bračni parovi koji svojevoljno ne žele imati djecu lišavaju nečeg dobrog. Često ih se smatra čudnima, nezainteresiranima za budućnost i vrijednima žaljenja.

Jehovin narod shvaća da odgajanje djece, iako donosi radost, donosi i odgovornost. Biblija u 1. Timoteju 5:8 kaže: “Zaista, ako se tko ne brine za one koji su njegovi, a posebno za svoje ukućane, odrekao se vjere i gori je od onoga koji nema vjere.”

Roditelji se moraju brinuti za svoju obitelj kako materijalno tako i duhovno, a to zahtijeva dosta vremena i truda. Oni ne misle da se Bog treba brinuti za djecu zato što je omogućio rađanje. Jasno im je da je odgajanje djece u skladu s biblijskim načelima stalna odgovornost koju je Bog dao roditeljima; to nije nešto što bi trebalo povjeravati drugima (5. Mojsijeva 6:6, 7).

Zadatak odgajanja djece naročito je težak u ovim “posljednjim danima” ‘kritičnih vremena s kojima se teško izlazi na kraj’ (2. Timoteju 3:1-5). Osim sve gorih ekonomskih uvjeta, rastuća bezbožnost koja danas vlada među ljudima odgajanje djece čini još većim izazovom. Usprkos tome, diljem svijeta mnogi kršćanski parovi prihvatili su taj izazov te “u stezi i Jehovinom usmjeravanju mišljenja” uspješno odgajaju boguodanu djecu (Efežanima 6:4). Jehova takve roditelje voli i blagoslivlja zbog njihovog napornog rada.

S druge strane, mnogi kršćanski parovi nemaju djece. Neki ne mogu imati djece, ali ih i ne usvoje. Drugi parovi koji mogu imati potomstvo ne odluče se na to. Oni nisu bez djece zato što bježe od odgovornosti ili se boje hoće li moći udovoljavati izazovima roditeljstva. Umjesto toga, odlučili su u potpunosti se posvetiti različitim vidovima punovremene službe, a u njima ne bi mogli biti ako bi istovremeno odgajali djecu. Neki služe kao misionari. Drugi služe Jehovi u putujućoj službi ili Betelu.

Oni, kao i svi kršćani, uviđaju da postoji hitno djelo koje treba izvršiti. Isus je rekao: “Ova dobra vijest o kraljevstvu propovijedat će se po cijeloj nastanjenoj zemlji za svjedočanstvo svim narodima; i tada će doći kraj.” To se djelo sada obavlja. Ono je od presudne važnosti jer će “kraj” značiti uništenje onih koji nisu poslušali dobru vijest (Matej 24:14; 2. Solunjanima 1:7, 8).

Naše je vrijeme slično vremenu kad su Noa i njegova obitelj gradili ogromnu arku koja ih je sačuvala na životu tokom velikog potopa (1. Mojsijeva 6:13-16; Matej 24:37). Premda su sva tri Noina sina bila oženjena, nijedan nije imao djece dok nije prošao potop. Jedan razlog tome mogao bi biti to što su ti bračni parovi svu pažnju i energiju željeli posvetiti poslu koji je stajao pred njima. Kao drugo, možda su oklijevali imati djecu u iskvarenom i nasilnom svijetu gdje je ‘nevaljalstvo ljudsko bilo veliko i sve su misli srca njihova svagda bile samo zle’ (1. Mojsijeva 6:5).

Iako to ne znači da je danas neispravno imati djecu, mnogi kršćanski parovi ne žele imati djecu jer se žele više posvetiti hitnom djelu koje je Jehova povjerio svom narodu. Neki su parovi sačekali određeno vrijeme prije nego što su imali djecu; drugi su odlučili ostati bez djece, uzimajući u obzir činjenicu da će u Jehovinom pravednom novom svijetu imati mogućnosti za to. Znači li to da im nije stalo do budućnosti? Propuštaju li nešto u životu? Treba li ih žaliti?

Dele i Fola, koje smo spomenuli ranije, u braku su više od deset godina, a i dalje žele biti bez djece. “Rodbina još uvijek vrši pritisak na nas da imamo djecu”, kaže Dele. “Njihova je glavna briga naša sigurnost u budućnosti. Uvijek im se zahvalimo na njihovoj pažljivosti, ali taktično im objasnimo da smo jako sretni s onim što radimo. A što se tiče sigurnosti, istaknemo da se uzdamo u Jehovu, koji se brine za dobrobit svih onih koji mu ostaju vjerni i lojalni. Također objasnimo da imati djecu ne znači bezuvjetno da će se ona brinuti za roditelje kad ostare. Neki se ljudi jako malo brinu za svoje roditelje, drugi nisu u stanju pomoći, a neki umru prije roditeljâ. S druge strane, uz Jehovu naša je budućnost sigurna.”

Dele i drugi koji su poput njega u potpunosti se pouzdaju u obećanje koje je Jehova dao svojim vjernim slugama: “Nikako te neću ostaviti i nipošto te neću napustiti” (Hebrejima 13:5). Oni isto tako vjeruju da “nije okračala ruka Jehovina da ne može spasti, niti je otežalo uho njegovo da ne može čuti” (Izaija 59:1).

Još jedan razlog za pouzdanje dolazi na temelju onoga kako Jehova podržava svoje vjerne sluge. Kralj David je napisao: “Bijah mlad i ostarjeh, i ne vidjeh pravednika ostavljena.” Razmisli o tome. Znaš li ijednog vjernog Jehovinog slugu koji je ‘ostavljen’? (Psalam 37:25).

Umjesto da se s kajanjem osvrću natrag, oni koji su život proveli služeći Jehovi i svojim sukršćanima s radošću razmišljaju o tom vremenu. Brat Iro Umah 45 godina proveo je u punovremenoj službi, a sada služi kao putujući nadglednik u Nigeriji. On kaže: “Iako smo moja žena i ja bez djece, ne zaboravljamo da se Jehova uvijek brinuo za nas kako duhovno tako i materijalno. Ništa nam nije nedostajalo. On nas neće napustiti kad ostarimo. Te godine provedene u punovremenoj službi najsretnije su godine našeg života. Zahvalni smo što možemo služiti svojoj braći, a ona cijene našu službu i pomažu nam.”

Premda mnogi parovi nemaju doslovnu djecu, imaju jednu drugu: kršćanske učenike koji obožavaju Jehovu. Apostol Ivan je imao oko 100 godina kad je napisao: “Nemam većeg razloga za zahvalnost od ovoga, da čujem da moja djeca hode u istini” (3. Ivanova 4). Vjernost Ivanove ‘djece’ — osoba koje je upoznao s ‘istinom’ — donijela mu je veliku radost.

Takve radosti i danas ima u izobilju. Bernice je Nigerijka, u braku je 19 godina, a njena je odluka da ostane bez djece. Zadnjih 14 godina služi kao pionirka. Dok se približava periodu života kada više neće moći rađati, ne žali zato što je svoj život posvetila stvaranju učenika. Ona kaže: “Sretna sam kad vidim kako moja duhovna djeca napreduju. Čak i kad bih imala svoju djecu, sumnjam da bi mi bila privrženija od ove kojoj sam pomogla da upoznaju istinu. Ona se prema meni ponašaju kao da sam njihova prava majka, razgovaraju sa mnom o svojim radostima i problemima te traže savjete od mene. Pišu mi pisma i posjećujemo se.

Neki smatraju da je prokletstvo ako nemaš svoju djecu. Kažu da ćeš patiti kad ostariš. No ja ne mislim tako. Znam da će me Jehova nagraditi i brinuti se za mene dok mu god služim cijelom dušom. Nipošto me neće odbaciti kad ostarim.”

Osobe koje su rodile i odgojile djecu koja “hode u istini” imaju puno razloga za zahvalnost. Nije ni čudo što Biblija kaže: “Veoma se raduje otac pravednikov, i roditelj mudroga veseli se s njega. Neka se dakle veseli otac tvoj i mati tvoja, i neka se raduje roditeljka tvoja”! (Priče Salamunove 23:24, 25).

Kršćani koji nisu iskusili radost donošenja djece na svijet blagoslovljeni su na druge načine.  Mnogi takvi parovi igraju važnu ulogu u unapređivanju interesa Kraljevstva u velikom omjeru. Godinama su stjecali iskustvo, mudrost i znanje koji im omogućavaju da daju značajan doprinos djelu Kraljevstva. Mnogi prednjače u tom djelu.

Mada su bez djece radi interesa Kraljevstva, Jehova ih blagoslivlja duhovnom obitelji koja ih voli i koja duboko cijeni žrtve koje čine. Upravo je onako kako je Isus rekao: “Nitko nije ostavio [doslovno: “pustio”] kuću ili braću ili sestre ili majku ili oca ili djecu ili njive radi mene i radi dobre vijesti, a da neće primiti stostruko sada u ovom vremenu: kuće i braću i sestre i majke i djecu i njive, (...) a u sustavu stvari koji dolazi vječni život” (Marko 10:29, 30).

Jehovi su doista dragocjeni svi oni koji su vjerni! Svim tim lojalnima, kako onima koji imaju djece tako i onima koji ih nemaju, apostol Pavao je obećao: “Bog nije nepravedan da zaboravi vaše djelo i ljubav koju ste pokazali prema njegovom imenu, time što ste služili svetima i što i dalje služite” (Hebrejima 6:10).