ZAMISLI da se nalaziš na stadionu prepunom uzbuđenih gledatelja. Sportaši izlaze na teren. Čuju se glasni povici mnoštva ljudi dok se pojavljuju njihovi junaci. Suci su tu kako bi se pobrinuli da se svi pridržavaju pravila. Dok igre odmiču svojim tokom, pobjednički se povici miješaju s uzdasima razočaranja. Gromkim aplauzom pozdravljaju se pobjednici!

Upravo si prisustvovao ne nekom suvremenom sportskom događaju, već događaju koji se prije oko 2 000 godina održavao u korintskom Istamu. Tamo su se sve od šestog stoljeća pr. n. e. pa do četvrtog stoljeća n. e. svake dvije godine održavale čuvene Istamske igre. Taj je događaj danima plijenio pažnju čitave Grčke. Igre nisu bile samo sportsko natjecanje. Sportaši su bili simbol vojničke pripravnosti. Pobjednike se idoliziralo kao heroje te su dobivali krune napravljene od lišća drveća. Bili su obasuti darovima, a grad im je doživotno davao veliku naknadu.

Apostol Pavao je dobro poznavao Istamske igre koje su se održavale u blizini Korinta te je život kršćanina usporedio sa sportskim natjecanjem. Govoreći o trkačima, rvačima i šakačima, zorno je predočio koristi koje donosi kvalitetno vježbanje, ciljani napori i ustrajnost. Naravno, te su igre bile poznate i kršćanima kojima je pisao. Sigurno su se i neki od njih znali naći među bučnim mnoštvom gledatelja na stadionu. Stoga su lako mogli razumjeti Pavlove usporedbe. A kako je s nama danas? I mi se nalazimo u trci — trci za vječni život. Kako možemo izvući pouku iz Pavlovih usporedbi u kojima se osvrnuo na takva natjecanja?

Preduvjeti koje su natjecatelji morali ispunjavati da bi uopće mogli sudjelovati u tim drevnim igrama bili su vrlo strogi. Najavljivač bi gledateljima predstavio svakog sportaša i uzviknuo: ‘Ima li među nama itko tko ovog čovjeka može optužiti za neki zločin? Je li on pljačkaš ili živi zlim i pokvarenim načinom života?’ Kako navodi Archaeologia Graeca, “nitko tko je bio poznat kao zločinac ili je bio u [bliskoj] vezi s nekim takvim nije mogao sudjelovati u natjecanju”. A oni koji bi prekršili pravila bili su strogo kažnjeni isključenjem iz natjecanja.

Taj nam podatak pomaže da razumijemo Pavlove riječi: “Ako se tko i natječe u igrama,  ne biva okrunjen ako se nije natjecao po pravilima” (2. Timoteju 2:5). Slično tome, da bismo sudjelovali u trci za život, moramo ispuniti Jehovine zahtjeve i zadovoljiti njegova visoka moralna mjerila zapisana u Bibliji. No Biblija nas upozorava: “Misao srca čovječjega zla [je] od malena” (1. Mojsijeva 8:21). Stoga, čak i nakon što započnemo trku, moramo paziti na to da se uvijek natječemo po pravilima kako bismo zadržali Jehovino odobravanje i dobili vječni život.

Ono što nam najviše pomaže u tome je ljubav prema Bogu (Marko 12:29-31). Ta će ljubav potaknuti u nama želju da ugodimo Jehovi i postupamo onako kako on želi (1. Ivanova 5:3).

Trkači u antičkim igrama nisu bili opterećeni odjećom ili opremom. “Natjecatelji su obično trčali posve nagi”, navodi se u knjizi The Life of the Greeks and Romans. Bez odjeće na sebi, trkači su bili brži, spretniji i lakše su se kretali. Nisu trošili energiju na nepotreban teret. Vjerojatno je to Pavao imao na umu kada je hebrejskim kršćanima napisao: “Skinimo i mi svaki teret (...) i s ustrajnošću trčimo trku koja stoji pred nama” (Hebrejima 12:1).

Kakav bi sve teret mogao nama otežavati trku za život? Jedna vrsta tereta bila bi želja za gomilanjem nepotrebnih materijalnih stvari ili za luksuznim načinom života. Neki pokušavaju u bogatstvu pronaći sigurnost ili ga smatraju izvorom sreće. Takav suvišni “teret” mogao bi usporiti trkača do te mjere da mu Bog s vremenom zapravo prestane biti važan (Luka 12:16-21). Nada u vječni život može mu postati tek nešto vrlo daleko. ‘Novi svijet će doći jednog dana’, mogao bi netko razmišljati, ‘no dok ne dođe, mogli bismo iskoristiti i ono što nam pruža ovaj svijet’ (1. Timoteju 6:17-19). Takav materijalistički stav vrlo lako može čovjeka odvući od trke za život ili spriječiti da je uopće započne.

Isus je u Propovijedi na gori rekao: “Nitko ne može robovati dvojici gospodara; jer ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili će uz jednoga prionuti, a drugoga prezirati. Ne možete robovati Bogu i Bogatstvu.” Zatim je, opisavši kako se Jehova brine za potrebe životinja i biljaka te rekavši da ljudi više vrijede od njih, savjetovao: “Zato se nikada nemojte tjeskobno brinuti i govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘Što ćemo obući?’ Jer za svim tim željno teže nacije. Jer vaš nebeski Otac zna da vam je sve to potrebno. Uvijek, dakle, tražite najprije kraljevstvo i Božju pravednost, a sve će vam se ovo drugo dodati” (Matej 6:24-33).

Nisu sve trke na drevnim igrama bile sprintevi na kratke staze. Jedna je trka, zvala se dólihos, bila duga nekih četiri kilometara. Bio je to vrlo zahtjevan ispit snage i izdržljivosti. Predaja kaže da je 328. pr. n. e. trkač po imenu Ageas nakon što je pobijedio u toj trci trčao sve do svog rodnog grada Argosa kako bi objavio svoju pobjedu. Tog je dana pretrčao oko 110 kilometara!

Kršćanska je trka također trka na duge staze i predstavlja ispit naše ustrajnosti. U toj trci  treba ustrajati do kraja da bi se steklo Jehovino odobravanje i vječni život kao nagradu. Pavao je u svojoj trci ustrajao do kraja. Kad se približio kraj njegovog života, mogao je reći: “Vodio sam dobru borbu, otrčao sam trku do kraja, održao sam vjeru. Odsad se za mene čuva kruna pravednosti” (2. Timoteju 4:7, 8). I mi poput Pavla moramo trčati “do kraja”. Ako popustimo u svojoj ustrajnosti samo zato što se trka oduljila nešto više nego što smo u početku očekivali, nećemo dobiti svoju nagradu (Hebrejima 11:6). Kakva bi to samo šteta bila, budući da smo tako blizu cilja!

Pobjednici sportskih natjecanja u staroj Grčkoj dobivali su vijence obično napravljene od lišća drveća i ukrašene cvijećem. Pobjednici na Pitijskim igrama dobivali su krunu od lovorovog lišća. Na Olimpijskim igrama dobivali su krune od lišća divlje masline, dok su na Istamskim igrama dobivali krune od borovih grančica. “Da bi pobudile vatrenost natjecatelja”, zapaža jedan bibličar, “krune, pobjedničke nagrade, i palmine grane nalazile su se tijekom cijelog natjecanja na njima vidljivom mjestu, na tronožnom postolju, ili stolu, smještenom na stadionu.” Za pobjednika je kruna bila znak velike časti. On bi na povratku kući ulazio u grad na trijumfalnim kolima.

Imajući to na umu, Pavao je u pismu Korinćane upitao: “Ne znate li da u trci svi trkači trče, ali samo jedan dobiva nagradu? Trčite tako da je osvojite. (...) Naravno, oni to rade da bi dobili raspadljivu krunu, a mi neraspadljivu” (1. Korinćanima 9:24, 25; 1. Petrova 1:3, 4). Kakve li suprotnosti! Za razliku od propadljivih kruna koje su služile kao nagrade na antičkim igrama, nagrada koja očekuje one koji do kraja otrče trku za život nikada neće propasti.

Govoreći o toj boljoj kruni, apostol Petar je napisao: “Kad se očituje glavni pastir, primit ćete krunu slave, koja ne vene” (1. Petrova 5:4). Može li se bilo koja nagrada koju nudi ovaj svijet usporediti s besmrtnošću, nagradom neraspadljivog života u nebeskoj slavi s Kristom?

U današnje vrijeme velika većina kršćana koji sudjeluju u trci nije pomazana od Boga da budu njegovi duhovni sinovi i nema nebesku nadu. Nagrada za koju oni trče nije besmrtnost. Međutim, Bog i njima stavlja u izgled neusporedivu nagradu. Ta nagrada je vječni život u savršenstvu na rajskoj Zemlji pod vladavinom nebeskog Kraljevstva. Bez obzira na to za kojom nagradom kršćanin teži, trebao bi trčati odlučnije i energičnije od bilo kojeg trkača u atletskom natjecanju. Zašto? Zato što njegova nagrada nikada neće izgubiti svoju vrijednost: “To je obećanje koje nam je on sam obećao, život vječni” (1. Ivanova 2:25).

Budući da pred kršćanima koji sudjeluju u trci stoji takva izuzetna nagrada, kakvo bi gledište trebali imati prema primamljivostima ovog svijeta? Trebali bi imati gledište slično Pavlovom, koji je rekao: “Stoga zapravo i smatram sve gubitkom zbog nenadmašne vrijednosti spoznaje o Kristu Isusu, mom Gospodinu. Zbog njega sam prihvatio gubitak svega i smatram to gomilom otpadaka.” Prema tome, Pavao je doista neumorno trčao! “Braćo, ja još  ne smatram da sam je dohvatio; ali s tim u vezi ima jedna stvar: Zaboravljajući ono što je iza i pružajući se prema onome što je naprijed, težim cilju, za nagradom” (Filipljanima 3:8, 13, 14). Pavao je trčao s pogledom čvrsto usmjerenim na nagradu. Jednako trebamo i mi.

Prvaci antičkih igara posvuda su bili predmet divljenja. O njima su se pisale pjesme, a kipari su izrađivali njihove kipove. Povjesničarka Věra Olivová navodi da su bili “obasuti slavom i izuzetno omiljeni”. Ujedno su služili i kao uzor za mlađu generaciju prvaka.

Tko je “prvak” koji kršćanima pruža najbolji primjer? Pavao odgovara: “S ustrajnošću trčimo trku koja stoji pred nama, dok pažljivo gledamo na Glavnog Zastupnika i Usavršitelja naše vjere, Isusa. Zbog radosti koja je stajala pred njim pretrpio je mučenički stup, prezrevši sramotu, i sjeo je s desne strane Božjeg prijestolja” (Hebrejima 12:1, 2). Da, ako želimo pobijediti u svojoj trci za vječni život, moramo pažljivo gledati na naš Uzor, Isusa Krista. To možemo tako da redovito čitamo izvještaje iz Evanđeljâ i razmišljamo o načinima na koje bismo ga mogli oponašati. Takvim ćemo proučavanjem jasnije uvidjeti da je Isus Krist bio poslušan Bogu i svojom ustrajnošću dokazao svoju vjeru. Kao nagradu za svoju ustrajnost stekao je odobravanje Jehove Boga i još mnoge divne prednosti (Filipljanima 2:9-11).

Naravno, najistaknutija Isusova osobina bila je ljubav. “Nitko nema veću ljubav od ove: da tko položi svoju dušu za svoje prijatelje” (Ivan 15:13). Riječi “ljubav” on je dao još jednu dublju dimenziju, rekavši nam da ljubimo čak i svoje neprijatelje (Matej 5:43-48). Isus je ljubio svog nebeskog Oca i zato je pronašao radost u vršenju njegove volje (Psalam 40:9, 10; Priče Salamunove 27:11). Gledajući na Isusa kao na svoj Uzor i onoga tko nam određuje tempo u toj napornoj trci za život, bit ćemo potaknuti da ljubimo Boga i svog bližnjeg te da u svojoj svetoj službi pronađemo istinsku radost (Matej 22:37-39; Ivan 13:34; 1. Petrova 2:21). Ne zaboravi da Isus ne traži nemoguće. On nam jamči: “[Ja] sam blage ćudi i ponizna srca, i naći ćete okrepu za svoje duše. Jer moj je jaram ugodan i moj je teret lak” (Matej 11:28-30).

Oponašajući Isusa, i mi moramo zadržati pogled usmjeren na nagradu koja se čuva za sve koji ustraju do kraja (Matej 24:13). Budemo li se natjecali po pravilima, odbacili svaki teret i trčali s ustrajnošću, možemo biti sigurni u pobjedu. Cilj je na vidiku i bodri nas da idemo naprijed! Daje nam novu snagu jer nam ulijeva radost, a zahvaljujući njoj put koji još leži pred nama bit će nam lakše prijeći.