PETOGODIŠNJI judejski princ Jozija sigurno je uplašen. Njegova majka, Idida, tuguje. Idida plače s razlogom, jer je Jozijin djed, kralj Manasija, umro (2. Kraljevima 21:18).

Sada će Jozijin otac, Amon, biti kralj Jude (2. Dnevnika 33:20). Dvije godine kasnije (659. pr. n. e.) Amona ubijaju njegovi sluge. Narod pogubljuje urotnike i postavlja mladog Joziju za kralja (2. Kraljevima 21:24; 2. Dnevnika 33:25). Tijekom Amonova vladanja Jozija se naviknuo na miris kâda koji je ispunjavao zrak u Jeruzalemu, a dopirao je s brojnih oltara na krovovima kuća pred kojima su se ljudi klanjali lažnim bogovima. Poganske svećenike moglo se vidjeti kako razmetljivo šeću unaokolo, a štovatelji — čak i neki koji su tvrdili da su obožavatelji Jehove — zaklinjali su se bogu Melhomu (Sofonija 1:1, 5).

Jozija zna da je Amon bezbožno postupao obožavajući lažne bogove. Osim toga, mladi judejski kralj stječe i bolje razumijevanje objava Božjeg proroka Sofonije. U dobi od 15 godina (652. pr. n. e.) Jozija vlada već osmu godinu i odlučan je poslušati Sofonijine riječi. Premda je još dječak, Jozija počinje tražiti Jehovu (2. Dnevnika 33:21, 22; 34:3).

Prošle su četiri godine i Jozija počinje čistiti Judu i Jeruzalem od krive religije (648. pr. n. e.). Uništava idole, sveta debla i kadione oltare koji su se koristili za obožavanje Baala. Likovi lažnih bogova smrvljeni su u prah koji se zatim prosipa po grobovima onih koji su im prinosili žrtve. Oltari koji su se koristili za nečisto obožavanje oskvrnjeni su i zatim uništeni (2. Kraljevima 23:8-14).

Jozijino čišćenje u punom je zamahu kada Jeremija, sin levitskog svećenika, stiže u Jeruzalem (647. pr. n. e.). Jehova Bog mladog Jeremiju opunomoćuje za svog proroka, i kako on samo snažno objavljuje Njegovu poruku protiv krive religije! Jozija je bio otprilike iste dobi kao i Jeremija. Usprkos Jozijinom odvažnom čišćenju i Jeremijinom neustrašivom objavljivanju, narod se ipak brzo vraća krivom obožavanju (Jeremija 1:1-10).

Prošlo je nekih pet godina. Dvadesetpetogodišnji Jozija vlada već otprilike 18 godina. Saziva pisara Safana, zapovjednika grada Maziju i zapisivača Johu. Kralj zapovijeda Safanu: ‘Reci Helciji, poglavaru svećeničkom, neka uzme novac koji su od naroda nakupili vratari hrama i dâ ga radnicima da mogu popraviti dom Jehovin’ (2. Kraljevima 22:3-6; 2. Dnevnika 34:8).

Radnici koji popravljaju hram marljivo rade od ranog jutra. Jozija je sigurno zahvalan Jehovi što radnici popravljaju štetu koju su neki od njegovih predaka napravili na Božjem domu. Dok radovi napreduju, Safan dolazi podnijeti izvještaj. Ali što to ima u ruci? Pa on nosi svitak! Objašnjava da je prvosvećenik Helcija pronašao  “knjigu zakona Jehovina danoga preko Mojsija” (2. Dnevnika 34:12-18). Kakvog li pronalaska — nema sumnje, to je originalni primjerak Zakona!

Jozija jedva čeka da čuje svaku riječ iz knjige. Dok Safan čita, kralj nastoji razumjeti kako se svaka zapovijed odnosi na njega i narod. Kralja se posebno dojmilo to što knjiga ističe važnost pravog obožavanja i proriče nevolje kao i izgnanstvo do kojeg će doći ako se narod uplete u krivu religiju. Sad kad shvaća da se nisu pridržavali svih Božjih zapovijedi, Jozija razdire svoje haljine i zapovijeda Helciji, Safanu i drugima: ‘Upitajte Jehovu radi riječi ove knjige; jer je velik gnjev Jehovin koji se raspalio na nas zato što oci naši ne slušaše riječi ove knjige’ (2. Kraljevima 22:11-13; 2. Dnevnika 34:19-21).

Jozijini glasnici odlaze do jeruzalemske proročice Holde i vraćaju se s odgovorom. Holda je prenijela Jehovinu riječ, nagovještavajući da će nevolje zapisane u novopronađenoj knjizi zadesiti otpadnički narod. No, zato što se ponizio pred Jehovom Bogom, Jozija neće morati vidjeti zla. Bit će pribran k svojim ocima i u miru će biti pribran u svoj grob (2. Kraljevima 22:14-20; 2. Dnevnika 34:22-28).

Je li Holdino proročanstvo bilo točno budući da je Jozija poginuo u bici? (2. Kraljevima 23:28-30). Da, jer je ‘mir’ u kojem je bio pribran u svoj grob u suprotnosti sa ‘zlom’ koje je trebalo doći na Judu (2. Kraljevima 22:20; 2. Dnevnika 34:28). Jozija je umro prije nevolje koja je trajala od 609-607. pr. n. e. kada su Babilonci opkolili i razorili Jeruzalem. Isto tako, ‘biti pribran k svojim ocima’ ne mora nužno isključivati nasilnu smrt. Sličan se izraz koristi kad se govori kako o nasilnoj tako i o nenasilnoj smrti (5. Mojsijeva 31:16; 1. Kraljevima 2:10; 22:34, 40).

Jozija sakuplja Jeruzalemljane u hram i čita im “sve riječi knjige saveza” pronađene u Jehovinom domu. Zatim sklapa savez da će “ići za Jehovom i držati zapovijedi njegove i svjedočanstva njegova i uredbe njegove svim srcem i svom dušom, vršeći riječi toga saveza napisane u toj knjizi”. I sav narod pristaje na savez (2. Kraljevima 23:1-3).

Sada kralj Jozija započinje drugu i očito još žešću akciju protiv idolopoklonstva. Idolski svećenici u Judi ostaju bez svog posla. Levitski svećenici upleteni u nečisto obožavanje gube svoju prednost služenja kod Jehovinog žrtvenika, a visoka mjesta izgrađena za vladavine kralja Salamuna onesposobljena su kako se na njima više ne bi vršilo obožavanje. Čišćenje obuhvaća i područje nekadašnjeg desetplemenskog izraelskog kraljevstva, koje su već ranije (740. pr. n. e.) porazili Asirci.

U ispunjenju riječi koje je 300 godina ranije izgovorio nepoznati “čovjek Božji”, Jozija pali kosti Baalovih svećenika na oltaru koji je postavio kralj Jeroboam I u Betelu. Tamo i u drugim gradovima uklonjena su visoka mjesta, a idolski su svećenici pogubljeni na istim oltarima na kojima su sami prinosili žrtve (1. Kraljevima 13:1-4; 2. Kraljevima 23:4-20).

Jozijino unapređivanje čistog obožavanja ima Božju podršku. Kralj će do kraja svog života zahvaljivati Bogu što narod ‘ne odstupa od Jehove Boga otaca svojih’ (2. Dnevnika 34:33). Pa kako bi Jozija mogao zaboraviti divan događaj koji se zbio 18. godine njegova vladanja?

Kralj zapovijeda narodu: “Praznujte Pashu Jehovi Bogu svojemu, kao što piše u [nedavno pronađenoj] knjizi saveza” (2. Kraljevima 23:21). Jozija se raduje izvanrednom odazivu. Za slavlje osobno daruje 30 000 pashalnih životinja i 3 000 goveda. Kakva je to samo Pasha! S obzirom na žrtve, dobro planirane pripreme i broj obožavatelja, ova Pasha nadmašuje sve Pashe koje su se slavile od vremena proroka Samuela (2. Kraljevima 23:22, 23; 2. Dnevnika 35:1-19).

Ostatak svog vladanja koje traje 31 godinu (659-629. pr. n. e.) Jozija je dobar kralj. Potkraj svog vladanja doznaje da faraon Neho namjerava proći kroz Judu na svom putu do Karkemiša na Eufratu kako bi presreo babilonsku vojsku i tako pomogao asirskom kralju. Iz nekog nepoznatog razloga Jozija odlazi boriti se s Egipćaninom. Neho mu šalje glasnike i poručuje: “Prođi se Boga koji je sa mnom, da te ne ubije.” Ali Jozija se preoblači i kod Megida pokušava zaustaviti Egipćane (2. Dnevnika 35:20-22).

To je kobno za judejskog kralja! Neprijateljski strijelci pogađaju svoju metu, pa Jozija kaže svojim slugama: “Izvezite me odavde, jer sam ljuto ranjen.” Joziju premještaju s njegovih na druga ratna kola i kreću prema Jeruzalemu. Tamo ili na putu do grada Jozija je izdahnuo. Nadahnuti izvještaj kaže: “Umrije, i bi pogreben u groblju otaca svojih. I sva Juda i Jeruzalem plaka za Jozijom.” Jeremija je plakao za njim i odonda su se o kralju pjevale tužaljke u posebnim prigodama (2. Dnevnika 35:23-25).

Da, kralj Jozija učinio je žalosnu pogrešku kada je započeo bitku s Egipćanima (Psalam 130:3). Pa ipak, poniznost i nepokolebljivost u zastupanju pravog obožavanja donijele su mu Božje odobravanje. Doista, Jozijin život lijepo pokazuje da Jehova iskazuje naklonost svojim predanim slugama ponizna srca! (Priče Salamunove 3:34; Jakov 4:6).