SPOMENUTI događaj bio mi je znak da se sa mnom zbiva nešto čudno. Prije nego ispričam o čemu se radilo, dopustite mi da vam kažem kako sam se ja Kanađanin našao u Gani.

Bilo je to sredinom prosinca 1949. u sjevernom predgrađu Toronta (Kanada). Upravo smo bili iskopali oko jedan metar smrznute zemlje kako bismo uveli vodu u jednu novu kuću. Prozebli i umorni, radnici iz naše ekipe stisnuli su se oko naložene vatre i čekali da dođe kamion po njih. Odjednom je Arnold Lorton, jedan od radnika, počeo govoriti o nekakvim “ratovima i izvještajima o ratovima”, “svršetku ovog svijeta” i nekim drugim meni posve nepoznatim izrazima. Svi su u trenu prestali pričati, zbunili se, a neki su mu se čak oštro suprotstavili. Sjećam se da sam razmišljao: ‘Ovaj je stvarno hrabar! Nitko ga ne želi slušati, a on usprkos tome ne prestaje.’ No ono što je rekao duboko me se dojmilo i u meni izazvalo reakciju. Bilo je to samo nekoliko godina nakon drugog svjetskog rata i takvo što nikada nisam čuo u religiji Kristodelfijanaca kojoj je moja obitelj pripadala već nekoliko generacija. Napeto sam slušao, očaran onime što je objašnjavao.

Nije mi trebalo dugo da priđem Arnoldu radi daljnjih informacija. Kada se osvrnem  unazad, shvaćam koliko su samo on i njegova žena Jean bili strpljivi i ljubazni sa mnom, neiskusnim 19-godišnjakom. Često bih ih nenajavljen i nepozvan posjetio kod kuće kako bih razgovarao s njima. Usmjerili su me na pravi put i pomogli mi da razjasnim sve nejasnoće u pogledu načela i moralnih vrijednosti koje su se vrzmale po mojoj mladoj glavi. Dvadeset drugog listopada 1950, deset mjeseci nakon onog iskustva uz cestu pored vatre, krstio sam se kao Jehovin svjedok i postao dio skupštine Willowdale u North Yorku, koji je sada dio Toronta.

Situacija kod kuće postajala je sve napetija kada je otac shvatio da sam čvrsto odlučio držati se svoje novopronađene vjere. Tata je nedugo prije toga doživio frontalni sudar koji je izazvao pijani vozač, pa često nije bio baš ugodna osoba. Mami, dvojici moje braće i mojim dvjema sestrama život je bio težak. Napetost zbog biblijske istine rasla je sve više. Stoga mi se činilo mudrim da odem od kuće radi mira s roditeljima i kako bih se učvrstio na “putu istine” (2. Petrova 2:2).

Krajem ljeta 1951. godine došao sam u malu skupštinu u Colemanu (Alberta). Tamo su bila dvojica mladića, Ross Hunt i Keith Robbins, koji su služili kao punovremeni propovjednici, poznati kao opći pioniri. Pomogli su mi da se opredijelim za tu istu dobrovoljnu službu. Prvog ožujka 1952. pridružio sam se redovima općih pionira.

Rado se sjećam ohrabrenja koje sam primio. Trebao sam mnogo toga naučiti, a to mi je bio probni poligon. Kasnije, nakon što sam oko godinu dana proveo u pionirskoj službi surađujući sa skupštinom Lethbridge u Alberti, primio sam neočekivani poziv da služim kao putujući nadglednik. Trebao sam služiti u skupštinama Jehovinih svjedoka koje su bile rasijane uzduž istočne kanadske obale, od Monctona (New Brunswick) do Gaspéa (Quebec).

Budući da sam imao samo 24 godine i bio relativno nov u istini, osjećao sam se vrlo nedoraslim tom zadatku, pogotovo kad sam se usporedio sa zrelim kršćanima kojima sam trebao služiti. Narednih nekoliko mjeseci iskreno sam se trudio. Tada je stiglo drugo iznenađenje.

U rujnu 1955. pozvan sam da zajedno s oko sto polaznika pohađam 26. razred Biblijske škole Gilead Društva Watchtower u South Lansingu (New York). Pet mjeseci intenzivnog školovanja i proučavanja bilo je upravo ono što mi je trebalo. Budući da sam se družio s tako snažno motiviranom grupom, moje je oduševljenje poraslo. U to se vrijeme dogodilo još nešto što sve do danas obogaćuje moj život.

Među polaznicima koji su se školovali za misionarsku službu bila je i Aileen Stubbs, jedna mlada sestra. Kod Aileen sam uočio izvjesnu stabilnost, bila je doista praktična, skromna i vesele naravi. Mislim da sam je uplašio kad sam joj nespretno otkrio kakve su mi namjere. No ona nije pobjegla! Oboje smo se složili da Aileen ode na svoje misionarsko područje u Kostariku, a ja na svoje u Zlatnu Obalu (današnja Gana) u zapadnoj Africi.

Jednog svibanjskog jutra 1956. našao sam se u Brooklynu (New York), u uredu brata Nathana Knorra na desetom katu. On je tada bio predsjednik Društva Watch Tower. Dobio sam zadatak da kao sluga podružnice nadgledavam djelo propovijedanja u Zlatnoj Obali, Togou, Obali Bjelokosti, Gornjoj Volti (današnja Burkina Faso) i Gambiji.

Sjećam se riječi brata Knorra, kao da ih je rekao jučer. “Ne moraš odmah započeti sa službom”, rekao je. “Samo polako; uči od iskusne braće koja su tamo. Kada budeš smatrao da si spreman, onda započni služiti kao sluga podružnice. (...) Ovo je tvoje pismo o imenovanju. Sedam dana nakon što stigneš trebao bi započeti sa službom.”

 ‘Samo sedam dana’, razmišljao sam. ‘Što je sa savjetom “samo polako”?’ S tog sam razgovora otišao zapanjen.

Narednih nekoliko dana prošlo je u hipu. Uskoro sam stajao pored ograde na palubi teretnog broda koji je plovio East Riverom prolazeći pored objekata Društva u Brooklynu i započeo putovanje oceanom do Zlatne Obale koje je trajalo 21 dan.

Zbog Aileen i mene prekomorska poštanska služba stalno je imala posla. Ponovno smo se sreli 1958. i vjenčali 23. kolovoza iste godine. Nikada nisam prestao zahvaljivati Jehovi za takvu divnu partnericu.

Zahvalan sam što sam 19 godina imao prednost služiti rame uz rame s drugim misionarima i svojom afričkom braćom i sestrama u podružnici Društva. U tom se periodu betelska obitelj povećala od šačice ljudi do oko 25 članova. Za nas su to bila izazovna, uzbudljiva i produktivna vremena. No moram biti iskren. Meni je osobno vruća, vlažna klima predstavljala poseban izazov. Činilo mi se da se stalno znojim, da sam stalno ljepljiv, a ponekad i razdražljiv. Pa ipak, bilo je doista užitak služiti u Gani, gdje se broj objavitelja Kraljevstva, kojih je 1956. bilo tek nešto više od 6 000, povećao 1975. na 21 000. A i još veće zadovoljstvo je vidjeti da danas tamo djeluje preko 60 000 marljivih Svjedoka.

Negdje 1970. počeo sam osjećati da imam neke zdravstvene poteškoće, ali je bilo jako teško utvrditi o čemu se radi. Napravio sam sve liječničke preglede, no sve što sam saznao je da sam “dobrog zdravlja”. Ali zašto sam se stalno osjećao tako slabo, iscrpljeno i uznemireno? Odgovor su mi pružile dvije stvari koje su bile šokantne. Doista je onako kako je Jakov napisao: “Ne znate kakav će vaš život biti sutra” (Jakov 4:14).

Prvi znak bilo je iskustvo s onim mladićem kojem sam svjedočio dok sam ga vozio u grad. Uopće nisam bio svjestan toga da sam pričao non-stop i da sam svakog trena govorio sve brže i sve gorljivije. Kad smo stigli na mladićevo odredište i kad je on iskočio iz kamiona te brzo pobjegao, ostao sam zapanjen. Stanovnici Gane većinom su po prirodi staloženi, mirni i teško da će ih nešto uznemiriti. Reakcija ovog mladića naprosto se nije uklapala u tu sliku. Sjedio sam tamo i razmišljao. Shvatio sam da imam problem. Ali kakav, to nisam znao. No definitivno sam imao problem.

Kao drugo, nakon jednog doista iscrpnog razgovora, Aileen je pretpostavila: “Ako to nije fizički problem, onda mora biti psihički.” Stoga sam pažljivo zapisao sve svoje simptome i otišao psihijatru. Kada sam mu pročitao svoj popis, rekao mi je: “To je tipičan slučaj. Vi bolujete od manično-depresivne psihoze.”

Ostao sam bez riječi! Narednih nekoliko godina pokušavao sam se boriti s bolešću, ali situacija je konstantno bila sve gora. Nastavio sam tražiti izlaz. No nitko nije doista znao što  da se poduzme. Bila je to itekako frustrirajuća borba!

Uvijek smo željeli ostati u punovremenoj službi i da nam to bude životni poziv, a bilo je i toliko toga što je trebalo učiniti. Mnogo puta sam se iskreno i usrdno molio: “Jehova, ako bude tvoja volja, ‘živjet ću i raditi to’” (Jakov 4:15). Ali to se nije ostvarilo. Suočili smo se sa stvarnošću i napravili što je bilo potrebno kako bismo napustili Ganu i mnoge naše bliske prijatelje te se u lipnju 1975. vratili u Kanadu.

Ubrzo sam naučio da nisam nezamjenjiv i da moj problem nije jedinstven. Riječi iz 1. Petrove 5:9 za mene su poprimile nov značaj: “[Znajte] da se, što se tiče patnji, iste stvari nanose cijeloj zajednici vaše braće po svijetu.” Kad sam to shvatio, počeo sam uviđati da nas je Jehova oboje doista podupirao u toj neugodnoj novoj situaciji. Kako nam je samo na divan način pomagala ‘zajednica braće’ pružajući nam svestranu pomoć!

Premda nismo imali mnogo u materijalnom pogledu, Jehova nas nije ostavio. Potaknuo je naše prijatelje u Gani da nam pruže materijalnu i drugu pomoć. Izrazito podvojenih osjećaja otišli smo od onih koje smo jako zavoljeli i usredotočili se na borbu s tim neočekivanim “sutra”.

Aileenina sestra i njen suprug, Lenora i Alvin Friesen, ljubazno su nas primili i velikodušno zbrinjavali naše potrebe više mjeseci. Jedan ugledan psihijatar s uvjerenjem je prognozirao: “Oporavit ćete se za šest mjeseci.” Vjerojatno je to rekao da bi mi ulio pouzdanje, no prognoza se nije obistinila čak ni za šest godina. Sve do sada borim se s onim što se danas učtivo naziva bipolarni afektivni poremećaj. Taj naziv doista zvuči blaže, no kao što to oni koji se s tom bolešću bore vrlo dobro znaju, blaži naziv ni u kom slučaju ne ublažava izuzetno teške simptome bolesti.

U to je vrijeme brat Knorr već bolovao od bolesti od koje je kasnije i umro u lipnju 1977. Usprkos bolesti, našao je vremena i snage da mi napiše duga, ohrabrujuća pisma, riječi utjehe i savjeta. Još uvijek čuvam ta pisma. Njegove su mi riječi mnogo pomogle da zatomim u sebi neopravdani osjećaj neuspjeha koji se stalno u meni javljao.

Krajem 1975. morali smo se odreći svoje dragocjene prednosti punovremene službe i usredotočiti se na stabiliziranje mog zdravstvenog stanja. Obično danje svjetlo smetalo mi je za oči. Iznenadni glasni zvukovi odjekivali su mi poput pucnjeva iz puške. Uskomešano kretanje velikog broja ljudi potpuno bi me shrvalo. Vodio sam veliku borbu da bih samo prisustvovao kršćanskim sastancima. Usprkos tome, bio sam potpuno svjestan vrijednosti duhovnog druženja. Da bih uspio prisustvovati, obično sam ulazio u Dvoranu Kraljevstva nakon što su se svi smirili, a odlazio kratko prije nego je počelo komešanje po završetku programa.

Sudjelovanje u službi propovijedanja predstavljalo mi je daljnji veliki izazov. Ponekad, čak i kad bismo došli pred neku kuću, jednostavno nisam imao hrabrosti pozvoniti na vrata. No nisam odustajao, jer sam znao da naša služba znači spasenje i za nas same i za svakog tko povoljno reagira (1. Timoteju 4:16). Za koji trenutak uspio bih svoje emocije dovesti pod kontrolu, otići do sljedećih vrata i pokušati ponovno. Zahvaljujući tome što sam nastavljao ići u službu ostao sam u duhovnom pogledu prilično zdrav i to mi je davalo dodatnu snagu da se mogu boriti.

Budući da je bipolarni afektivni poremećaj kronična bolest, shvatio sam da će najvjerojatnije biti prisutna cijelog mog života u sadašnjem sustavu stvari. Godine 1981. u časopisu Probudite se! objavljena je izvanredna serija članaka. * Zahvaljujući tim člancima počeo sam bolje razumijevati prirodu ove  bolesti i naučio kako se mogu uspješnije boriti s njom.

Sve to nije prošlo bez žrtava i prilagođavanja moje žene. Ako se brineš za nekoga tko se nalazi u sličnoj situaciji, vjerojatno će ti koristiti njena zapažanja:

“Afektivni poremećaj djeluje kao da uzrokuje nenadanu promjenu u osobnosti. U roku od nekoliko sati bolesnik se može promijeniti iz osobe koja je puna života, pozitivna, ima nove planove i ideje u osobu koja je iscrpljena, negativna, čak i gnjevna. Ako ne prepoznaju da je u pitanju bolest, drugi se zbog toga mogu osjećati ogorčeno i zbunjeno. Očito je da se planovi moraju brzo mijenjati i započinje osobna borba s razočaranjem ili osjećajem odbačenosti.”

Što se mene tiče, kada se osjećam posebno dobro, počinjem strepiti. Instinktivno znam da nakon euforije slijedi depresija. U mom slučaju depresija je poželjnija od euforije, jer me obično na nekoliko dana baci u nepokretno stanje, pa vjerojatno neću učiniti ništa neuravnoteženo. Aileen mi mnogo pomaže, upozoravajući me kad sam pretjerano uzbuđen i pružajući mi utjehu i podršku kada me svlada tmurno raspoloženje.

U fazama kada bolest naročito uzme maha, postoji velika opasnost da se bolesnik zaokupi samim sobom i izolira od svih ostalih. Osoba može potpuno isključiti sve oko sebe kada je u stanju depresije ili pak nije svjesna osjećaja i reakcija drugih kada nastupi faza manije. Nekada mi je bilo teško prihvatiti očitu činjenicu da imam psihičkih i emocionalnih problema. Morao sam se boriti s mišlju da je problem bio u nečem izvana, naprimjer u nekom neuspjelom planu ili u nekoj drugoj osobi. Stalno sam se morao podsjećati na to, govoreći si: ‘Oko mene se nije ništa promijenilo. Problem je u meni, ne u okolini.’ Postupno sam počeo ispravno razmišljati.

S godinama smo oboje naučili biti otvoreni i iskreni prema sebi i drugima u vezi s mojim zdravstvenim stanjem. Nastojali smo zadržati pozitivan stav i ne dopustiti bolesti da upravlja našim životom.

Usrdno smo se molili i jako se borili, pa nas je Jehova blagoslovio i podržao. Danas smo oboje ostarjeli. Ja sam pod redovitim liječničkim nadzorom, uzimam osrednju, ali stalnu količinu lijekova i relativno sam stabilnog zdravlja. Cijenimo svaku prednost službe koju možemo imati. Ja i dalje služim kao skupštinski starješina. Uvijek nastojimo podupirati druge u vjeri.

Doista je onako kako stoji u Jakovu 4:14: “Ne znate kakav će vaš život biti sutra.” Tako će biti sve dok postoji ovaj sustav stvari. No riječi iz Jakova 1:12 također su istinite: “Sretan je čovjek koji ustraje u kušnji, jer će, kad se pokaže prokušanim, primiti krunu života, koju je Jehova obećao onima koji ga ljube.” Svi mi ostanimo danas čvrsti i doživimo blagoslove koje Jehova čuva za sutra.