ABRAHAM je 20 godina bio u gerilskoj vojsci. * No prestao se boriti i više nikada neće ići u rat. Ustvari, neki od njegovih prijašnjih neprijatelja sada su mu najbolji prijatelji. Što ga je potaklo da se promijeni? Biblija. Pružila je Abrahamu nadu i uvid, te mu pomogla da na ljudska zbivanja gleda s Božjeg stanovišta. Biblija je uklonila njegovu želju za borbom i njegova bol, tuga, mržnja i ogorčenost polako su počele nestajati. Abraham je ustanovio da Biblija sadrži vrlo djelotvoran lijek za srce.

Kako Biblija može nekome pomoći da izliječi svoje emocionalne rane? Ona nije mogla promijeniti ono što se dogodilo Abrahamu. Pa ipak, čitanje Božje Riječi i razmišljanje o njoj dovelo je njegov način razmišljanja u sklad sa Stvoriteljevim. On sad ima nadu za budućnost i nove prioritete. Ono što je važno Bogu postalo je važno i njemu. Kad je počeo tako razmišljati, bolne rane u njegovom srcu polako su počele zacjeljivati. To je Abrahamu pomoglo da se promijeni.

Abraham je rođen u Africi 1930-ih. Nakon drugog svjetskog rata njegovom je zemljom vladala moćna susjedna zemlja, no mnogi Abrahamovi sunarodnjaci željeli su nezavisnu državu. Godine 1961. Abraham se pridružio oslobodilačkom pokretu koji je vodio gerilski rat protiv te moćne susjedne zemlje.

“Oni su bili naši neprijatelji. Željeli su nas pobiti, pa smo mi odlučili ubijati njih”, objašnjava Abraham.

Abrahamov je život često bio u opasnosti, te je on 1982, nakon 20 godina oružane borbe, pobjegao u Evropu. Tada je već bio u kasnim 40-ima i sad je imao vremena razmišljati o svojem životu. Što se dogodilo s njegovim snovima? Što mu donosi budućnost? Abraham se susreo s Jehovinim svjedocima i počeo je dolaziti na njihove sastanke. Sjetio se da je nekoliko godina prije toga u Africi pročitao traktat koji mu je dao jedan Svjedok. Taj je traktat opisivao raj koji predstoji Zemlji i nebesku  vladavinu koja će vladati nad ljudima. Je li moguće da je to stvarno istina?

Abraham kaže: “Iz Biblije sam saznao da sam se sve te godine borio uzalud. Jedina vladavina koja će sa svima postupati pravedno je Božje Kraljevstvo.”

Kratko vrijeme nakon što se Abraham krstio kao Jehovin svjedok, čovjek po imenu Robert pobjegao je iz Afrike u Evropu, u grad u kojem je živio Abraham. Robert i Abraham borili su se u istom ratu, ali na suprotnim stranama. Robert se često pitao što je pravi smisao života. Bio je religiozna osoba i budući da je pročitao neke dijelove Biblije, znao je da je Božje ime Jehova. Kad su Svjedoci iz Abrahamove skupštine ponudili da mu pomognu bolje razumjeti Bibliju, on je to spremno prihvatio.

Robert objašnjava: “Od samog početka duboko me se dojmilo kako Svjedoci upotrebljavaju Jehovino i Isusovo ime, pokazujući time da su oni dvije zasebne osobe. To je bilo u skladu s onim što sam već prije znao iz Biblije. Također, Svjedoci se uredno odijevaju i prijazni su prema drugima, bez obzira na nacionalnost. Sve je to duboko utjecalo na mene.”

Robert i Abraham, prijašnji neprijatelji, sada su bliski prijatelji. Oni služe kao punovremeni evangelizatori u istoj skupštini Jehovinih svjedoka. “U ratu sam se često pitao kako je moguće da ljudi iz susjednih zemalja — od kojih mnogi pripadaju istoj religiji — mrze jedni druge”, objašnjava Abraham. “Robert i ja pripadali smo istoj crkvi, a ipak smo ratovali jedan protiv drugog. Sad smo obojica Jehovini svjedoci i naša nas je religija ujedinila.”

“U tome je razlika”, dodaje Robert. “Sad pripadamo religiji u kojoj smo dio pravog bratstva. Nikada više ne bismo išli u rat.” Biblija je snažno djelovala na srce ovih prijašnjih neprijatelja. Mržnja i ogorčenje postupno su ustupili mjesto povjerenju i prijateljstvu.

U vrijeme kad su Abraham i Robert bili u ratu, druga dva mladića također su se nalazila na suprotnim stranama jednog drugog sukoba između dvije susjedne zemlje. Uskoro je Biblija djelovala poput vrlo jakog lijeka koji je izliječio i njihova srca. Kako?

Gabriela, koji je odgojen u religioznoj obitelji, učili su da se njegova zemlja bori u svetom ratu. Stoga se on, kad je imao 19 godina, dobrovoljno prijavio za vojnu službu te je tražio da ga pošalju na samo bojište. Trinaest mjeseci bio je u najgorim borbama, ponekad samo kilometar i po od neprijatelja. “Jednog se događaja posebno sjećam”, kaže on. “Naš zapovjednik rekao nam je da će neprijatelj napasti te noći. Bili smo toliko uzbuđeni da smo cijelu noć gađali iz minobacača.”  Gabriel je ljude iz susjedne zemlje smatrao svojim neprijateljima koji zaslužuju smrt. “Želio sam ubiti što je moguće više njih. Zatim sam, kao i većina mojih prijatelja, želio umrijeti mučeničkom smrću.”

Međutim, Gabriel se s vremenom razočarao. Pobjegao je u planine te je preko granice prebjegao u jednu neutralnu zemlju i otputovao u Evropu. Stalno je pitao Boga zašto je život tako težak i da li su problemi kazna od njega. Došao je u kontakt s Jehovinim svjedocima, koji su mu iz Biblije pokazali zašto je život danas tako pun problema (Matej 24:3-14; 2. Timoteju 3:1-5).

Što je Gabriel više učio iz Biblije, to je više uviđao da ona sadrži istinu. “Saznao sam da možemo vječno živjeti na rajskoj Zemlji. Za divno čudo, kao dijete sam upravo za time čeznuo.” Biblija je Gabrielu pružila utjehu i umirila njegovo dotad uznemireno srce. Njegove najdublje emocionalne rane počele su zarastati. Tako kad je upoznao Daniela, prijašnjeg neprijatelja, Gabriel više nije osjećao mržnju. Ali zašto je Daniel došao u Evropu?

Daniel je odgojen kao katolik, a u dobi od 18 godina pozvan je u vojsku. Morao je ići u isti rat kao i Gabriel, ali na suprotnoj strani. Daniel se u blizini bojišta vozio u tenku i taj je tenk bio direktno pogođen. Njegovi su prijatelji poginuli, a on je bio teško ranjen i odveden kao zarobljenik. Proveo je niz mjeseci u bolnici i u logoru prije nego što su ga deportirali u jednu neutralnu zemlju. Sam i u neimaštini, razmišljao je o samoubojstvu. Daniel se molio Bogu: “Ako zaista postojiš, molim te pomozi mi!” Već sljedećeg dana posjetili su ga Jehovini svjedoci i odgovorili mu na mnoga pitanja. Na kraju je kao izbjeglica otputovao u Evropu. Ponovno je stupio u kontakt sa Svjedocima te je proučavao Bibliju. Ono što je učio umanjilo je njegovu tjeskobu i ogorčenost.

Gabriel i Daniel sada su dobri prijatelji, ujedinjeni u duhovnom bratstvu kao kršteni Jehovini svjedoci. “Ljubav prema Jehovi i spoznaja iz Biblije pomogle su mi da na stvari gledam poput njega. Daniel više nije moj neprijatelj. Nekad bih ga bez oklijevanja ubio. Biblija me naučila nešto sasvim suprotno — da budem spreman umrijeti za njega”, kaže Gabriel.

“Vidio sam ljude različitih vjeroispovijedi i nacionalnosti kako ubijaju jedni druge”, kaže Daniel. “A i ljudi iste vjere bili su na suprotnim stranama u ratu i ubijali jedni druge. Kad sam to vidio, smatrao sam da je Bog kriv za to. Sada znam da Sotona  stoji iza svih ratova. Gabriel i ja sada smo suvjernici. Više nikada nećemo ratovati!”

Zašto su se Abraham, Robert, Gabriel i Daniel toliko promijenili? Kako su uspjeli izbrisati duboko ukorijenjenu mržnju i tugu iz svog srca?

Svaki od njih čitao je Bibliju, koja je “živa i vrši snažan utjecaj”, te je razmišljao o njoj i upoznavao istinu iz nje (Hebrejima 4:12). Autor Biblije je Stvoritelj ljudi i on zna kako pozitivno utjecati na srce nekoga tko želi slušati i učiti. “Sve je Pismo nadahnuto od Boga i korisno za poučavanje, za ukoravanje, za ispravno postavljanje stvari, za odgajanje u pravednosti.” Kad čitatelj dopusti da ga Biblija vodi, on usvaja nove vrijednosti i mjerila. On počinje učiti kako Jehova gleda na stvari. Iz toga proizlaze mnoge koristi, a jedna od njih je zacjeljivanje rana nanesenih ratom (2. Timoteju 3:16).

Božja Riječ uči da nijedna nacionalna, rasna ili etnička skupina nije ni bolja ni gora od druge. “Bog nije pristran, nego mu je u svakom narodu prihvatljiv onaj tko ga se boji i čini ono što je pravedno.” Prihvaćanje toga može pomoći čitatelju da postupno nadvlada osjećaje rasne ili nacionalne mržnje (Djela apostolska 10:34, 35).

Biblijska proročanstva ukazuju na to da će Bog uskoro sadašnji sustav ljudske vladavine nadomjestiti svojim Mesijanskim Kraljevstvom. Tom će vladavinom Bog ‘prekinuti ratove do kraja zemlje’. Institucije koje promiču ratove i potiču ljude da se bore u njima bit će uklonjene. Žrtve rata uskrsnut će i dobiti mogućnost da žive na rajskoj Zemlji. Nitko neće morati bježati pred agresorom ili tlačiteljem (Psalam 46:9; Danijel 2:44; Djela apostolska 24:15).

Biblija o ljudima koji će tada živjeti kaže: “Oni će graditi kuće i stanovati u njima; i sadiće vinograde i ješće rod njihov. Neće oni graditi a drugi se naseliti (...). Neće raditi uzalud, niti će rađati za strah.” Nema te štete koja neće biti nadoknađena niti ozljede koja neće biti izliječena. Vjera u tu nadu postupno uklanja tugu i žalost iz nečijeg srca (Izaija 65:21-23).

Biblija je uistinu vrlo djelotvoran lijek za srce. Njena učenja već sada liječe rane nastale uslijed rata. Nekadašnji neprijatelji sada su ujedinjeni u međunarodnom bratstvu. To liječenje nastavit će se u Božjem novom sustavu sve dok u srcima ljudi više uopće ne bude mržnje i ogorčenosti, tuge i žalosti. Stvoritelj obećava da “što je prije bilo neće se spominjati niti će na um dolaziti” (Izaija 65:17).