JEDNOM je prilikom Isus Krist govorio o dva puta. Jedan je prostran i vodi u smrt. Drugi je tijesan, ali vodi u život (Matej 7:13, 14). Kako bi omogućio ljudima da izaberu ispravan put, Jehova Bog naumio je da se dobra vijest o Kraljevstvu propovijeda po cijelom svijetu (Matej 24:14). Stoga ljudi posvuda slušaju poruku Kraljevstva, i neki izabiru život, pokazujući time da su “od onih koji vjeruju za sačuvanje duše na životu” (Hebrejima 10:39). Pozivamo te da pročitaš kako su neki na Fidžiju i obližnjim otocima južnog Pacifika izabrali život.

Mere je poruku Kraljevstva prvi put čula još kad je 1964. išla u školu. Budući da je živjela na dalekom otoku, nije mogla mnogo kontaktirati s Jehovinim svjedocima. No s vremenom joj se ipak pružila prilika da stekne točnu biblijsku spoznaju. Dotad se već udala za čovjeka koji je bio poglavica u svom selu. Budući da je izabrala živjeti po biblijskim načelima, njen suprug i njegovi rođaci okrutno su postupali s njom, a seljani su je ignorirali. Usprkos tome, krstila se 1991. godine.

Ubrzo nakon toga njen je suprug Josua popustio u svom stavu te je čak znao sjesti i slušati kad bi ona s njihovom djecom razgovarala o Bibliji. Josua je prestao odlaziti u metodističku crkvu. Ipak, kao poglavica još je uvijek vodio tjedne seoske sastanke. Budući da je metodistička crkva sastavni dio seoskog života na Fidžiju, on je u očima seljana bio izdajica. Stoga je tamošnji pastor nagovarao Josuu da se vrati u svoju vjeru.

Josua je hrabro izjavio da su on i njegova obitelj izabrali i odlučili obožavati Jehovu Boga “duhom i istinom” (Ivan 4:24). Na sljedećem seoskom sastanku vrhovni je poglavica naredio da Josua i njegova obitelj kao izopćenici napuste selo. Dali su im sedam dana da napuste otok, a time i svoju kuću, zemlju i urod — sve što su imali.

Duhovna braća na drugom otoku priskočila su u pomoć Josui i njegovoj obitelji te im pronašla smještaj i zemlju za obrađivanje. Josua i njegov najstariji sin sada su kršteni, a drugi sin služi kao nekršteni objavitelj dobre vijesti. Mere je nedavno postala opći pionir (punovremeni objavitelj Kraljevstva). Zbog svojeg izbora da služe Jehovi, izgubili su društveni položaj i materijalna dobra, ali oni poput apostola Pavla smatraju da je to ništa u usporedbi s onim što su dobili (Filipljanima 3:8).

Potrebne su vjera i hrabrost da bi se slijedilo biblijski školovanu savjest. To je nedvojbeno bio slučaj i sa Suraang, tek krštenom mladom ženom koja živi na Tarawi, jednom od otoka otočja Kiribati. Suraang je radila u jednoj bolnici i zamolila je da je se izuzme od jednog postupka koji je kao medicinska sestra trebala obavljati. Njena molba nije naišla na povoljnu reakciju, nego su je zbog toga čak prebacili na novo radno mjesto u maloj zdravstvenoj ustanovi na jednom udaljenom otoku, gdje je bila odvojena od svojih suvjernika.

Na tom je otoku običaj da svi koji dođu prinesu žrtvu mjesnom “duhu”. Ljudi vjeruju  da će onaj tko to ne učini umrijeti. Budući da Suraang nije dopustila da se u ime nje i onih koji su s njom doputovali izvrši taj čin idolopoklonstva, seljani su očekivali da će je uvrijeđeni duh zadaviti. Kako se njoj i njenim suputnicima nije dogodilo nikakvo zlo, pružile su joj se mnoge prilike da dâ dobro svjedočanstvo.

No to nije bio kraj njenim kušnjama. Neki mladi muškarci na tom otoku smatraju izazovom zavesti mladu ženu koja boravi tamo. Međutim, Suraang je odbila njihove ponude i sačuvala je svoju besprijekornost pred Bogom. Čak je služila kao opći pionir, premda je kao medicinska sestra bila dežurna 24 sata dnevno.

Starješine tog sela su prije svečanosti pripremljene u njenu čast kad je napuštala otok rekli da je ona prvi pravi misionar koji ih je posjetio. Zahvaljujući njenom čvrstom stavu s obzirom na biblijska načela drugi na tom otoku povoljno su reagirali na poruku Kraljevstva.

Izoliranost nekih sela zahtijeva od Jehovinih slugu da ulože velike napore kako bi išli u službu i na kršćanske sastanke. Razmotri primjer četiri krštena Svjedoka — jednog muškarca i tri žene — kojima treba nekoliko sati da bi došli na sastanke i vratili se s njih. Na tom putu koji prelaze pješice moraju u svakom pravcu prijeći tri rijeke. Kad voda naraste, brat prvi pliva preko, noseći u velikom loncu za kuhanje njihove torbe, knjige i odjeću za sastanak. Zatim pliva natrag kako bi pomogao trima sestrama.

Jedna mala grupa koja pohađa sastanke na udaljenom otoku Nonoutiju u otočju Kiribati suočava se s drugačijim teškoćama. Kuća u kojoj se sastaju može primiti samo sedmero ili osmero ljudi. Drugi koji dođu sjede vani i prate program gledajući kroz žičanu mrežu koja predstavlja zidove. Mjesto sastanaka izloženo je pogledima ostalih seljana koji odlaze u svoje impresivne crkve ili se vraćaju iz njih. Dakako, Jehovini sluge znaju da su ljudi, a ne građevine ono što je doista poželjno u Božjim očima (Agej 2:7, NS). Jedna sestra s otoka je stara i ne može puno hodati. No njoj u službi pomaže jedna mlada žena, nekršteni objavitelj, koja je vozi u kolicima. Kako li one cijene istinu!

Više od 2 100 objavitelja koji služe na otočju Fidži odlučno je nastaviti s objavljivanjem dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu. Oni su uvjereni da će još mnogi pokazati da su od “onih koji vjeruju za sačuvanje duše na životu”.