JEDNOM kada je majka saznala da će doći do sukoba između pobunjeničkih snaga i vojske, mene, moja tri brata i dvije sestre nekoliko dana nije puštala van iz kuće. Imali smo malo hrane i sjećam se da smo se moja mlađa sestra i ja skrivali ispod kreveta. Kada je to prošlo, majka je odlučila da s nama djecom ode u Sjedinjene Države, gdje nam se otac trebao kasnije pridružiti.

U Kaliforniju smo stigli 1926, kratko vrijeme prije nego je velika ekonomska kriza zadesila Sjedinjene Države. Selili smo se gdje god smo mogli naći posao, u mjesta kao što su San Joaquin Valley, Santa Clara, Salinas i King City. Naučili smo raditi na polju i brati sve vrste voća i povrća. Iako mi je mladost prošla u napornom radu, bio je to veoma lijep period mog života.

U ožujku 1928. posjetio nas je jedan Istraživač Biblije, kako su se tada zvali Jehovini svjedoci. Bio je to stariji čovjek imenom Esteban Rivera i govorio je španjolski. Naslov brošurice koju je ostavio, “Gdje su mrtvi?”, duboko me se dojmio, baš kao i sam sadržaj. Premda sam bio mlad, proučavao sam Bibliju i družio se s Istraživačima Biblije. S vremenom su  moja majka i moja sestra Aurora također postale revni hvalitelji Jehove.

Sredinom 1930-ih u San Joseu izgrađena je Dvorana Kraljevstva za englesku skupštinu. Budući da je u tom području na farmama radilo mnogo Hispanaca, počeli smo im propovijedati i održavati Studij Kule stražare. U tome su nam pomogli hispanski Svjedoci iz San Francisca, udaljenog oko 80 kilometara. S vremenom je sastancima koji su se na španjolskom jeziku održavali u Dvorani Kraljevstva u San Joseu prisustvovalo oko 60 osoba.

Konačno, 28. veljače 1940. na kongresu u San Joseu simbolizirao sam svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi. Sljedeće sam godine bio imenovan za pionira, punovremenog propovjednika Jehovinih svjedoka. Zatim sam u travnju 1943. pozvan da se preselim u Stockton, grad koji je udaljen nekih 130 kilometara, kako bih osnovao skupštinu na španjolskom jeziku. Do tada sam služio u San Joseu kao predsjedavajući nadglednik engleske skupštine, a ujedno sam pomagao i tamošnjim Svjedocima na španjolskom govornom području. Nakon što su bile izvršene pripreme kako bi drugi preuzeli te odgovornosti, preselio sam se u Stockton.

Od 1940. više sam puta dobivao pozive od regrutne komisije, no svaki je put uvažen moj prigovor savjesti. Ubrzo nakon što su u prosincu 1941. Sjedinjene Države ušle u drugi svjetski rat, regrutna komisija vršila je sve jači pritisak. Na koncu sam 1944. dospio u zatvor. Dok sam čekao da mi se dosudi kazna, boravio sam u nekom podrumu s kriminalcima. Kada su saznali da sam Jehovin svjedok, mnogi od njih postavljali su mi pitanja o tome kako će se kriminalna djela koja su počinili odraziti na njihov položaj pred Bogom.

Svjedoci iz San Josea platili su jamčevinu kako bih bio slobodan do sudske rasprave. Jedan odvjetnik iz Los Angelesa koji je zastupao optužene u građanskopravnim postupcima prihvatio je moj slučaj bez naknade. Sudac je odlučio osloboditi me pod uvjetom da prekinem s pionirskom službom, nađem svjetovni posao i svakog se mjeseca javljam federalnim vlastima. Nisam to prihvatio, pa mi je dosuđena kazna od dvije godine u zatvoru McNeil Island u državi Washington. Vrijeme koje sam tamo proveo iskoristio sam za intenzivno  proučavanje Biblije. Naučio sam i strojopis. Nakon manje od dvije godine pušten sam zbog dobrog vladanja. Odmah sam poduzeo korake kako bih nastavio s pionirskom službom.

U zimu 1947. dobio sam zadatak da s još jednim pionirom propovijedam ljudima na španjolskom govornom području u Colorado Cityu (Texas). No ondje nam je bilo toliko hladno da smo otišli ugrijati se u San Antonio. Tamo je pak toliko padala kiša da smo morali prekidati svoju službu od vrata do vrata. Ubrzo smo potrošili sav novac koji smo imali. Tjednima smo živjeli na sendvičima od sirovog kupusa i čaju od lucerne. Moj se suradnik vratio kući, no ja sam ostao. Kada su Svjedoci s engleskog govornog područja uvidjeli što mi je potrebno u materijalnom pogledu, počeli su mi pomagati.

Sljedećeg sam se proljeća vratio na svoje područje u Colorado City, gdje je nakon nekog vremena bila osnovana mala skupština na španjolskom jeziku. Tada sam se preselio u Sweetwater (Texas), gdje sam pomogao u osnivanju još jedne skupštine na španjolskom jeziku. Dok sam bio u Sweetwateru, primio sam pismo kojim sam pozvan u 15. razred Biblijske škole Gilead Društva Watchtower kako bih pohađao školovanje za misionare koje je započelo 22. veljače 1950. Nakon promocije održane tog ljeta na međunarodnom kongresu na njujorškom stadionu Yankee, tri sam mjeseca ostao u svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka u Brooklynu. Tamo sam se školovao za zadatak koji mi je bio dodijeljen u podružnici u Meksiku.

U Ciudad de Mexico stigao sam 20. listopada 1950. Otprilike dva tjedna kasnije imenovan sam za nadglednika podružnice i taj sam zadatak obavljao četiri i po godine. Iskustvo koje sam stekao u pionirskoj službi, zatvoru, Gileadu i Brooklynu pokazalo se vrlo korisnim. Kada sam stigao u Meksiko, ubrzo sam uvidio da je potrebno ojačati duhovnost naše meksičke braće i sestara. Naročito im je trebalo pomagati da svoj život usklade s visokim moralnim mjerilima Božje Riječi.

U latinoameričkim zemljama, pa tako i u Meksiku, bio je običaj da parovi žive zajedno, a da se zakonski ne vjenčaju. Religije kršćanstva, naročito Rimokatolička crkva, dopustile su da se taj nebiblijski običaj uvriježi (Hebrejima 13:4). Tako su neki postali članovi skupština Jehovinih svjedoka iako nisu bili zakonski vjenčani. Sada se donijela odluka da se takvim osobama da rok od šest mjeseci kako bi legalizirale svoj brak. Ukoliko to ne bi učinile, više ih se ne bi moglo smatrati Jehovinim svjedocima.

Mnogima je bilo lako ispraviti svoj način života. Trebali su se samo vjenčati i tako ozakoniti svoju vezu. Drugi su bili u daleko kompliciranijim situacijama. Naprimjer, neki su se vjenčali dvaput, čak i triput, a da se prethodno nisu zakonski razveli. Kada je bračno stanje pripadnika Jehovinog naroda konačno bilo dovedeno u sklad s učenjima Božje Riječi, skupštine su uživale divne duhovne blagoslove (1. Korinćanima 6:9-11).

U to je vrijeme u Meksiku stupanj svjetovnog obrazovanja općenito bio nizak. Već prije mog dolaska 1950, podružnica je počela organizirati po skupštinama razrede u kojima se učilo čitati i pisati. Sada se te razrede reorganiziralo i poduzelo korake kako bi ih se zakonski registriralo. U Meksiku je od 1946, kada se počela voditi evidencija, preko 143 000 osoba naučilo čitati i pisati u razredima koje su organizirali Svjedoci!

U Meksiku su zakoni o religiji bili veoma strogi. No posljednjih su godina u tom pogledu učinjene mnoge važne promjene. Godine 1992. donesen je novi zakon o vjerskim pitanjima, pa su 1993. Jehovini svjedoci u  Meksiku bili registrirani kao vjerska organizacija.

Te su me promjene izuzetno obradovale, jer mi se ranije činilo da je tako nešto nemoguće. Godinama sam uvijek iznova obilazio vladine urede i nailazio na prilično nepovjerljiv stav. No divno je vidjeti kako je Pravni odjel naše podružnice rješavao te stvari, tako da sada imamo relativno malo poteškoća u obavljanju djela propovijedanja.

Kada sam stigao u Meksiko, u zemlji je već bilo mnogo misionara iz prijašnjih razreda Gileada. Među njima je bila i Esther Vartanian, Svjedokinja iz Armenije koja je pionirsku službu započela 1942. u Valleju (Kalifornija). Vjenčali smo se 30. srpnja 1955. i nastavili služiti na svom zadatku u Meksiku. Esther je u Ciudad de Mexicu nastavila s misionarskom službom, a ja sam nastavio sa svojom službom u podružnici, gdje smo i živjeli.

Esther je na svoj prvi misionarski zadatak u Monterrey (Nuevo León, Meksiko) stigla 1947. Tamo je bila samo jedna skupština od 40 Svjedoka, no 1950. kada je Esther bila prebačena u Ciudad de Mexico, u Monterreyu su bile već četiri skupštine. U našoj podružnici blizu Ciudad de Mexica trenutno rade dva mladića iz obitelji s kojima je Esther proučavala Bibliju dok je služila u Monterreyu.

Područje na kojem su misionari propovijedali 1950. u Ciudad de Mexicu obuhvaćalo je veći dio grada. Svoje su područje obilazili pješice ili su se vozili u vrlo starim, prepunim autobusima. Kada sam ja došao krajem 1950, tamo je bilo sedam skupština. Danas se u Ciudad de Mexicu njihov broj popeo na oko 1 600 s preko 90 000 objavitelja Kraljevstva, a prošle je godine tamo na Spomen-svečanosti obilježavanja Kristove smrti bilo prisutno više od 250 000 osoba! Tijekom godina Esther i ja  smo imali prednost služiti u mnogim od tih skupština.

Kad Esther i ja započnemo neki biblijski studij, uvijek nastojimo zainteresirati oca obitelji, jer tada se uključi cijela obitelj. Tako je mnogo velikih obitelji počelo služiti Jehovi. Smatram da je jedan od razloga zašto pravo obožavanje tako brzo napreduje u Meksiku taj što se često cijele obitelji ujedinjeno pridružuju pravom obožavanju.

Od 1950. djelo u Meksiku doživjelo je značajan napredak, kako brojčano tako i u organizacijskim promjenama. Doista je bio užitak u maloj mjeri doprinositi tom napretku, surađujući s tako gostoljubivim i veselim ljudima.

Prije nekoliko godina dok su bili na odmoru, posjetili su nas Karl Klein, koji služi kao član Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka, i njegova supruga Margaret. Brat Klein je želio osjetiti puls djela na meksičkom području, pa su on i Margaret posjetili skupštinu San Juan Tezontla blizu Ciudad de Mexica, kojoj smo mi u to vrijeme pripadali. Naša je dvorana bila mala, široka otprilike 4,5 metara, a dugačka 5,5. Kad smo stigli, tamo je bilo već oko 70 osoba i jedva je bilo mjesta za stajanje. Stariji su sjedili na stolicama, mlađi na klupama, a mala djeca na opekama ili podu.

Brata Kleina veoma se dojmilo što su sva djeca već pripremila Biblije i pratila biblijske retke zajedno s predavačem. Nakon javnog predavanja brat Klein je govorio o Mateju 13:19-23 i rekao da u Meksiku ima mnogo ‘dobre zemlje’ koju je Isus spomenuo. Danas sedmero mladih koji su bili među prisutnima tog dana radi na ogromnom projektu proširenja naših objekata podružnice nedaleko od Ciudad de Mexica. Jedan mladić služi u Betelu, a nekoliko drugih mladih su pioniri!

Kada sam došao u Ciudad de Mexico, podružnica je imala samo 11 članova. Sada je ovdje oko 1 350 osoba od kojih otprilike 250 radi na gradnji novih objekata podružnice. Kada sav taj posao bude završen, možda 2002, bit ćemo u mogućnosti smjestiti oko 1 300 ljudi u svoje nove objekte. Tko bi pomislio 1950, kada je u cijeloj zemlji bilo manje od 7 000 objavitelja Kraljevstva, da će ih sada biti preko 500 000! Srce mi je ispunjeno radošću kada vidim kako je Jehova blagoslovio napore naše ponizne meksičke braće, koja se toliko trude hvaliti ga.

Jedan od najvećih izazova s kojima se suočavam u posljednje vrijeme je bolest. Uglavnom sam uvijek bio zdrav. No u studenome 1988. doživio sam moždani udar koji je jako oslabio moje tjelesne sposobnosti. Zahvaljujući Jehovi uz pomoć vježbi i drugih terapija oporavio sam se do određene mjere, no pojedini dijelovi mog tijela ne reagiraju onako kako bih htio. I dalje primam terapije i medicinsku njegu kako bih izbjegao snažne glavobolje i druge posljedice koje još uvijek imam.

Iako više ne mogu činiti onoliko koliko bih htio, zadovoljan sam jer znam da sam bio u mogućnosti pomoći mnogima da upoznaju Jehovine naume i postanu njegovi predani sluge. Također mi pričinjava radost razgovarati sa što je moguće više kršćanske braće i sestara kada dođu u posjet našoj podružnici; osjećam da to ohrabruje i mene i njih.

Znam da Jehova cijeni našu službu i da ono što smo učinili nije uzalud, a to mi daje veliku snagu (1. Korinćanima 15:58). Usprkos svojim ograničenjima i bolesti uvijek imam na umu riječi iz Kološanima 3:23, 24: “Što god činite, radite na tome cijelom dušom kao Jehovi, a ne ljudima, jer znate da ćete od Jehove primiti primjerenu nagradu nasljedstva.” U skladu s tom opomenom naučio sam služiti Jehovi cijelom dušom usprkos kušnjama.