1. Zašto ljudi osjećaju potrebu da se obrate Bogu?

“IZGLEDA da je čovjeku prinošenje žrtava ‘normalno’ baš kao i izgovaranje molitve; ovo prvo pokazuje što misli o sebi, a drugo što misli o Bogu”, piše izučavatelj biblijske povijesti Alfred Edersheim. Kad je grijeh ušao u svijet, sa sobom je donio bol uslijed krivnje, otuđenosti od Boga i bespomoćnosti. Potrebno je osloboditi se tih osjećaja. Nije teško razumjeti zašto ljudi kad se nađu u očajnom stanju osjećaju potrebu da se obrate Bogu za pomoć (Rimljanima 5:12).

2. Koje izvještaje o prinošenju žrtava Bogu u ranoj povijesti nalazimo u Bibliji?

² Prvi biblijski izvještaj o žrtvama prinesenim Bogu povezan je s Kainom i Abelom. O tome čitamo: “Poslije nekoga vremena dogodi se, te Kain prinese Jehovi prinos od roda zemaljskoga; a i Abel prinese od prvina stada svojega i od njihove pretiline” (1. Mojsijeva 4:3, 4). Zatim saznajemo da se Noa, kojeg je Bog sačuvao na životu tokom velikog potopa u kojem je uništio zao naraštaj njegovog vremena, osjetio ponukanim ‘prinijeti na žrtveniku žrtve paljenice’ Jehovi (1. Mojsijeva 8:20). Božji vjerni sluga i prijatelj Abraham u nekoliko je navrata, dirnut Božjim obećanjima i blagoslovima, ‘načinio žrtvenik i prizvao ime Jehovino’ (1. Mojsijeva 12:8; 13:3, 4, 18). Kasnije je Abraham imao najveći ispit vjere kad mu je Jehova rekao da svog sina Izaka prinese kao žrtvu paljenicu (1. Mojsijeva 22:1-14). Kao što ćemo još vidjeti, ovi izvještaji, iako su kratki, otkrivaju mnogo toga o prinošenju žrtava.

3. Koju ulogu žrtve igraju u obožavanju?

³ Iz tih i drugih biblijskih izvještaja jasno vidimo da je prinošenje neke vrste žrtve bilo temeljni dio obožavanja puno prije nego što je Jehova dao konkretne zakone o tome. U povezanosti s tim jedan je priručnik “žrtvovanje” definirao kao “vjerski obred u kojem se nešto žrtvuje božanstvu kako bi čovjek uspostavio, zadržao ili obnovio dobar odnos s onim što smatra svetim”. No to otvara neka važna pitanja koja zaslužuju da ih temeljito razmotrimo, kao što su: Zašto je prilikom obožavanja potrebno prinositi žrtve? Kakve su žrtve prihvatljive Bogu? Što za nas danas znače žrtve iz drevnog doba?

4. Što je bilo s Adamom i Evom kad su sagriješili?

⁴ Kad je Adam sagriješio, on je to učinio namjerno. To što je uzeo i pojeo plod s drveta  znanja dobra i zla bio je hotimičan čin neposlušnosti. Kazna za taj čin neposlušnosti bila je smrt, jer je Bog jasno rekao: “U koji dan okusiš s njega, umrijećeš” (1. Mojsijeva 2:17). Adam i Eva su na koncu primili plaću za grijeh — umrli su (1. Mojsijeva 3:19; 5:3-5).

5. Zašto je Jehova preuzeo inicijativu u korist Adamovih potomaka, i što je učinio za njih?

⁵ No što je s Adamovim potomcima? Budući da su od Adama naslijedili grijeh i nesavršenost, oni su jednako kao i prvi ljudski par podložni otuđenosti od Boga, beznađu i smrti (Rimljanima 5:14). Međutim, Jehova nije samo Bog pravde i moći već i ljubavi — odnosno prvenstveno ljubavi (1. Ivanova 4:8, 16). On stoga preuzima inicijativu kako bi nadoknadio ono što je izgubljeno. Nakon što Biblija kaže da je “plaća koju daje grijeh (...) smrt”, nastavlja ovako: “A dar koji daje Bog je vječni život preko Krista Isusa, našeg Gospodina” (Rimljanima 6:23).

6. Što je Jehovina volja s obzirom na štetu koja je uslijedila zbog Adamovog grijeha?

⁶ Jehova Bog je na koncu osigurao taj dar tako što je dao nešto što je nadoknadilo gubitak koji je uslijedio zbog Adamovog prijestupa. Na hebrejskom je riječ kaphár isprva vjerojatno značila “pokriti” ili možda “obrisati”, a prevodi se i s “okajanje”. * Drugim riječima, Jehova je pružio odgovarajuće sredstvo za pokrivanje grijeha naslijeđenog od Adama i izbrisao je štetu koja je uslijedila kako bi osobe koje ispunjavaju preduvjete za taj dar mogle biti oslobođene osude grijeha i smrti (Rimljanima 8:21).

7. (a) Kakva se nada pojavila kad je Bog osudio Sotonu? (b) Koju se cijenu trebalo platiti da bi se čovječanstvo oslobodilo grijeha i smrti?

⁷ Na nadu u oslobođenje od ropstva grijehu i smrti ukazano je odmah nakon što je prvi ljudski par sagriješio. Izgovarajući osudu Sotoni, kojeg je predstavljala zmija, Jehova je rekao: “Mećem neprijateljstvo između tebe i žene i između sjemena tvojega i sjemena njezina; ono će ti na glavu stajati a ti ćeš ga u petu ujedati” (1. Mojsijeva 3:15). Izricanjem te proročanske izjave pojavio se tračak nade za sve koji će vjerovati tom obećanju. Međutim, da bi došlo do tog oslobođenja, treba platiti cijenu. Obećano Sjeme neće samo doći i uništiti Sotonu; Sjeme mora biti ujedeno u petu, što znači da mora umrijeti, ali ne zauvijek.

8. (a) U kom je smislu Kain bio razočaranje? (b) Zašto je Abelova žrtva bila prihvatljiva u Božjim očima?

⁸ Adam i Eva nesumnjivo su mnogo razmišljali o identitetu obećanog Sjemena. Kad je Eva rodila Kaina, svog prvog sina, rekla je: “Dobih čovjeka od Jehove” (1. Mojsijeva 4:1). Je li možda mislila da će njen sin biti to Sjeme? Bez obzira na to što je mislila, i Kain i njegova žrtva donijeli su razočaranje. S druge strane, njegov brat Abel vjerovao je u Božje obećanje i bio je potaknut prinijeti nešto od prvina svog stada kao žrtvu Jehovi. O tome čitamo: “Vjerom je Abel prinio Bogu žrtvu veće vrijednosti nego Kain, i putem te vjere dobio je svjedočanstvo da je pravedan” (Hebrejima 11:4).

9. (a) U što je Abel vjerovao, i kako je to pokazao? (b) Što je Abel postigao svojom žrtvom?

⁹ Abelova vjera nije bila samo vjera u Boga općenito, kakvu je vjerojatno imao i Kain. Abel je vjerovao da će Božje obećanje o Sjemenu omogućiti spasenje vjernim osobama. Nije mu bilo otkriveno kako će se to odigrati, ali Abel je na temelju Božjeg obećanja znao da će netko morati biti ujeden u petu. Da, on je, po svemu sudeći, zaključio da će se morati proliti krv — što je i osnovna zamisao žrtve. Abel je Izvoru života prinio dar koji se  sastojao od života i krvi, vjerojatno da bi pokazao koliko gorljivo želi i očekuje da se ostvari Jehovino obećanje. Taj je izraz vjere Abelovu žrtvu učinio ugodnom Jehovi, a u malom je simbolizirao bit žrtve — ona je sredstvo putem kojeg grešni ljudi mogu pristupiti Bogu kako bi zadobili njegovu naklonost (1. Mojsijeva 4:4; Hebrejima 11:1, 6).

10. Kako je značenje žrtve razjašnjeno kad je Jehova rekao Abrahamu da prinese Izaka?

¹⁰ Duboko značenje žrtve na upečatljiv je način bilo razjašnjeno kad je Jehova zapovjedio Abrahamu da svog sina Izaka prinese kao žrtvu paljenicu. Iako ta žrtva nije doslovno prinesena, poslužila je kao predslika onog što će sam Jehova na koncu učiniti — prinijeti svog jedinorođenog Sina kao najveću žrtvu ikad danu da bi ispunio svoju volju u vezi s čovječanstvom (Ivan 3:16). Jehova je putem žrtava i prinosa koje je propisivao Mojsijev zakon dao proročanske predslike kako bi svoj izabrani narod naučio što moraju činiti da bi primili oprost za svoje grijehe i da bi ojačao njihovu nadu u spasenje. Što mi iz toga možemo naučiti?

11. Koje je dvije vrste prinosa prinosio izraelski prvosvećenik, i zašto?

¹¹ “Svaki se prvosvećenik postavlja da prinosi i darove i žrtve”, kaže apostol Pavao (Hebrejima 8:3). Zapazi da Pavao prinose prvosvećenika drevnog Izraela dijeli na dvije vrste, naime na “darove” i “žrtve”, odnosno “žrtve za grijehe” (Hebrejima 5:1). Ljudi općenito daju darove kako bi izrazili privrženost i cijenjenje te da bi razvili prijateljstvo, pridobili nečiju naklonost ili odobravanje (1. Mojsijeva 32:20; Priče Salamunove 18:16). Slično tome, mnoge prinose propisane Zakonom može se smatrati ‘darovima’ Bogu kako bi se dobilo njegovo odobravanje i naklonost. * Prestupanje Zakona zahtijevalo je naknadu, a da bi se nadoknadilo štetu, prinosilo se “žrtve za grijehe”. Pentateuh, naročito 2, 3. i 4. Mojsijeva, sadržava široki spektar informacija o različitim vrstama žrtava i prinosa. Iako nam je možda pravi izazov usvajati sve te detalje i pamtiti ih, neke ključne misli o različitim vrstama žrtava zaslužuju da im posvetimo pažnju.

12. Gdje u Bibliji možemo pronaći opći pregled žrtava, odnosno prinosa, koje je propisivao Zakon?

¹² Možemo primijetiti da se u 3. Mojsijevoj, od 1. do 7. poglavlja, pojedinačno opisuje pet glavnih vrsta žrtava — žrtva paljenica, žitni prinos, zahvalna žrtva, žrtva za grijeh i žrtva za prijestup — iako se neke od njih zapravo prinosilo zajedno. Primjećujemo i to da se te žrtve dva puta opisuje u tim poglavljima, ali s različitim ciljem: prvi put se u 3. Mojsijevoj 1:2–6:7 detaljno navodi što se trebalo prinijeti na oltar, a drugi put se u 3. Mojsijevoj 6:8–7:36 ukazuje na dijelove koje je trebalo odvojiti za svećenike i dijelove koji su pripadali osobi koja je prinijela žrtvu. Zatim se u 28. i 29. poglavlju 4. Mojsijeve navodi opis koji bismo mogli nazvati detaljnim vremenskim rasporedom jer se navodi što se trebalo prinositi svakog dana, tjedna, mjeseca i na godišnje praznike.

13. Navedi koje se žrtve dobrovoljno prinosilo kao darove Bogu.

 ¹³ Među žrtvama koje se prinosilo dobrovoljno kao darove ili zato da bi se moglo pristupiti Bogu kako bi se steklo njegovu naklonost bile su žrtve paljenice, žitni prinosi i zajedničke žrtve. Neki izučavatelji smatraju da hebrejski izraz za “žrtvu paljenicu” znači “žrtva uzdizanja” ili “žrtva koja se uzdiže”. To je značenje prikladno jer se u slučaju žrtve paljenice ubijenu životinju spaljivalo na oltaru, a ugodan miomiris dizao se uvis prema Bogu. Žrtva paljenica posebna je po tome što se životinju, nakon što se njenom krvlju poškropio oltar, u cijelosti prinosilo Bogu. Svećenici bi ‘zapalili sve to na oltaru, kao žrtvu paljenicu, žrtvu ognjenu na ugodni miris Jehovi’ (3. Mojsijeva 1:3, 4, 9; 1. Mojsijeva 8:21).

14. Kako se prinosilo žitni prinos?

¹⁴ Žitni prinos opisan je u 2. poglavlju 3. Mojsijeve. Bio je to dobrovoljni prinos koji se sastojao od kvalitetnog brašna, koje se obično navlažilo uljem, a dodavao se i tamjan. “Neka svećenik uzme toga brašna punu šaku i ulja i sav kâd [“tamjan”, St], i neka to zapali svećenik na oltaru za spomen njezin; to je žrtva ognjena na ugodni miris Jehovi” (3. Mojsijeva 2:2). Tamjan je bio jedan od sastojaka svetog kâda koji je gorio na kadionom oltaru u tabernakulu i hramu (2. Mojsijeva 30:34-36). Očito je kralj David to imao na umu kad je rekao: “Nek izađe molitva moja kao kâd pred lice tvoje, dizanje ruku mojih kao [“žitni”, NS] prinos večernji” (Psalam 141:2).

15. Koja je bila svrha zahvalne žrtve?

¹⁵ Još jedna dobrovoljna žrtva bila je zahvalna žrtva, ili žrtva zajedništva, opisana u 3. poglavlju 3. Mojsijeve. Njen se naziv može prevesti i kao “žrtva prinosâ za mir”. Na hebrejskom riječ “mir” znači puno više nego samo odsustvo rata ili nemira. “Ona u Bibliji  ima to značenje, ali označava i mirno stanje ili odnos s Bogom, blagostanje, radost i sreću”, piše u knjizi Studies in the Mosaic Institutions (Studije Mojsijevih zakona). Prema tome, zahvalne žrtve nisu se prinosile zato da bi se osigurao mir s Bogom, da bi ga se takoreći zadovoljilo, već da bi se izrazila zahvalnost za blagoslovljeno stanje mira s Bogom koje su uživale osobe koje je on priznao ili da bi se proslavilo to stanje. Nakon što bi se krv i salo prinijeli Jehovi, žrtvu bi pojeli svećenici i oni koji su je prinijeli (3. Mojsijeva 3:17; 7:16-21; 19:5-8). Tako su na divan, simboličan način osoba koja je prinosila žrtvu, svećenici i Jehova Bog zajedno jeli, pokazujući da među njima vlada mir.

16. (a) Čemu su služile žrtva za grijeh i žrtva za prijestup? (b) Po čemu su se one razlikovale od žrtve paljenice?

¹⁶ U žrtve koje se prinosilo tražeći oproštenje grijehâ ili okajanje za prijestupe protiv Zakona spadale su žrtva za grijeh i žrtva za prijestup. Iako se i te žrtve trebalo spaliti na oltaru, one su se razlikovale od žrtve paljenice po tome što se nije cijelu životinju prinosilo Bogu, već samo salo i neke njene dijelove. Ostatak životinje spaljivalo se izvan logora ili su ga u nekim slučajevima jeli svećenici. Ta razlika ima svoje značenje. Žrtvu paljenicu prinosilo se kao dar Bogu da bi mu se moglo pristupiti, pa je se u cijelosti prinosilo isključivo njemu. Zanimljivo je da se prije žrtve paljenice obično prinosila žrtva za grijeh ili žrtva za prijestup, što je ukazivalo na to da je potrebno oproštenje grijeha da bi dar nekog grešnika bio prihvatljiv Bogu (3. Mojsijeva 8:14, 18; 9:2, 3; 16:3, 5).

17, 18. Zbog čega se prinosilo žrtvu za grijeh, i što je bila svrha žrtve za prijestup?

¹⁷ Žrtva za grijeh prihvaćala se samo za nenamjeran grijeh protiv Zakona, grijeh počinjen zbog slabosti tijela. “Ako tko zgriješi nehotice i učini što god što je Jehova zabranio da se ne čini”, tada je grešnik trebao prinijeti žrtvu za grijeh u skladu sa svojim statusom, odnosno položajem, u društvu (3. Mojsijeva 4:2, 3, 22, 27). S druge strane, nepokajnički grešnici bili su pogubljeni; za njih nisu vrijedile žrtve (2. Mojsijeva 21:12-15; 3. Mojsijeva 17:10; 20:2, 6, 10; 4. Mojsijeva 15:30; Hebrejima 2:2).

¹⁸ Značenje i svrha žrtve za prijestup objašnjeni su u 5. i 6. poglavlju 3. Mojsijeve. Možda je neka osoba nenamjerno sagriješila. Pa ipak, možda je svojim prijestupom povrijedila prava svog bližnjeg ili Jehove Boga, pa je snosila krivnju koju je trebalo otkloniti ili ispraviti. Spominje se nekoliko vrsta grijeha. Neki su grijesi bili osobni (5:2-6), neki protiv ‘stvari posvećenih Jehovi’ (5:14-16), dok su neki grijesi, iako nisu bili učinjeni sasvim nesvjesno, počinjeni zbog neispravnih želja ili tjelesne slabosti (6:1-3). Osim priznavanja tih grijeha, grešnik je trebao nadoknaditi štetu tamo gdje je to bilo moguće i zatim Jehovi prinijeti žrtvu za prijestup (3. Mojsijeva 6:4-7).

19. Zašto Izraelci, usprkos Zakonu i žrtvama, nisu zadobili Božju naklonost?

¹⁹ Mojsijev zakon, sa svojim mnogim žrtvama i prinosima, dan je Izraelcima da bi mogli pristupiti Bogu te dobiti i sačuvati  njegovu naklonost i blagoslov do dolaska obećanog Sjemena. Apostol Pavao, porijeklom Židov, objasnio je to ovako: “Zakon je postao naš odgajatelj koji vodi do Krista, da bismo bili proglašeni pravednima na temelju vjere” (Galaćanima 3:24). Nažalost, Izraelci se kao narod nisu odazvali na to vodstvo, već su zloupotrijebili tu prednost. Zbog toga su njihove mnogobrojne žrtve postale mrske Jehovi, koji je rekao: “Sit sam žrtava paljenica od ovnova i pretiline od gojene stoke, i ne marim za krv junčiju i jagnjeću i jareću” (Izaija 1:11).

20. Što se sa Zakonom i žrtvama dogodilo 70. n. e.?

²⁰ Židovski sustav stvari, sa svojim hramom i svećenstvom, prestao je postojati 70. n. e. Nakon toga više nije bilo moguće prinositi žrtve onako kako je to Zakon nalagao. Znači li to da žrtve, kao sastavni dio Zakona, nemaju nikakvo značenje za današnje obožavatelje Boga? To ćemo razmotriti u sljedećem članku.