1, 2. Koju su odgovornost ispunjavali svi kršćani prvog stoljeća, no kako su se stvari promijenile?

U PRVOM stoljeću naše ere svi su kršćani imali važnu odgovornost — bili su obavezni propovijedati dobru vijest. Svi su bili pomazanici i sluge novog saveza. Neki su imali dodatne odgovornosti, kao što je poučavanje u skupštini (1. Korinćanima 12:27-29; Efežanima 4:11). Roditelji su imali važne obaveze unutar obitelji (Kološanima 3:18-21). No svi su sudjelovali u temeljnom i životno važnom djelu propovijedanja. U izvornom grčkom kojim su pisana Kršćanska pisma ta se služba naziva diakonía * (Kološanima 4:17).

² Kako je vrijeme prolazilo, stvari su se mijenjale. Pojavio se stalež svećenstva, koji je zadržao za sebe pravo na propovijedanje (Djela apostolska 20:30). Svećenstvo je činilo vrlo mali dio onih koji su se nazivali kršćanima. Ostale kršćane, koji su sačinjavali većinu, počelo se nazivati laicima. Iako se laike učilo da imaju  određene obaveze, uključujući i davanje priloga za izdržavanje svećenstva, kad je riječ o propovijedanju, većinom su postali tek pasivni slušači.

3, 4. (a) Zašto neki u crkvama kršćanstva tvrde da su samo oni osposobljeni za propovijedanje? (b) Tko u crkvama kršćanstva ima prednost propovijedati Riječ, i zašto je situacija drugačija kod Jehovinih svjedoka?

³ Svećenici tvrde da su samo oni osposobljeni za propovijedanje. Za to se školuju na fakultetima ili sjemeništima te se zaređuju. The International Standard Bible Encyclopedia (Međunarodna standardna enciklopedija Biblije) kaže: “Riječi ‘zarediti se’ i ‘zaređenje’ obično se odnose na poseban status koji propovjednici ili svećenici dobivaju putem službeno priznatih obreda, pri čemu se poseban naglasak stavlja na pravo da navješćuju Riječ odnosno dijele sakramente.” Tko ih zaređuje, odnosno opunomoćuje da propovijedaju? The New Encyclopædia Britannica kaže: “U crkvama u kojima i dalje vlada uređenje tradicionalnog episkopata zareditelj je uvijek biskup. U prezbiterijanskim crkvama zaređenje podjeljuju članovi prezbiterija.”

⁴ Dakle, u crkvama kršćanstva samo mala manjina ima prednost izvršavati propovjedničku službu. Ipak, to nije slučaj s Jehovinim svjedocima. Zašto? Zato što ni u kršćanskoj skupštini prvog stoljeća nije bilo tako.

5. Tko sve prema Bibliji spada u aktivne Božje sluge?

⁵ Prema Bibliji svi Jehovini obožavatelji — na nebu i na Zemlji — trebaju biti aktivni Božji sluge. Anđeli su služili Isusu (Matej 4:11; 26:53; Luka 22:43). Osim toga, anđeli “služe onima koji će naslijediti spasenje” (Hebrejima 1:14; Matej 18:10). Isus je također bio aktivni Božji sluga. Rekao je: “Sin čovječji nije došao da mu služe, nego da služi” (Matej 20:28; Rimljanima 15:8). Dakle, budući da Isusovi sljedbenici trebaju ‘točno slijediti njegove stope’, ne iznenađuje što i oni moraju biti aktivni Božji sluge (1. Petrova 2:21).

6. Kako je Isus pokazao da njegovi učenici trebaju izvršavati propovjednički zadatak?

⁶ Koju bi to službu za Boga Isusovi učenici trebali izvršavati? Kratko prije svog uzlaska na nebo Isus je svojim učenicima rekao: “Idite (...) i načinite učenike od ljudi iz svih naroda, krsteći ih u ime Oca i Sina i svetog duha, učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio” (Matej 28:19, 20). Isusovi su učenici trebali činiti učenike. Prema tome, svi su opunomoćeni da izvršavaju službu. Ta služba je djelo propovijedanja. Nove su učenike trebali učiti da drže sve što je Isus zapovjedio, uključujući i zapovijed da idu i čine učenike. Pravi učenik Isusa Krista, bez obzira na to je li muškarac ili žena, odrastao ili dijete, treba biti propovjednik (Joel 2:28, 29).

7, 8. (a) Koji reci pokazuju da je sve prave kršćane Bog imenovao i osposobio za propovijedanje? (b) Koja se pitanja pojavljuju s obzirom na ovlaštenje za propovjedničku službu?

⁷ U skladu s tim, na dan Pentekosta 33. n. e. svi su prisutni Isusovi učenici, kako muškarci tako i žene, govorili o “veličanstvenim Božjim stvarima” (Djela apostolska 2:1-11). Osim toga, apostol Pavao je napisao: “Srcem se pokazuje vjera za pravednost, a ustima se daje javna izjava za spasenje” (Rimljanima 10:10). Pavao ove riječi nije uputio brojčano ograničenoj svećeničkoj  klasi, već “svima koji su [bili] u Rimu kao Božji ljubljeni” (Rimljanima 1:1, 7). Slično tome, svi ‘sveti u Efezu i vjerni u zajedništvu s Kristom Isusom’ trebali su svoje ‘noge obuti opremom dobre vijesti mira’ (Efežanima 1:1; 6:15). A svi oni koji su čuli pismo upućeno Hebrejima trebali su se ‘čvrsto držati javnog izjavljivanja svoje nade bez kolebanja’ (Hebrejima 10:23).

⁸ No kada osoba postaje propovjednik? Drugim riječima, kada postaje ovlaštena za to? I tko joj daje to ovlaštenje?

9. Kada je Isus opunomoćen za propovjednika, i od koga?

⁹ Primjer Isusa Krista pokazuje kada i od koga osoba postaje ovlaštena da bude propovjednik. On nije imao neku potvrdu o zaređenju niti je završio teološki fakultet čime bi dokazao da je osposobljen za propovijedanje. Ne, za to ga djelo nije ovlastio nijedan čovjek. Zašto onda možemo reći da je bio osposobljen za propovijedanje? Zato što su se na njemu ispunile nadahnute Izaijine riječi: “Jehovin je duh na meni, jer me pomazao da objavim dobru vijest” (Luka 4:17-19; Izaija 61:1). Te riječi sasvim jasno pokazuju da je Isus bio opunomoćen da prenosi dobru vijest. Tko ga je opunomoćio? Budući da ga je Jehovin duh pomazao da to učini, Isusa je za to očito ovlastio Jehova Bog. Kada se to dogodilo? Jehovin je duh u biti sišao na Isusa kad se krstio (Luka 3:21, 22). Dakle, on je postao punopravni propovjednik prilikom svog krštenja.

10. Tko kršćanske sluge čini ‘odgovarajuće osposobljenima’?

¹⁰ Što je s Isusovim sljedbenicima iz prvog stoljeća? I njih je Jehova ovlastio da budu sluge koji će izvršavati propovjednički zadatak. Pavao je rekao: “Naša odgovarajuća osposobljenost dolazi od Boga, koji nas je odgovarajuće i osposobio da budemo sluge novog saveza” (2. Korinćanima 3:5, 6). Kako Jehova osposobljava i ovlašćuje svoje obožavatelje za propovijedanje? Razmotri primjer Timoteja, kojeg je Pavao nazvao ‘Božjim slugom u dobroj vijesti o Kristu’ (1. Solunjanima 3:2).

11, 12. Što je Timoteju pomoglo da napreduje i postane sluga osposobljen za propovijedanje?

¹¹ Sljedeće riječi upućene Timoteju pomažu nam razumjeti kako je on postao propovjednik: “Ti, međutim, ostani u onome što si naučio i u što si se uvjerio, znajući od kojih si osoba to naučio i da od najranijeg djetinjstva  poznaješ svete spise, koji te mogu učiniti mudrim za spasenje putem vjere u Kristu Isusu” (2. Timoteju 3:14, 15). Temelj Timotejeve vjere, koja ga je potakla da da javnu izjavu, bila je spoznaja iz Pisama. Da li je to postigao jedino osobnim čitanjem? Nije. Timotej je trebao pomoć da bi stekao točnu spoznaju i duhovno razumijevanje onog što je čitao (Kološanima 1:9). Timotej se na taj način “uvjerio”. Budući da je poznavao Pisma “od najranijeg djetinjstva”, mora da su njegovi prvi učitelji bili njegova majka i baka, dok njegov otac očito nije bio vjernik (2. Timoteju 1:5).

¹² Međutim, još je nešto doprinijelo tome da Timotej postane propovjednik. U prvom redu, njegova je vjera bila ojačana druženjem s kršćanima iz obližnjih skupština. Kako to znamo? Tako što su o mladom Timoteju, kad ga je Pavao tek upoznao, “dobro govorila braća u Listri i u Ikoniju” (Djela apostolska 16:2). Osim toga, u to su vrijeme neka braća pisala pisma skupštinama kako bi ih ojačala. A nadglednici su ih posjećivali da bi ih hrabrili. Takve su aktivnosti pomogle kršćanima poput Timoteja da duhovno napreduju (Djela apostolska 15:22-32; 1. Petrova 1:1).

13. Kada je Timotej ovlašten za propovijedanje, i zašto se može reći da tada nije završio njegov duhovni napredak?

¹³ S obzirom na Isusovu zapovijed zapisanu u Mateju 28:19, 20, možemo biti sigurni da je Timoteja njegova vjera u jednom trenutku potakla da oponaša Isusa i krsti se (Matej 3:15-17; Hebrejima 10:5-9). Bio je to simbol Timotejevog predanja Bogu cijelom dušom. Prilikom svog krštenja Timotej je postao sluga ovlašten za propovijedanje. Otada su njegov život, njegova snaga i sve što je imao pripadali Bogu. Bio je to sastavni dio njegovog obožavanja, odnosno “svete službe”. Međutim, Timotej nakon toga nije počivao na lovorikama. Nastavio je duhovno rasti i postao je zreli kršćanski sluga. U tome je uspio zato što se prisno družio sa zrelim kršćanima kao što je bio Pavao, zatim zato što je imao osobni studij i zato što je gorljivo propovijedao (1. Timoteju 4:14; 2. Timoteju 2:2; Hebrejima 6:1).

14. Kako danas netko tko ima “ispravan stav prema vječnom životu” napreduje da bi postao sluga osposobljen i ovlašten za propovijedanje?

¹⁴ Danas se na sličan način stječe ovlaštenje za sudjelovanje u kršćanskoj službi propovijedanja. Osobi koja ima “ispravan stav prema vječnom životu” pomaže se da putem biblijskog studija uči o Bogu i njegovim naumima (Djela apostolska 13:48). Pojedinac uči primjenjivati biblijska načela u svom životu i smisleno se moliti Bogu (Psalam 1:1-3; Priče Salamunove 2:1-9; 1. Solunjanima 5:17, 18). Druži se sa suvjernicima te koristi duhovnu hranu i ostalo što “vjerni i razboriti rob” stavlja na raspolaganje (Matej 24:45-47; Priče Salamunove 13:20; Hebrejima 10:23-25). Tako napreduje školujući se na organiziran način.

15. Što se događa kad se netko krsti? (Vidi i fusnotu.)

¹⁵ Interesent se s vremenom, budući da je razvio ljubav prema Jehovi Bogu i snažnu vjeru u otkupnu žrtvu, želi potpuno predati svom nebeskom Ocu (Ivan 14:1). To predanje čini u  osobnoj molitvi i zatim se krsti da bi javno pokazao tu osobnu odluku. Svojim krštenjem on dobiva ovlaštenje za propovjednika, jer je tada priznat kao potpuno predani Božji sluga, diákonos. On mora ostati odijeljen od svijeta (Ivan 17:16; Jakov 4:4). Bezrezervno i bezuvjetno dao je čitavog sebe kao “žrtvu živu, svetu, prihvatljivu Bogu” (Rimljanima 12:1). * On je pravi Božji sluga, jer oponaša Krista, izvršavajući propovjednički zadatak.

16. Koje su neke od odgovornosti koje je Timotej imao kao sluga osposobljen za propovijedanje?

¹⁶ Što je sve spadalo u Timotejevu službu? Imao je posebne dužnosti kao Pavlov putujući suradnik. A kad je postao starješina, Timotej je naporno radio na poučavanju i jačanju sukršćana. No glavni dio njegove službe, kao što je to bio slučaj s Isusom i Pavlom, bilo je propovijedanje dobre vijesti i činjenje učenika (Matej 4:23; 1. Korinćanima 3:5). Pavao je rekao Timoteju: “Ti budi trezven u svemu, trpi zlo, vrši djelo evangelizatora, potpuno izvrši svoju službu” (2. Timoteju 4:5).

17, 18. (a) Koji su neki od načina na koje kršćanski sluge služe Bogu? (b) Koliko je djelo propovijedanja važno kršćanskim slugama?

¹⁷ Slično je s kršćanskim slugama danas. Oni sudjeluju u javnoj službi, djelu evangeliziranja, upućujući druge k spasenju na temelju Isusove žrtve i poučavajući krotke da prizivaju Jehovino ime (Djela apostolska 2:21; 4:10-12; Rimljanima 10:13). Biblijom potvrđuju da je Kraljevstvo jedina nada za čovječanstvo koje pati i dokazuju da čak i sada sve može biti bolje ako živimo u skladu s božanskim načelima (Psalam 15:1-5; Marko 13:10). No za kršćanina služba ne znači propovijedati o metodama rješavanja socijalnih problema. Umjesto toga, on uči da ‘odanost Bogu ima obećanje sadašnjeg života i onog koji treba doći’ (1. Timoteju 4:8).

¹⁸ Istina, većina Božjih slugu služi na još neke načine, koji se mogu razlikovati od kršćanina do kršćanina. Mnogi imaju obiteljske obaveze (Efežanima 5:21–6:4). Starješine i sluge pomoćnici imaju dužnosti u skupštini (1. Timoteju 3:1, 12, 13; Titu 1:5; Hebrejima 13:7). Mnogi kršćani pomažu u gradnji Dvorana Kraljevstva. Neki imaju predivnu prednost raditi kao volonteri u nekom od betelskih domova Društva Watch Tower. Međutim, svi kršćanski sluge sudjeluju u propovijedanju dobre vijesti. U tome nema iznimaka. Sudjelovanje u tom djelu osobu javno identificira kao pravog kršćanskog slugu.

19, 20. Kakav stav moraju razvijati kršćanski sluge?

¹⁹ Većina svećenika u crkvama kršćanstva očekuje da im se odaje posebno poštovanje te nosi titule kao što su “velečasni” i “otac”. Međutim, pravi kršćanski sluga zna da je jedino Jehova dostojan štovanja (1. Timoteju 2:9, 10). Takav kršćanski sluga ne zahtijeva takvo visoko poštovanje niti teži za posebnim titulama (Matej 23:8-12). On zna da je glavno značenje riječi diakonía “služba”. Glagol koji je izveden iz te imenice ponekad se u Bibliji koristi kad se govori o pružanju osobnih usluga, kao što je posluživanje za stolovima (Luka 4:39; 17:8; Ivan 2:5). Izraz “sluga” (diákonos) u kontekstu kršćanskog djela propovijedanja poprima uzvišenije značenje. Pa ipak, “sluga” nije ništa drugo nego netko tko služi, a ne netko tko nosi zvučne titule.

²⁰ Stoga nijedan pravi kršćanski sluga nema razloga da bude pun sebe. Takvi kršćanski sluge — čak i oni s posebnim odgovornostima u skupštini — ponizni su robovi. Isus je rekao: “Tko god hoće biti velik među vama, mora biti vaš sluga, i tko god hoće biti prvi među vama, mora biti vaš rob” (Matej 20:26, 27). Da bi svojim učenicima pokazao ispravan stav koji trebaju razvijati, Isus im je oprao noge i time je obavio posao najnižeg roba (Ivan 13:1-15). Kakve li ponizne službe! Dakle, pravi kršćanski sluge ponizno služe Jehovi Bogu i Isusu Kristu (2. Korinćanima 6:4; 11:23). Oni pokazuju  poniznost služeći jedan drugome. A kada propovijedaju dobru vijest, nesebično služe svojim bližnjima koji nisu Jehovini svjedoci (Rimljanima 1:14, 15; Efežanima 3:1-7).

21. Kako je Pavao bio nagrađen zato što je ustrajao u službi?

²¹ U Pavlovom slučaju biti sluga značilo je pokazivati ustrajnost. Kološanima je rekao da je mnogo pretrpio kako bi im propovijedao dobru vijest (Kološanima 1:24, 25). Međutim, budući da je ustrajao, mnogi su prihvatili dobru vijest i postali Božji sluge. Bili su rođeni kao Božji sinovi i braća Isusa Krista, s izgledom da postanu duhovna stvorenja koja će biti uz njega na nebu. Doista veličanstvena nagrada za ustrajnost!

22, 23. (a) Zašto kršćanski sluge danas moraju ustrajati? (b) Koje divne rezultate donosi kršćanska ustrajnost?

²² Ustrajnost je danas neophodna za prave Božje sluge. Mnogi se svakodnevno bore s bolešću ili imaju staračke tegobe. Roditelji — mnogi od njih samohrani — naporno rade kako bi odgojili svoju djecu. Djeca se u školi hrabro odupiru štetnim utjecajima koji ih okružuju. Mnogi se kršćani suočavaju s teškim ekonomskim problemima. A puno njih trpi progonstvo ili se suočava s nevoljama zbog današnjih ‘kritičnih vremena s kojima se teško izlazi na kraj’! (2. Timoteju 3:1). Da, gotovo šest milijuna Jehovinih slugu danas se može složiti s izjavom apostola Pavla: “U svemu [se] preporučujemo kao Božji sluge, u ustrajnosti u mnogočemu” (2. Korinćanima 6:4). Kršćanski sluge nikada ne odustaju. Zaista ih treba pohvaliti zbog njihove ustrajnosti.

²³ Osim toga, ustrajnost donosi divne rezultate, kao što je to bilo i u Pavlovom slučaju. Ako ustrajemo, čuvamo svoj blizak odnos s Jehovom i radujemo njegovo srce (Priče Salamunove 27:11). Jačamo svoju vjeru i činimo učenike, šireći kršćansko bratstvo (1. Timoteju 4:16). Jehova podržava svoje sluge i blagoslivlja njihovu službu tokom ovih posljednjih dana. Zbog toga je sakupljen ostatak od 144 000, a milijuni drugih imaju sigurnu nadu u dobivanje vječnog života na rajskoj Zemlji (Luka 23:43; Otkrivenje 14:1). Zaista, kršćanska služba izraz je Jehovinog milosrđa (2. Korinćanima 4:1). Svi je cijenimo i budimo zahvalni jer će ono što je njom postignuto trajati zauvijek (1. Ivanova 2:17).