ONA je kratko zastala i rekla: “Čitali su pismo s novim imenovanjima i pročitali su i tvoje ime. Imenovali su te slugom za razglas. Zadnja rečenica u tom pismu glasila je: ‘Ako netko od ove novoimenovane braće koristi duhan, dužan je pisati Društvu i reći da ne može prihvatiti zaduženje.’” * Odgovorio sam otegnuto i odlučno: “Paaa, tako je pisalo.”

Stisnuo sam zube i ugasio cigaretu u pepeljari koja je bila preda mnom. “Ne znam zašto su me izabrali za tu službu. Ali do sada još nisam odbio niti jednu, pa ne namjeravam ni ovu.” Odlučio sam da više nikada neću pušiti. Ta se odluka uvelike odrazila na moj život kao kršćanina i muzičara. Dozvolite mi da vam ispričam o događajima koji su doveli do te odluke.

Rođen sam 21. rujna 1914. u Torontu (Kanada) kao najstariji sin vrijednih roditelja, Vernona i Lile, koji su s puno ljubavi zbrinjavali četiri sina i dvije kćeri. Nakon mene rodio se Yorke, zatim Orlando, Douglas, Aileen i Coral. Kad sam imao samo devet godina, majka mi je u ruke stavila violinu i upisala me u Harrisovu muzičku školu. Ekonomska situacija bila je teška, no majka i otac našli su načina da plaćaju prijevoz i školarinu. Kasnije sam učio teoriju muzike i harmoniju na Kraljevskom konzervatoriju u Torontu te sam u dobi  od 12 godina sudjelovao u gradskom solističkom natjecanju u Massey Hallu, uglednoj koncertnoj dvorani u centru grada. Pobijedio sam i dobio lijepu violinu u kutiji obloženoj kožom aligatora.

S vremenom sam naučio svirati klavir i kontrabas. Često je grupa nas svirala na malim zabavama petkom i subotom uvečer te na studentskim plesovima. Na jednom takvom plesu upoznao sam Aileen. U posljednjoj godini srednje škole svirao sam u nekoliko orkestara po gradu. Kad sam završio školu, dobio sam poziv da sviram u orkestru Ferde Mowry, što je sve do 1943. bio moj dobro plaćen, stalan posao.

Moji su roditelji čuli za biblijsku istinu pred sam prvi svjetski rat dok je moj otac radio kao aranžer izloga u jednoj robnoj kući u centru Toronta. U prostoriji gdje su ručali slušao bi razgovore dvojice radnika koji su bili Istraživači Biblije (kako su se Jehovini svjedoci tada zvali), a zatim bi to što je čuo prenio majci kad bi uvečer došao kući. Godine 1927. Istraživači Biblije održavali su veliki kongres u Torontu u Coliseumu, koji se nalazio u sklopu izložbenih objekata Canadian National Exhibition Groundsa. U našu kuću, koja se nalazila dva stambena bloka od zapadnog ulaza u izložbene prostore, smješteno je 25 ljudi iz Ohia (SAD).

Nakon toga je Ada Bletsoe, koja je pripadala Istraživačima Biblije, počela često posjećivati majku donoseći joj najnoviju literaturu. Jednog je dana rekla: “Gospođo Duncombe, već vam neko vrijeme ostavljam literaturu. Jeste li išta od toga pročitali?” Premda je podizala šestero djece, majka je odlučila da otada počne čitati časopise, i nikad nije prestala. Međutim, ja sam poklanjao malo pažnje toj literaturi. Želio sam završiti školu, pa sam se sav posvetio muzici.

U lipnju 1935. Aileen i ja vjenčali smo se u Anglikanskoj crkvi. Otkad sam napustio Ujedinjenu crkvu kad sam imao 13 godina, nisam imao veze ni s jednom religijom; zato sam se u matičnu knjigu vjenčanih upisao kao Jehovin svjedok, iako to još nisam bio.

Željeli smo u budućnosti osnovati obitelj i biti dobri roditelji. Stoga smo počeli zajedno čitati Novi zavjet. Međutim, usprkos našim dobrim namjerama ometale su nas druge stvari. Nešto kasnije ponovno smo ga pokušali zajedno čitati, ali rezultat je bio isti. Zatim smo 1935. za Božić dobili na poklon knjigu s naslovom Harfa Božja. Moja je žena rekla: “Tvoja nam je majka poslala stvarno čudan božićni poklon.” Ipak, kad sam otišao na posao, počela ju je čitati i svidjelo joj se ono što je pročitala. Ja sam za to saznao tek puno kasnije. Što se tiče naše želje da osnujemo obitelj, ona se nije ostvarila. Naša kći, koja se rodila 1. veljače 1937, umrla je. Koliko smo samo bili ožalošćeni!

U to je vrijeme moja obitelj bila aktivna u službi propovijedanja i saznao sam da je moj otac jedini objavitelj Kraljevstva u obitelji koji još nije uspostavio nijednu pretplatu na časopis Utjeha (sada Probudite se!). To je bio cilj na kojem su radili u službi tog mjeseca. Iako još nisam pročitao nijednu publikaciju Društva, bilo mi je žao tate, pa sam rekao: “Dobro tata, pretplati mene, pa ćeš biti kao i svi drugi.” Stiglo je ljeto i orkestar je otišao svirati u jedno odmaralište izvan grada. A za mnom je poštom dolazio i časopis Utjeha. Stigla je i jesen i orkestar se vratio u Toronto. Časopisi su i tamo nastavili dolaziti na našu adresu, a ja ni jednog nisam niti izvadio iz omotnice.

Tokom jednih božićnih praznika pogledao sam tu hrpu časopisa i zaključio da budući da sam ih platio, trebao bih pročitati barem neke i vidjeti o čemu govore. Prvi koji sam otvorio zapanjio me. Sadržavao je javnu osudu političkih spletki i korupcije tog vremena. Počeo sam o tome govoriti onima s kojima sam svirao. Međutim, oni nisu vjerovali tome što sam govorio, pa sam morao nastaviti čitati da bih se mogao obraniti. Tako sam nesvjesno počeo svjedočiti o Jehovi. I otada nikada nisam  prestao čitati divne biblijske publikacije ‘vjernog i razboritog roba’ (Matej 24:45).

Iako sam tokom tjedna bio vrlo zaposlen, uskoro sam počeo s Aileen posjećivati nedjeljne sastanke. Kad smo jedne nedjelje 1938. došli na sastanak, dvije starije sestre pozdravile su nas i jedna je rekla: “Mladi brate, jesi li već zauzeo stav za Jehovu? Znaš, Harmagedon samo što nije došao!” Znao sam da je Jehova jedini pravi Bog i bio sam uvjeren da je ovo njegova organizacija. Želio sam joj pripadati, pa sam se 15. listopada 1938. krstio. Aileen se krstila šest mjeseci kasnije. Sretan sam što mogu reći da su svi u mojoj obitelji postali predani Jehovini sluge.

Kakvu sam samo radost doživio surađujući s Jehovinim narodom! Ubrzo sam se među tim ljudima osjećao kao kod kuće. Kad nisam mogao biti na sastanku, uvijek sam jedva čekao da čujem kako je bilo. Ona večer koju sam spomenuo na početku bila je prekretnica u mojoj službi Jehovi.

Za nas je do daljnje značajne promjene došlo 1. svibnja 1943. U rujnu 1942. prisustvovali smo našem prvom velikom kongresu, Teokratskom kongresu “Novi svijet” u Clevelandu (Ohio). Tamo smo, baš usred strašnog svjetskog rata kojem se nije nazirao kraj, čuli brata Knorra, tadašnjeg predsjednika Društva Watch Tower, kako hrabro iznosi intrigantno javno predavanje “Mir — može li potrajati?” Dobro se sjećamo kako je na temelju 17. poglavlja Otkrivenja pokazao da će nakon rata nastupiti period mira tokom kojeg će se izvršiti veliko djelo propovijedanja.

Ono što je najviše utjecalo na nas bio je jedan raniji govor brata Knorra, “Jefta i njegov zavjet”. On je tada uputio poziv za više pionira! Aileen i ja smo se pogledali i u jedan glas rekli (zajedno s još mnogim drugima): “To smo mi!” Odmah smo počeli planirati da započnemo s tom važnom službom.

Zabrana djela Jehovinih svjedoka u Kanadi bila je na snazi od 4. srpnja 1940. Kad smo 1. svibnja 1943. započeli pionirsku službu, svjedočenje o Jehovi i nuđenje literature Društva u službi propovijedanja još je uvijek bilo protuzakonito. U kršćansku službu nosili smo samo osobni primjerak prijevoda Biblije King James. Samo nekoliko dana nakon što smo došli na naše prvo pionirsko područje u Parry Soundu (Ontario), podružnica je poslala iskusnog pionira Stewarta Manna da radi s nama u službi. Bio je to s ljubavlju učinjen potez! Brat Mann bio je prijazan i uvijek nasmiješen. Učili smo od njega i bilo nam je lijepo zajedno. Već smo vodili priličan broj biblijskih studija kad nas je Društvo dodijelilo u grad Hamilton. Ubrzo nakon toga pozvali su me u vojsku iako sam već prošao godine za to. Budući da sam odbio ići, uhapsili su me 31. prosinca 1943. Nakon što su obavljene sudske formalnosti, dosudili su mi civilnu službu u alternativnom radnom logoru, gdje sam ostao do kolovoza 1945.

Čim su me oslobodili, Aileen i ja smo kao pioniri dobili područje u Cornwallu (Ontario). Ubrzo nakon toga otišli smo u Quebec jer sam na molbu Pravnog odjela Društva na sudovima za prekršaje trebao obavljati jedan poseban zadatak. Bilo je to u doba Duplessisove vladavine u Quebecu kad je proganjanje Jehovinih svjedoka bilo naročito jako. Svakog tjedna po  nekoliko puta odlazio sam na četiri različita suda pomagati našoj braći. Bila su to uzbudljiva vremena koja su jačala našu vjeru.

Nakon kongresa u Clevelandu 1946. slijedila su imenovanja za pokrajinskog i oblasnog nadglednika, te sam sa svojom suprugom putovao od jedne obale Kanade do druge. Stvari su se brzo odvijale. Godine 1948. pozvali su nas u 11. razred Biblijske škole Gilead Društva Watchtower. Braća Albert Schroeder i Maxwell Friend bili su nam nastavnici, a razred se sastojao od 108 polaznika, od kojih su 40 bili pomazanici. Biti s tako mnogo dugogodišnjih Jehovinih slugu bilo je doista bogato i korisno iskustvo!

Jednog nam je dana iz Brooklyna u posjet došao brat Knorr. U svom je govoru rekao da je potrebno 25 dobrovoljaca da uče japanski jezik. Javilo se svih 108! Ostalo je na njemu da izabere tko će to biti. Vjerujem da je Jehova vodio taj odabir jer se pokazao jako dobrim. Mnogi od tih dvadesetpetero koji su bili izabrani i dobili prednost da pokrenu djelo u Japanu još su uvijek na svojim područjima — istina, ostarjeli su, ali ipak su tamo. Nekima su, kao Lloydu i Melbi Barry, dodijeljeni drugi zadaci. Lloyd je bio član Vodećeg tijela sve do svoje smrti prošle godine. Sa svima njima radujemo se nagradi od Jehove.

Stigao je dan promocije i mi smo bili dodijeljeni na Jamajku. Međutim, budući da su se u Quebecu stalno vodile sudske parnice, vratili su nas u Kanadu.

Iako sam zbog pionirske službe napustio muziku, ispostavilo se da ona nije napustila mene. Sljedeće je godine predsjednik Društva Nathan Knorr došao sa svojim sekretarom Miltonom Henschelom u dvoranu Maple Leaf Gardens u Torontu. Javno predavanje brata Knorra pod naslovom “Kasnije je nego što misliš!” sve je oduševilo. Prvi put zamolili su me da ravnam kongresnim orkestrom. Za neke poznate pjesme iz Kingdom Service Song Book (Pjesmarice službe za Kraljevstvo, izdane 1944) priređivali smo aranžmane u taktu valcera. Braći se to svidjelo. Nakon što je u subotu poslijepodne završio program, imali smo probu za nedjelju. U jednom trenutku spazio sam da nam dvoranom prilazi brat Henschel, pa sam zaustavio orkestar kako bih mu mogao poći u susret. On me upitao: “Koliko muzičara imaš u orkestru?” “Kad su svi tu, oko 35”, odgovorio sam. “E, pa sljedećeg ljeta u New Yorku imat ćeš ih dvaput toliko”, odvratio je.

No u Brooklyn su me pozvali još prije ljeta. Zbog tamošnjih okolnosti Aileen u početku nije mogla doći sa mnom. Nova zgrada u Columbia Heightsu 124 još nije bila dovršena, pa sam smješten u stari Betelski dom u malu sobu s dva brata pomazanika — starijim bratom Payneom i Karlom Kleinom, s kojim sam se tada prvi put susreo. Je li u sobi bila gužva? Bila je. Usprkos tome, dobro smo se slagali. Ta starija braća bila su dugotrpljiva i strpljiva. A ja sam ih nastojao ne ometati! Bila je to dobra pouka o tome što se može postići uz pomoć Božjeg duha. To što sam upoznao brata Kleina i radio s njim donijelo mi je mnoge blagoslove! On je uvijek bio ljubazan i susretljiv. Dobro smo surađivali i ostali smo bliski prijatelji preko 50 godina.

Imao sam prednost surađivati u muzičkom programu na kongresima održanim 1950, 1953, 1955. i 1958. na stadionu Yankee, kao i s Alom Kavelinom u vođenju orkestra na kongresu 1963. na Rose Bowlu u Pasadeni (Kalifornija). Na kongresu 1953. na stadionu Yankee u nedjelju prije javnog predavanja izveden je muzički dio programa. Erich Frost najavio je sopranisticu Edith Shemionik (kasnije Weigand), koja je uz pratnju našeg orkestra otpjevala njegovu kompoziciju “Svjedoci, naprijed!” Nakon toga ganulo nas je kad smo prvi put čuli melodične i prekrasne glasove naše afričke braće i sestara. Misionar Harry Arnott je iz Sjeverne Rodezije (današnje Zambije) donio traku s tom krasnom snimkom u kojoj smo uživali. Njen zvuk ispunio je cijeli stadion.

Sjećate li se crvene pjesmarice “Pjevajte Jehovi u svojim srcima i slavite ga”? Kad je bila skoro dovršena, brat Knorr je rekao: “Snimit ćemo nekoliko pjesama. Skupi mali orkestar, samo nekoliko violina i par flauta. Ne želim da itko ‘trubi pred sobom’!” Time je na duhovit način želio reći da u orkestru neće biti duhaćih instrumenata. Dvoranu Kraljevstva u Betelu planirali smo koristiti kao studio za snimanje, ali nešto nas je zabrinjavalo u vezi s tim. Što će se dogoditi kad se zvuk počne odbijati od golih zidova, popločenog poda i metalnih sklopivih stolica? Tko će nam pomoći da riješimo taj problem izobličenja zvuka? Netko je predložio: “Tommy Mitchell! On radi u studijima mreže ABC.” Obratili smo mu se, a njemu je bilo drago da nam može pomoći.

Stigla je prva subota prijepodne kad je trebalo započeti snimanje, a kako su muzičari dolazili, među njima je došao i jedan brat s kutijom za trombon. Sjetio sam se upozorenja brata Knorra: “Ne želim da itko ‘trubi pred sobom’!” Što da učinim? Promatrao sam brata kako vadi trombon iz kutije, namješta povlačak na njegovo mjesto i počinje vježbati. Taj brat bio je Tom Mitchell i prvi tonovi koje je odsvirao zvučali su prekrasno. Trombon je u njegovim rukama zvučao poput violine! Pomislio sam: “Ovaj brat mora ostati!” Brat Knorr nikada nije prigovorio zbog toga.

Taj orkestar sastojao se od dobrih muzičara koji su ujedno bili i draga braća i sestre. Nitko se nije ponašao kao primadona! Snimanje je naporan posao, ali nitko se nije žalio. Plakali smo kad se trebalo rastati, a među onima koji su sudjelovali u tome i dalje vlada snažan duh prijateljstva. Svi smo uživali u toj prednosti i, zahvaljujući Jehovi, obavili smo taj posao.

Nakon tako mnogo godina ja još uvijek uživam u punovremenoj službi. Proveo sam 28 godina služeći kao pokrajinski i oblasni nadglednik — a sve te godine pružile su mi veliki užitak. Nakon toga pet smo godina vodili brigu o Kongresnoj dvorani Norval u Ontariu. Uz pokrajinski sastanak svakog vikenda kao i oblasne kongrese na stranim jezicima, Aileen i ja bili smo vrlo zaposleni. U godini 1979/80. arhitekti i inženjeri koristili su prostore Kongresne dvorane za planiranje buduće podružnice Društva u Halton Hillsu. Nakon služenja u Kongresnoj dvorani slijedio je još jedan zadatak u vezi s muzikom u Brooklynu od 1982. do 1984.

Moja draga supruga umrla je 17. lipnja 1994, samo sedam dana nakon naše 59. godišnjice braka. Zajedno smo proveli 51 godinu u predanoj pionirskoj službi.

Dok razmišljam o mnogim stvarima koje sam prošao u životu, pomislim na to kako je Biblija vrlo dragocjen vodič. Ponekad uzmem Aileeninu Bibliju i veliko mi zadovoljstvo pričinjava promatrati ono što je dirnulo njeno srce — retke, određene izraze i pojedine riječi koje je podcrtala. Kao što je to bio slučaj s Aileen, i ja imam citate koji su mi posebno dragi. Jedan od njih je 137. Psalam u kojem se Jehovi upućuje ova predivna molitva: “Nikada više ne svirao harfu ako te zaboravim, Jeruzaleme! Nikada više ne pjevao ako te zaboravim, ako ti ne budeš moja najveća radost!” (Psalam 137:5, 6, Today’s English Version). Premda volim muziku, najveću radost pruža mi lojalno služenje Jehovi, koji me nagradio ispunjenim i smislenim životom.