JEDAN rječnik kaže da uspjeh znači “zadobiti bogatstvo, odobravanje ili ugled”. Je li ta definicija potpuna? Jesu li bogatstvo, odobravanje i ugled jedino mjerilo uspjeha? Prije nego što odgovoriš, razmisli o ovom: Isus Krist tokom svog života nije stekao nikakvo materijalno bogatstvo. Nije zadobio ni odobravanje većine ljudi; niti su ga uglednici njegovog vremena visoko poštovali. Pa ipak, Isus je bio uspješan čovjek. Zašto?

Dok je bio na Zemlji, Isus je bio “bogat pred Bogom” (Luka 12:21). Nakon što je uskrsnuo, Bog ga je nagradio tako što ga je okrunio “slavom i čašću”. Jehova je uzvisio svog Sina na “viši položaj i dobrohotno mu dao ime koje je iznad svakog drugog imena” (Hebrejima 2:9; Filipljanima 2:9). Isusov način života radovao je Jehovino srce (Priče Salamunove 27:11). Njegov zemaljski život bio je uspješan jer je ispunio svoju svrhu. Isus je izvršavao  Božju volju te je donosio čast njegovom imenu. Zato je Bog njemu ukazao čast te mu dao bogatstvo, odobravanje i ugled kakve nijedan akademik, političar ili poznati sportaš nikada neće imati. Isus je doista bio najuspješniji čovjek koji je ikada hodao Zemljom.

Kršćanski roditelji znaju da će njihova djeca, ako slijede Kristove stope te postanu bogata pred Bogom u smislu u kojem je bio i Isus, požeti bogate blagoslove već sada i dobiti neprocjenjive nagrade u sustavu stvari koji predstoji. Nema boljeg načina na koji mlada osoba može slijediti Kristove stope nego da radi ono što je i Isus radio — da započne s punovremenom službom ako joj je to moguće.

Međutim, u nekim sredinama nije uobičajeno da mladi krenu u punovremenu službu. Kad mladić završi školu, od njega se možda očekuje da pronađe posao s punim radnim vremenom, oženi se i “sredi”. Ponekad mladi koji dolaze iz takvih sredina pogrešno shvaćaju punovremenu službu, pa oklijevaju započeti s njom (Priče Salamunove 3:27). Zašto? Jer se uslijed pritiska prilagođavaju mjerilima koja prevladavaju u njihovoj sredini. Tako je bilo i s Robertom. *

Robert je odgajan kao Jehovin svjedok. Kad je došao u tinejdžerske godine, njegovo ponašanje i odabir prijatelja nisu baš bili dobri. Njegova se majka zabrinula za njega. Zato je zamolila jednog pionira, Jehovinog svjedoka koji je punovremeni propovjednik, da mu pomogne. Robert priča što se zatim dogodilo.

“Stvarno sam cijenio zanimanje koje je taj pionir pokazivao za mene. Zbog njegovog dobrog primjera želio sam da pionirska služba postane moj životni poziv čim završim školu. Tada se moja majka opet zabrinula — no iz drugog razloga. Naime, u našoj je sredini u redu ako djevojka čim završi školu postane pionir, no od mladića se očekuje da se prvo materijalno osigura, a tek onda može razmišljati o pionirskoj službi.

Završio sam zanat te sam započeo raditi privatno. Ubrzo sam duboko zagrezao u taj posao, a na sastanke i u službu propovijedanja išao sam samo rutinski. Mučila me savjest — znao sam da bih mogao više služiti Jehovi. Pa ipak, bilo je stvarno teško oduprijeti se očekivanjima drugih, no sretan sam što sam uspio. Sada sam oženjen i moja supruga i ja dvije smo godine pioniri. Nedavno sam imenovan u skupštini za slugu pomoćnika. Mogu iskreno reći da sada osjećam pravo zadovoljstvo služeći Jehovi svim svojim srcem u punoj mjeri.”

Ovaj časopis uvijek iznova potiče mlade da nauče neki zanat ili steknu neka druga korisna znanja — ako je moguće, dok još idu u školu. S kojim ciljem? Da se obogate? Ne. Prvenstveno kako bi se kad odrastu mogli uzdržavati na primjeren način i služiti Jehovi najviše što mogu, naročito u punovremenoj službi. Ipak, često se događa da se mladi toliko zaokupe postizanjem svjetovne karijere da im služba više nije toliko važna. Neki i ne pomišljaju da započnu s punovremenom službom. Zašto?

Ono što je Robert rekao djelomice nam to pokazuje.  Nakon što je završio zanat, započeo je raditi privatno. Uskoro je imao osjećaj da trči za vjetrom, da sve to nikamo ne vodi. Njegov je cilj bio materijalno se osigurati. No da li itko u kršćanskoj skupštini ili izvan nje ikada u potpunosti postigne taj cilj? Kršćani se trebaju u financijskom pogledu odgovorno vladati, udovoljavajući svojim novčanim obavezama; no oni isto tako trebaju shvatiti da u ovim nesigurnim vremenima rijetki uspiju doći u situaciju u kojoj se zaista mogu osjećati materijalno sigurnima. Zbog toga je Isusovo obećanje zapisano u Mateju 6:33 toliko utješno za kršćane.

Robert je sretan što je odlučio slijediti želju svog srca umjesto ono što mu je nametala njegova sredina. On se danas raduje što svoju karijeru ostvaruje u punovremenoj službi. Da, punovremena je služba karijera vrijedna poštovanja. Robert ima unutarnji mir zato što Jehovi služi, kao što on kaže, “u punoj mjeri”.

Među Jehovinim svjedocima ima puno nadarenih ljudi. Neki imaju izvanredne intelektualne sposobnosti; drugi su nadareni za razne fizičke poslove. Sve te darove dobili su od Jehove, koji “daje svima život i dah i sve” (Djela apostolska 17:25). Da nismo živi, ti darovi ne bi vrijedili ništa.

Stoga je posve na mjestu da život koji smo predali Jehovi koristimo u njegovoj službi. To je odlučio i jedan nadareni mladić. On je živio u prvom stoljeću n. e. Kao član jedne ugledne obitelji, mladost je proveo u poznatom gradu Tarzu u Ciliciji. Premda je po rođenju bio Židov, po ocu je naslijedio rimsko građanstvo. Zbog toga je stekao mnoga prava i privilegije. Kad je odrastao, izučavao je Zakon kod jednog od najistaknutijih “profesora” onog vremena — Gamalijela. Činilo se da će taj mladić uskoro steći ‘bogatstvo, odobravanje i ugled’ (Djela apostolska 21:39; 22:3, 27, 28).

Tko je on bio? Zvao se Savao. No on je postao kršćanin, a nakon nekog vremena i apostol Pavao. Ostavio je postrani svoje prijašnje težnje i cijeli je svoj život kao kršćanin posvetio Jehovinoj službi. Pavao nije postao poznat kao ugledan pravnik, već kao revni propovjednik dobre vijesti. Nakon što je skoro 30 godina proveo kao misionar, pisao je pismo prijateljima u Filipe. U tom se pismu osvrnuo na neka od svojih dostignuća prije nego što je postao kršćanin, a zatim je rekao: “Zbog [Isusa Krista] sam prihvatio gubitak svega i smatram to gomilom otpadaka, da dobijem Krista” (Filipljanima 3:8). Ne, Pavao nije žalio zbog načina na koji je proveo svoj život!

A što je bilo sa školovanjem koje je primio od Gamalijela? Je li mu ono ikada koristilo? Jest! Pavao je nekoliko puta doprinio “obrani i zakonskom utvrđivanju dobre vijesti”. No njegov glavni posao bilo je propovijedanje dobre vijesti — nešto čemu ga njegovo ranije školovanje nikako nije moglo poučiti (Filipljanima 1:7; Djela apostolska 26:24, 25).

Slično tome, neki su i danas iskoristili svoje darove i talente, čak i obrazovanje, kako bi unapređivali interese Kraljevstva. Naprimjer, Amy je završila dva fakulteta, trgovinu i pravo. Imala je unosan posao u odvjetničkoj tvrtki, no ona danas služi kao neplaćeni dobrovoljni radnik u jednoj od podružnica Društva Watch Tower. Evo kako Amy opisuje svoj sadašnji život: “Vjerujem da bolju životnu odluku nisam mogla donijeti. (...) Ne bih se željela mijenjati s onima s kojima sam išla na fakultet. Ponosna sam na ono što sam izabrala. Imam sve što trebam i što želim — ispunjen i sretan život i posao koji volim.”

Amy je izabrala način života koji joj pruža duševni mir, zadovoljstvo i Jehovin blagoslov. Kršćanski roditelji svojoj djeci sigurno ne žele ništa manje!

Naravno, prijeko je potreban i ispravan stav s obzirom na uspjeh u kršćanskoj službi. Nije nam teško osjećati da smo postigli uspjeh kad nam je u službi propovijedanja bilo ugodno, kad smo uručili biblijsku literaturu ili sa stanarima vodili ohrabrujuće biblijske razgovore. No ako rijetko nailazimo na uho koje želi slušati, možemo doći u iskušenje da zaključimo kako uludo trošimo svoje vrijeme. Ipak, imaj na umu da je jedna od definicija uspjeha ‘zadobivanje odobravanja’. Čije odobravanje mi želimo? Jehovino, naravno. Njega postižemo slušali ljudi našu poruku ili ne. Isus je s tim u vezi svojim učenicima dao snažnu pouku.

Sigurno se sjećaš da je Isus poslao 70 objavitelja Kraljevstva u “svaki grad i mjesto u koje je sam mislio doći” (Luka 10:1). Oni su trebali bez njega propovijedati u gradovima i selima. To je za njih bilo novo iskustvo. Stoga im je Isus prije nego što ih je poslao dao detaljne upute. Kad su sreli ‘prijatelja mira’, trebali su mu dati temeljito svjedočanstvo o Kraljevstvu. Međutim, kad su ih odbili, učenici su trebali bezbrižno nastaviti svojim putem. Isus im je objasnio da oni koji ih odbijaju slušati zapravo odbacuju samog Jehovu (Luka 10:4-7, 16).

Kad su 70-orica obavila svoj propovjednički zadatak, vratili su se Isusu i izvijestili ga “s radošću, govoreći: ‘Gospodine, čak nam se i demoni pokoravaju kad se služimo tvojim imenom’” (Luka 10:17). Sigurno je za te nesavršene muževe bilo uzbudljivo istjerivati moćna duhovna stvorenja! Međutim, Isus je naglasio svojim oduševljenim učenicima: “Ne radujte se tome što vam se duhovi pokoravaju, nego se radujte što su vaša imena zapisana na nebesima” (Luka 10:20). Tih 70 učenika možda nije uvijek imalo moć istjerivati demone, niti su uvijek imali pozitivna iskustva u službi. No ono što su uvijek imali, ako su ostali vjerni, jest Jehovino odobravanje.

Jedan je mladić jednom rekao kršćanskom starješini: “Kad završim srednju školu, pokušat ću pronaći posao. Ako ga ne uspijem pronaći, razmislit ću o nekom vidu punovremene službe.” Ipak, većina onih koji su započeli pionirsku službu nema takav stav. Kako bi bili pioniri, neki su odbili prilike da ostvare unosnu karijeru. Drugi su odbili primamljive mogućnosti školovanja. Oni su učinili žrtve poput apostola Pavla, no poput njega, Roberta i Amy ne žale zbog izbora koji su učinili. Oni cijene to što imaju priliku da svoje darove koriste kako bi hvalili Jehovu, koji je vrijedan najboljeg što mogu dati.

Mnogi vjerni Jehovini svjedoci iz raznih razloga ne mogu biti pioniri. Možda imaju biblijske obaveze koje moraju ispunjavati. Ipak, ako Bogu služe svim svojim ‘srcem, dušom i umom’, Jehova je zadovoljan njima (Matej 22:37). Iako sami nisu u mogućnosti biti pioniri, uviđaju da su oni koji jesu pioniri izabrali izvrsnu karijeru.

Apostol Pavao pisao je: “Nemojte se više oblikovati prema ovom sustavu stvari” (Rimljanima 12:2). U skladu s Pavlovim savjetom, ne smijemo dozvoliti da mjerila sredine u kojoj živimo ili druga svjetovna mjerila ovog sustava oblikuju naše razmišljanje. Bez obzira na to možeš li biti pionir ili ne, usredotoči svoj život na službu Jehovi. Tako dugo dok imaš Jehovino odobravanje, bit ćeš uspješan.