OVI pojedinci ne smatraju sebe posebnim ili izuzetnim ljudima. Oni su samo obični ljudi koji rade ono što smatraju da je ispravno. Zašto svoje vrijeme, energiju, sposobnosti i materijalna sredstva troše u korist drugih? Ono što ih motivira duboka je ljubav prema Bogu i bližnjem. Ta ljubav u svima njima potiče iskren samopožrtvovni duh.

Što podrazumijevamo pod samopožrtvovnim duhom? Pa biti samopožrtvovan ne znači da treba voditi asketski život. To ne mora uključivati ekstremno samoodricanje koje nas lišava radosti ili zadovoljstva. Prema definiciji iz The Shorter Oxford English Dictionary, samopožrtvovnost jednostavno znači “odreći se vlastitih interesa, sreće i želja radi dužnosti ili dobrobiti drugih”.

Božji jedinorođeni Sin, Isus Krist, najbolji je primjer osobe samopožrtvovnog duha. Njegov predljudski život vjerojatno nije mogao biti zanimljiviji i pružati više zadovoljstva. Imao je blizak, prisan odnos sa svojim Ocem i duhovnim stvorenjima. Osim toga, Božji je Sin kao “predradnik” koristio svoje sposobnosti u izvršavanju zahtjevnih i uzbudljivih aktivnosti (Priče Salamunove 8:30, 31, NS). Nema sumnje, okolnosti u kojima je živio daleko su nadmašivale sve što bi čak i najbogatija osoba na Zemlji ikada mogla imati. Budući da je bio pored Jehove  Boga, imao je uzvišen i povlašten položaj na nebu.

Ipak, Božji se Sin “odrekao samog sebe i uzeo obličje roba i postao sličan ljudima” (Filipljanima 2:7). Spremno se odrekao svih pogodnosti koje je imao kako bi postao čovjek i dao svoj život kao otkupninu da bi otklonio štetu koju je Sotona prouzročio (1. Mojsijeva 3:1-7; Marko 10:45). To je značilo doći živjeti među grešne ljude u svijet koji leži u vlasti Sotone Đavla (1. Ivanova 5:19). To je također značilo podnositi neugodnosti i poteškoće. No bez obzira na žrtve, Isus Krist bio je odlučan vršiti volju svog Oca (Matej 26:39; Ivan 5:30; 6:38). Na taj je način u potpunosti bila ispitana Isusova ljubav i lojalnost. Do koje se mjere bio spreman žrtvovati? “Ponizio se”, rekao je apostol Pavao, “i postao poslušan sve do smrti, i to smrti na mučeničkom stupu” (Filipljanima 2:8).

Ohrabreni smo slijediti Isusov primjer. Pavao je poticao: “Zadržite u sebi takav misaoni stav kakav je bio i u Kristu Isusu” (Filipljanima 2:5). Kako to možemo činiti? Jedan je način taj da ‘gledamo s osobnim zanimanjem ne samo na svoje vlastite interese nego i na interese drugih’ (Filipljanima 2:4). Prava ljubav “ne traži vlastite koristi” (1. Korinćanima 13:5).

Suosjećajni pojedinci često pokazuju nesebičnu požrtvovnost u služenju drugima. No danas većina ljudi naginje sebičnosti. Svijet ima stav “najprije ja”. Moramo se kloniti duha ovog svijeta, jer ukoliko uspije oblikovati naše gledište i stav, vjerojatno će nam naše vlastite želje postati ono najvažnije. Tada će svime što radimo — time kako koristimo vrijeme, energiju i materijalna sredstva — upravljati naši sebični interesi. Stoga se moramo snažno boriti protiv tog utjecaja.

Ponekad čak i dobronamjeran savjet može potisnuti naš samopožrtvovni duh. Kada je shvatio kuda vodi Isusova samopožrtvovnost, apostol Petar je rekao: “Budi dobar prema sebi, Gospodine” (Matej 16:22). Očito se teško mirio s time da je Isus bio spreman čak i umrijeti za interese suverenosti svog Oca i da bi spasio čovječanstvo. Zbog toga je pokušao odgovoriti Isusa od te namjere.

Kako je Isus reagirao? Izvještaj kaže: “On je, okrenuvši se i pogledavši svoje učenike, prekorio Petra i rekao: ‘Odlazi iza mene, Sotono, jer ne misliš Božje misli, nego ljudske.’ ” Isus je tada pozvao k sebi mnoštvo sa svojim učenicima i rekao: “Ako tko hoće ići za mnom, neka se odrekne sebe i uzme svoj mučenički stup i neka me stalno slijedi” (Marko 8:33, 34).

Otprilike 30 godina nakon što je Isusu dao taj savjet, Petar je pokazao da je dotad razumio što znači samopožrtvovnost. Suvjernike nije poticao da smanje svoje napore i budu dobri prema sebi. Umjesto toga, Petar ih je poticao da opašu svoj um za aktivnost i prestanu se oblikovati prema prijašnjim svjetovnim željama. Vršenje Božje volje trebali su usprkos kušnjama staviti na prvo mjesto u svom životu (1. Petrova 1:6, 13, 14; 4:1, 2).

Ono što svakome od nas može donijeti najveću nagradu jest da damo sebe Jehovi u vlasništvo, vjerno slijedimo Isusa Krista i dozvolimo Bogu da nas vodi u svemu što radimo. Pavao je u tom pogledu pružio izvrstan primjer. Osjećaj hitnosti i zahvalnost Jehovi potakli su  ga da odbaci svjetovne težnje ili očekivanja koja su ga mogla odvratiti od vršenja Božje volje. Rekao je: “Ja ću vrlo rado potrošiti sve i biti potpuno potrošen” služeći interesima drugih (2. Korinćanima 12:15). Pavao je svoje sposobnosti koristio za unapređivanje božanskih interesa, a ne svojih (Djela apostolska 20:24; Filipljanima 3:8).

Kako možemo preispitati imamo li isti stav kao i apostol Pavao? Možemo si postaviti pitanja poput ovih: Kako koristim svoje vrijeme, energiju, sposobnosti i materijalna sredstva? Koristim li te i druge dragocjene darove samo za unapređivanje vlastitih interesa ili ih koristim da bih pomagao drugima? Jesam li razmislio o tome mogu li u većoj mjeri sudjelovati u djelu objavljivanja dobre vijesti kojim se spašavaju životi, možda kao punovremeni objavitelj Kraljevstva? Mogu li u većoj mjeri sudjelovati u aktivnostima kao što su gradnja ili održavanje Dvorana Kraljevstva? Kad za to imam priliku, pomažem li onima kojima je potrebna pomoć? Dajem li Jehovi najbolje? (Priče Salamunove 3:9).

No, je li doista mudro biti samopožrtvovan? Naravno da jest! Pavao je iz osobnog iskustva znao da takav duh donosi bogate nagrade. Njemu je donio veliku sreću i neizmjerno osobno zadovoljstvo. To je objasnio starješinama iz Efeza s kojima se sastao u Miletu. Rekao je: “Pokazao sam vam u svemu da tako [samopožrtvovno] se trudeći morate pomagati slabima, i imati na umu riječi Gospodina Isusa, koje je sam rekao: ‘Više je sreće u davanju nego u primanju’ ” (Djela apostolska 20:35). Milijuni ljudi ustanovili su da im pokazivanje takvog duha donosi veliku sreću već danas. A ono će donositi radost i u budućnosti, kada Jehova bude nagradio one koji njegove interese i interese drugih stavljaju ispred svojih vlastitih (1. Timoteju 4:8-10).

Na pitanje zašto se napreže da bi pomagao drugima u izgradnji Dvorana Kraljevstva, Bill je odgovorio: “Na taj način pomažem skupštinama koje su obično manje i to mi donosi veliko osobno zadovoljstvo. Uživam u tome što sve svoje sposobnosti i stručna znanja koristim za druge.” Zašto je Emma  odlučila posvetiti svoju energiju i sposobnosti kako bi drugima pomagala upoznati biblijsku istinu? “Ne mogu zamisliti da radim bilo što drugo. Dok sam još mlada i dok još to mogu činiti, jednostavno želim služiti u najvećoj mogućoj mjeri kako bih ugodila Jehovi i pomogla drugima. Žrtvovanje nekih materijalnih pogodnosti predstavlja sitnicu. S obzirom na to koliko je Jehova učinio za mene, činim samo ono što sam dužna.”

Maurice i Betty ne žale što se nisu prepustili lagodnom životu nakon što su godinama naporno radili da bi podigli i zbrinjavali obitelj. Sada kada su u mirovini, žele nastaviti raditi nešto korisno i smisleno u životu. “Ne želimo sada jednostavno sjesti i opustiti se”, kažu oni. “Time što u stranoj zemlji pomažemo drugima da uče o Jehovi, imamo mogućnost nastaviti činiti nešto smisleno.”

Jesi li čvrsto odlučio biti samopožrtvovan? To neće biti lako. To je stalna borba između naših nesavršenih ljudskih želja i iskrene želje da ugodimo Bogu (Rimljanima 7:21-23). No to je borba u kojoj možemo pobijediti ako dopustimo da Jehova upravlja našim životom (Galaćanima 5:16, 17). On sigurno neće zaboraviti naš samopožrtvovni rad u njegovoj službi i bogato će nas nagraditi. Doista, Jehova Bog će ‘otvoriti ustave nebeske i izliti blagoslov da bude dosta’ (Malahija 3:10; Hebrejima 6:10).