JEDNOM sam već bio toliko iscrpljen od skrivanja i bježanja da sam svojoj ženi rekao da bi možda čak bilo olakšanje kad bi me vojska uhvatila. Tada sam se sjetio riječi iz pjesme: “S vjerom što se ne povlači dok gaze je svi zli.” * Razmišljanje o toj pjesmi vratilo mi je snagu te probudilo uspomene na moje roditelje u Njemačkoj i na prijatelje koji su mi je pjevali na rastanku. Mogu li podijeliti neke od tih uspomena s vama?

Kad sam se rodio 1913. u gradu Copitzu u Njemačkoj, moji su roditelji bili pripadnici Evangeličke crkve. * Sedam godina kasnije, 1920, otac je napustio crkvu. Šestog travnja zatražio je Kirchenaustrittsbescheinigung (Izjavu o istupanju iz crkve). Službenik u gradskom općinskom uredu ispunio je jedan takav formular. Međutim, tjedan dana kasnije otac se vratio i objasnio da u izjavi nije bilo ime njegove kćeri. Službenik je ispunio drugi dokument u kojem je pisalo da se istupanje iz crkve odnosilo i na Marthu Margarethu Müller. U to je vrijeme Margaretha, moja sestra, imala godinu i po. Kad je u pitanju bilo služenje Jehovi, otac nije dopuštao polovična rješenja!

 Te iste godine Istraživači Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali, krstili su moje roditelje. Otac je nas djecu odgajao strogo, no zbog njegove lojalnosti Jehovi bilo nam je lakše prihvatiti njegovu stegu. Lojalnost je također potakla moje roditelje da se mijenjaju. Naprimjer, neko se vrijeme nedjeljom nismo smjeli igrati vani. Međutim, jedne nedjelje 1925. roditelji su nam rekli da ćemo ići u šetnju. Ponijeli smo nešto hrane i lijepo smo se proveli — kakva je to bila promjena u odnosu na cjelodnevni boravak u kući! Tata je rekao da je na nedavnom kongresu naučio nešto što je promijenilo njegovo gledište o nedjeljnim aktivnostima. I u drugim je prilikama pokazao spremnost da se mijenja.

Premda su bili lošeg zdravlja, roditelji su išli u službu propovijedanja. Naprimjer, jedne smo večeri s drugima iz skupštine otišli na vlak i putovali 300 kilometara iz Dresdena u grad Regensburg kako bi raspačavali traktat Ecclesiastics Indicted (Svećenici optuženi). Sljedećeg smo ga dana raspačavali po tom gradu, a kad smo završili, vlakom smo se vratili kući. Otkad smo otišli od kuće, prošlo je već skoro 24 sata.

Druženje s Jugendgruppe (organiziranom grupom za mlade) u našoj skupštini također mi je pomoglo da duhovno napredujem. Mladi od 14 godina pa naviše svakog su se tjedna sastajali s nekom starijom braćom iz skupštine. Igrali smo razne igre, svirali, proučavali Bibliju i razgovarali o djelima stvaranja i znanosti. Međutim, 1932, kad sam imao 19 godina, moje je druženje s tom grupom došlo kraju.

U travnju te godine otac je dobio pismo od podružnice Društva Watch Tower u Magdeburgu. Zajednica je trebala nekoga tko zna voziti automobil i htio bi biti pionir. Znao sam da moji roditelji žele da budem pionir, ali ja sam mislio da to ne mogu biti. Budući da su bili siromašni, s 14 sam godina počeo popravljati bicikle, šivaće i pisaće strojeve i drugu uredsku opremu. Kako bih sad mogao napustiti svoju obitelj? Oni trebaju moju pomoć. Osim toga, čak nisam bio ni kršten. Otac je sjeo sa mnom i postavio mi neka pitanja da vidi jesam li razumio što to znači krstiti se. Kad su ga moji odgovori uvjerili da sam dovoljno duhovno napredovao da se krstim, rekao je: “Trebao bi prihvatiti tu službu.” Učinio sam to.

Tjedan dana kasnije pozvali su me u Magdeburg. Kad sam to rekao svojim prijateljima u grupi mladih, oni su me željeli ispratiti nekom veselom pjesmom. Iznenadilo ih je koju sam pjesmu izabrao jer su je smatrali jako ozbiljnom. Ipak, neki su uzeli svoje violine, mandoline i gitare te su svi zapjevali: “S vjerom što se ne povlači dok gaze je svi zli; što  svi je boli zemaljski neće zastrašiti.” Tog dana nisam shvaćao koliko će me puta te riječi ojačati u godinama koje su predstojale.

Nakon što su braća u Magdeburgu ispitala moje vozačke vještine, povjerili su meni i još četvorici pionira auto te smo krenuli u Schneifel, područje blizu Belgije. Ubrzo smo shvatili da nam je auto neophodan. Katoličkoj crkvi nije se sviđalo što smo bili tamo te su nas seljani, koje su nagovarali svećenici, često dočekivali kako bi nas otjerali. Često smo zahvaljujući autu uspjeli pobjeći prije nego što su nas napali motikama i vilama.

Nakon Spomen-svečanosti 1933. regionalni nadglednik Paul Grossmann rekao nam je da je djelo Zajednice u Njemačkoj zabranjeno. Ubrzo nakon toga podružnica me zamolila da autom odem u Magdeburg, uzmem tamo literaturu i odvezem je u saveznu državu Sasku, 100 kilometara od Magdeburga. Međutim, kad sam došao u Magdeburg, Gestapo (nacistička tajna policija) već je zatvorio podružnicu Zajednice. Ostavio sam auto kod jednog brata u Leipzigu i vratio se kući — no ne zadugo.

Podružnica Zajednice iz Švicarske pozvala me da započnem pionirsku službu u Nizozemskoj. Planirao sam otići za tjedan ili dva. Međutim, otac me savjetovao da odmah krenem. Poslušao sam njegov savjet i za nekoliko sati otišao sam od kuće. Sljedećeg dana policija me tražila kod oca kako bi me uhapsila pod optužbom da sam dezerter. No prekasno.

Petnaestog kolovoza 1933. stigao sam u pionirski dom u Heemstedeu, gradu koji se nalazi 25 kilometara od Amsterdama. Sljedećeg dana išao sam propovijedati, a nisam znao ni riječi nizozemskog. Započeo sam propovijedati pomoću kartice sa svjedočanstvom na kojoj je bila štampana kratka propovijed. Kako je samo bilo ohrabrujuće kad je jedna katolkinja prihvatila knjigu Reconciliation (Pomirenje)! Istog dana uručio sam i 27 brošurica. Na kraju tog prvog dana bio sam ushićen što sam opet mogao slobodno propovijedati.

U to vrijeme pioniri nisu imali drugi izvor prihoda osim priloga koje su dobili kad bi uručili literaturu. Tim novcem kupovali bi hranu i druge potrepštine. Ako je na kraju mjeseca ostalo nešto novca, pioniri su ga međusobno podijelili za osobne troškove. U materijalnom pogledu imali smo malo, no Jehova se tako dobro brinuo za nas da sam 1934. mogao ići u Švicarsku na kongres.

Na tom kongresu sreo sam 18-godišnju Eriku Finke. Znao sam je još od kad sam živio kod kuće. Ona je bila prijateljica moje sestre Margarethe, a njen čvrst stav za istinu na mene je uvijek ostavljao snažan utisak. Nedugo nakon što se krstila 1932. netko je obavijestio Gestapo da Erika odbija reći “Heil Hitler!” Gestapo je došao po nju te su je ispitivali zbog čega to odbija. Erika je policajcu u policijskoj stanici pročitala Djela apostolska 17:3 i objasnila da je Bog postavio samo jednog čovjeka za Spasitelja, Isusa Krista. Policajac je zahtijevao da mu odgovori na pitanje: “Ima li i drugih koji vjeruju što i ti?” Erika nije željela reći imena. Kad  joj je policajac zaprijetio da će je zatvoriti, rekla mu je da bi radije umrla nego mu odala imena. Iskolačio je oči i povikao: “Van! Idi kući. Heil Hitler!”

Nakon kongresa vratio sam se u Nizozemsku, a Erika je ostala u Švicarskoj. Ipak, oboje smo osjećali da je naše prijateljstvo poraslo. Dok je još bila u Švicarskoj, čula je da je Gestapo traži kod kuće. Odlučila je ostati u Švicarskoj i biti pionir. Nakon nekoliko mjeseci Zajednica ju je poslala u Španjolsku. Najprije je bila pionir u Madridu, zatim u Bilbau, a kasnije u San Sebastiánu, gdje su zbog progonstva koje je izazvalo svećenstvo ona i njena partnerica dospjele u zatvor. Godine 1935. protjerane su iz Španjolske. Erika je došla u Nizozemsku i te smo se godine vjenčali.

Nakon što smo se vjenčali bili smo pioniri u Heemstedeu, a kasnije smo se preselili u Rotterdam. Tamo se 1937. rodio naš sin Wolfgang. Godinu dana kasnije preselili smo se u grad Groningen, na sjeveru Nizozemske, gdje smo živjeli s pionirima iz Njemačke Ferdinandom i Helgom Holtorf i njihovom kćerkom. U srpnju 1938. od Zajednice smo dobili obavijest da je nizozemska vlada upozorila da Svjedoci koji su njemački državljani više ne smiju propovijedati. Otprilike u to vrijeme imenovali su me za slugu zone (pokrajinskog nadglednika) i naša se obitelj preselila na Lichtdrager (Svjetlonošu), brod Zajednice koji je služio kao dom za pionire koji su propovijedali sjevernim dijelom Nizozemske. Većinu vremena bio sam daleko od svoje obitelji, putujući biciklom od jedne do druge skupštine kako bih ohrabrio braću da nastave propovijedati. A braća su to i činila. Neki su čak povećali svoju aktivnost. Wim Kettelarij bio je dobar primjer.

Kad sam upoznao Wima, on je bio mladić koji je prepoznao istinu, ali je kao poljoprivredni radnik bio vrlo zaposlen. “Želiš li naći vremena za služenje Jehovi”, savjetovao sam ga, “trebao bi pronaći drugi posao.” I pronašao ga je. Kasnije, kad smo se opet susreli, ohrabrio sam ga na pionirsku službu. “Ali ja moram raditi da bih jeo”, odgovorio je. “Jest ćeš”, uvjeravao sam ga. “Jehova će se brinuti za tebe.” Wim je započeo s pionirskom službom. Kasnije, čak i za vrijeme drugog svjetskog rata, služio je kao putujući nadglednik. Danas, kad već ima preko 80 godina, još je uvijek revan Svjedok. Jehova se doista brinuo za njega.

U svibnju 1940, oko godinu dana nakon što se rodilo naše drugo dijete, Reina, nizozemska se vojska predala i nacisti su okupirali Nizozemsku. U srpnju je Gestapo zaposjeo urede i tiskaru Zajednice. Sljedeće je godine uslijedio val hapšenja Svjedoka, pa su tako uhvatili i mene. Budući da sam bio Svjedok, a i Nijemac u dobi za vojsku, nije bilo teško zamisliti što će Gestapo učiniti sa mnom. Pokušao sam se pomiriti s pomisli da više nikad neću vidjeti svoju obitelj.

No onda me je u svibnju 1941. Gestapo pustio iz zatvora i naredio mi da se prijavim za  vojnu službu. Nisam mogao vjerovati. Tog istog dana počeo sam se sakrivati, a istog mjeseca vratio sam se pokrajinskoj službi. Postao sam jedan od najtraženijih ljudi s Gestapove liste.

Moja žena i djeca preselili su se u selo Vorden, u istočnom dijelu zemlje. Međutim, kako ih ne bih dovodio u opasnost, morao sam drastično smanjiti svoje dolaske kući (Matej 10:16). Braća radi sigurnosti nisu koristila moje pravo ime, već samo pseudonim Duitse Jan (Nijemac Ivan). Čak ni moj četverogodišnji sin Wolfgang nije smio govoriti “tata”, već samo “Ome Jan” (ujak Ivan). On je to jako teško proživljavao.

Dok sam se ja skrivao, Erika se brinula za djecu i nastavila propovijedati. Kad je Reina imala dvije godine, stavila ju je u košaru za prtljagu na biciklu i išla je s njom propovijedati po selima. Iako je bilo teško doći do hrane, Erika i djeca nikad nisu doživjeli veliku oskudicu (Matej 6:33). Jedan zemljoradnik katolik, kojemu sam jednom popravio šivaći stroj, dao joj je krumpir. Također joj je prenosio moje poruke. Jednom je Erika u trgovini za neki proizvod platila jedan gulden. Budući da je vlasnik znao da se ona mora skrivati i da ne može dobiti kartice za hranu, dao joj je ono što je željela kupiti, a uz to još i dva guldena. Takve susretljive geste pomogle su joj da preživi (Hebrejima 13:5).

Ja sam u međuvremenu i dalje posjećivao skupštine — ustvari, kontaktirao sam samo s odgovornom braćom u skupštini. Budući da mi je Gestapo bio za petama, ni u jednom mjestu nisam mogao ostati duže od nekoliko sati. Većina braće i sestara nije me smjela viđati. Oni su se znali samo s onim Svjedocima koji su pripadali njihovoj maloj grupi za proučavanje Biblije. Zbog toga su dvije tjelesne sestre koje su živjele u istom gradu tek nakon drugog svjetskog rata saznale da su obje u vrijeme rata postale Svjedoci.

 Moj zadatak bio je i pronalaziti mjesta gdje se moglo sakriti literaturu Zajednice. Sakrivali smo i papir, šapirografe i pisaće strojeve za umnožavanje Kule stražare, u slučaju da nam zatrebaju. Ponekad smo morali premjestiti knjige koje je tiskala Zajednica s jednog mjesta gdje su bile sakrivene na drugo. Sjećam se da sam jednom prevozio 30 kutija punih literature, nastojeći biti neupadljiv — a za to je trebalo imati dobre živce!

Pored toga, organizirali smo prijevoz hrane s farmi u istočnoj Nizozemskoj u gradove na zapadu, premda je to bilo zabranjeno. Utovarili bismo hranu na kola s konjima i krenuli na zapad. Kad smo došli do neke rijeke, nismo mogli koristiti mostove jer su ih čuvali vojnici. Stoga smo teret prebacili u male čamce, prevezli ga preko rijeke i zatim ga ukrcali u druga kola. Kad smo došli do grada koji je bio naše odredište, čekali smo da padne mrak, navukli konjima na kopita čarape i tiho pošli do tajnog skupštinskog skladišta hrane. Otamo se hranu dijelilo braći koja su je trebala.

Da je njemačka vojska otkrila neko od tih skladišta hrane, to bi nekoga koštalo života. Usprkos tome, nekoliko je braće dobrovoljno pomagalo. Naprimjer, obitelj Bloemink u gradu Amersfoortu dopustila je da njihovu dnevnu sobu koristimo kao spremište hrane, iako je njihova kuća bila u susjedstvu garnizona njemačke vojske! Hrabri Svjedoci poput njih riskirali su svoje živote za dobrobit svoje braće.

Jehova je pomogao mojoj ženi i meni da ostanemo vjerni u tim godinama zabrane. U svibnju 1945. njemačka je vojska poražena i moje bježanje napokon je završilo. Zajednica me zamolila da nastavim služiti kao putujući nadglednik dok ne bude druge braće na raspolaganju. Bertus van der Bijl je 1947. preuzeo moju službu. * Do tada nam se rodilo treće dijete te smo se preselili u istočni dio zemlje.

Nakon rata saznao sam da su tatu zatvorili oko godinu dana nakon što sam otišao od kuće u Nizozemsku. Dvaput su ga zbog lošeg zdravlja oslobodili, no zatim bi ga opet zatvorili. U veljači 1938. poslali su ga u koncentracioni logor u Buchenwaldu, a zatim u Dachau. Tamo je moj otac umro 14. svibnja 1942. Ostao je postojan i lojalan do kraja.

I majku su poslali u logor Dachau. Ona je tamo bila do 1945, kad su je oslobodili. Budući da je odličan primjer mojih roditelja doprinio mnogim duhovnim blagoslovima koje sam primio, bila je prednost za nas što je majka 1954. došla živjeti s nama. Moja sestra Margaretha — koja je od 1945. bila pionir u komunističkoj Istočnoj Njemačkoj — došla je s njom. Premda je majka bila bolesna i nije govorila nizozemski, i dalje je išla u službu propovijedanja sve dok u listopadu 1957. nije vjerno završila svoj zemaljski put.

Kongres u Nürnbergu (Njemačka) 1955. bio je nešto posebno. Nakon što smo došli tamo, braća iz Dresdena rekla su Eriki da je i njena majka na kongresu. Budući da je Dresden tada bio pod vlašću Istočne Njemačke, Erika nije vidjela svoju majku 21 godinu. Dogovoreno je da se nađu, i majka i kći su se zagrlile. Kako je samo radostan bio taj ponovni susret!

S vremenom smo postali velika obitelj s osmero djece. Nažalost, jedan nam je sin poginuo u prometnoj nesreći. Ipak, jako smo radosni kad vidimo da sva naša ostala djeca služe Jehovi. Sretni smo što je naš sin Wolfgang sa svojom suprugom u pokrajinskoj službi te da i njihov sin služi kao pokrajinski nadglednik.

Zahvalan sam za to što sam bio svjedok napretka Jehovinog djela u Nizozemskoj. Kad sam 1933. započeo s pionirskom službom, ovdje je bilo oko stotinu Svjedoka. Danas ih ima preko 30 000. Iako naša fizička snaga slabi, Erika i ja još smo uvijek odlučni živjeti u skladu s riječima one pjesme iz prošlih dana: “S vjerom što se ne povlači.”