JEDNOG dana pretkraj ljeta, uz pucketajući zvuk radija, čuli smo dramatičnu obavijest: Hitlerova vojska umarširala je u Poljsku. “Počeo je Harmagedon!” uzviknuo je moj brat. Odmah smo dali otkaz na poslu. Otišli smo u najbližu Dvoranu Kraljevstva i prisustvovali našem prvom sastanku. Zašto u Dvoranu Kraljevstva? Dozvolite da krenem otpočetka.

Rodio sam se u Hebronu (Mississippi) 1915. Živjeli smo na selu. Istraživači Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali, obilazili su to područje jednom godišnje i organizirali da se u nečijem domu održi predavanje. Tako su moji roditelji dobili mnogo biblijskih publikacija. Bennett i ja vjerovali smo u ono što su te knjige naučavale: U paklu nije vruće, duša umire, pravednici će zauvijek živjeti na Zemlji. Pa ipak, trebali smo naučiti još puno toga. Neko vrijeme nakon što sam maturirao, moj brat i ja otišli smo u Texas u potrazi za poslom.

Kad smo konačno stupili u kontakt sa Svjedocima u Dvorani Kraljevstva, upitali su nas jesmo li pioniri. Mi nismo ni znali da je pionir punovremeni propovjednik Jehovinih svjedoka. Zatim su nas upitali želimo li propovijedati. “Naravno!” odgovorili smo. Mislili smo da će netko ići s nama da nam pokaže kako se to radi. Umjesto toga, samo su nam  dali kartu područja i rekli: “Tamo propovijedajte!” No Bennett i ja nismo imali pojma kako se propovijeda i nije nam bilo drago što ćemo se osramotiti. Na kraju smo toj skupštini poštom poslali kartu područja i vratili se u Mississippi!

Kad smo se vratili kući, skoro godinu dana svaki smo dan čitali publikacije Svjedoka. U kući nije bilo struje, pa smo noću čitali uz kamin. U tim je danima sluga zone, odnosno putujući nadglednik, posjećivao skupštine Jehovinih svjedoka i izolirane Svjedoke kako bi ih duhovno ojačao. Jedan od tih slugu, Ted Klein, posjetio je našu skupštinu i išao u službu propovijedanja od vrata do vrata s Bennettom i sa mnom, a često smo u isti mah obojica išli s njim. Objasnio nam je što je to pionirska služba.

Druženje s njim doista nas je potaklo da razmislimo možemo li učiniti više u službi Bogu. Tako je 18. travnja 1940. brat Klein krstio Bennetta, našu sestru Velvu i mene. Naši su roditelji prisustvovali krštenju i bili su zadovoljni našom odlukom. Oko dvije godine kasnije i oni su se krstili. Oboje su ostali vjerni Bogu do svoje smrti — tata do 1956, a mama do 1975.

Kad me je brat Klein upitao mogu li biti pionir, rekao sam mu da bih volio, ali da nemam novca, odjeće, ničega. “Za to ne brini”, rekao je, “ja ću to srediti.” Tako je stvarno i učinio. Prvo je poslao moju molbu za pionirsku službu. Zatim me poveo u New Orleans, koji je udaljen 300 kilometara, i pokazao mi lijepe stanove iznad Dvorane Kraljevstva. Bili su namijenjeni pionirima. Uskoro sam uselio u jedan od njih i započeo svoj životni poziv kao pionir. Svjedoci u New Orleansu pomagali su pionirima dajući im odjeću, novac i hranu. Braća bi tokom dana donijela hranu i ostavila je pred vratima ili bi nam je čak stavila u frižider. Jedan brat koji je imao restoran blizu nas, redovito nas je pozivao da nakon zatvaranja dođemo po svježu hranu — meso, kruh, varivo te pite — koju se nije pojelo tog dana.

Nakon nekog vremena dobio sam zadatak da kao pionir odem u Jackson (Mississippi). Moj mladi suradnik i ja tamo smo se suočili s napadima nasilne svjetine, a izgledalo je da joj policija daje podršku! Slično je bilo i na našem sljedećem području — u Columbusu (Mississippi). Budući da smo propovijedali ljudima svih rasa i nacionalnosti, neki su nas bijelci zamrzili. Mnogi su nas smatrali krivima za pobunu. Tako je mislio predsjednik tamošnje udruge Američke legije, jedne izrazito patriotske organizacije. Nekoliko je puta nahuškao razjarenu svjetinu da nas napadne.

Prilikom prvog napada u Columbusu svjetina je krenula za nama dok smo nudili časopise na ulici. Stjerali su nas uz stakleni izlog jedne trgovine. Mnoštvo se sakupilo da vidi što se događa. Uskoro je stigla policija i odvela nas u sudnicu. Svjetina nas je slijedila do sudnice i pred svim je službenicima rekla da ako odemo iz grada do određenog datuma, izvući ćemo živu glavu. Ako ne odemo,  ostajemo bez glave! Smatrali smo da je najbolje napustiti grad na neko vrijeme. No nekoliko tjedana kasnije vratili smo se i ponovno počeli propovijedati.

Nedugo nakon toga napala nas je skupina od osam muškaraca i ugurala nas u svoja dva automobila. Odvezli su nas u šumu, skinuli nas i svaki je dobio po 30 udaraca mojim remenom! Imali su puške i užad i moram priznati da smo se uplašili. Mislio sam da će nas vezati i baciti u rijeku. Iskidali su nam literaturu i razbacali je unaokolo, a čak su naš gramofon razbili u komadiće bacivši ga na jedan panj.

Nakon što su nas izbatinali, rekli su nam da se obučemo i krenemo stazom u šumu, a da se ne okrećemo. Dok smo hodali, stvarno smo mislili da će nas, ako se usudimo okrenuti, ustrijeliti — i proći nekažnjeno! No nakon nekoliko minuta čuli smo kako odlaze automobilima.

Jednom drugom prilikom progonila nas je razjarena svjetina, pa smo morali vezati svoju odjeću oko vrata i preplivati rijeku da bismo pobjegli. Nedugo nakon toga uhapšeni smo i optuženi za pobunu. Prije nego što je započelo suđenje, tri smo tjedna proveli u zatvoru. Sredstva javnog informiranja u Columbusu stalno su izvještavala o tom događaju. Studentima iz obližnjeg koledža čak je bilo dozvoljeno da ranije odu s predavanjâ kako bi stigli na suđenje. Kad je stigao taj dan, sudnica je bila prepuna — još se jedino moglo stajati! U korist države svjedočili su dva propovjednika, gradonačelnik i policija.

Nas su zastupali odvjetnik imenom G. C. Clarke, koji je bio Svjedok, i njegov kolega. Zatražili su da se odbace optužbe o poticanju na pobunu zbog nedostatka dokaza. Odvjetnik koji je surađivao s bratom Clarkeom, iako nije bio Jehovin svjedok, iznio je snažan iskaz u našu korist. U jednom trenutku sucu je rekao: “Ljudi kažu da su Jehovini svjedoci ludi. Ludi? I Thomas Edison bio je lud!” Zatim je pokazao na luster i rekao: “Ali pogledajte žarulju!” Edisona, koji je izumio žarulju, neki su smatrali ludim, no nitko ne može zanijekati njegove izume.

Nakon što je čuo iskaz svjedoka, sudac koji je predsjedavao okružnim sudom rekao je tužitelju: “Nemate nikakvih dokaza o pobuni, a oni imaju pravo izvršavati to djelo. Dok ne sakupite dokaze, nemojte ih više dovoditi u ovu sudnicu te tratiti vrijeme i novac države, kao i moje vrijeme!” Pobijedili smo!

No nakon toga sudac nas je pozvao u svoju sobu. Znao je da je cijeli grad protiv njegove odluke. Zato nas je upozorio: “Ono što sam rekao bilo je u skladu sa zakonom, no osobno vam obojici savjetujem sljedeće: Idite ili će vas ubiti!” Znali smo da je u pravu, pa smo napustili grad.

Otamo sam otišao u Clarksville (Tennessee) i pridružio se Bennettu i Velvi, koji su u tom gradu služili kao specijalni pioniri. Nakon nekoliko mjeseci dobili smo zadatak da odemo u Paris (Kentucky). Godinu i po kasnije, baš kad smo trebali osnovati skupštinu, Bennett i ja primili smo jedan sasvim poseban poziv.

Kad smo ugledali poziv da pohađamo drugi razred Biblijske škole Gilead Društva Watchtower, pomislili smo: ‘Mora da su pogriješili! Zašto bi pozvali dva priprosta mladića iz Mississippia u tu školu?’ Iako smo mislili da žele samo obrazovane ljude, ipak smo otišli. U tom je razredu bilo 100 učenika, a školovanje je trajalo pet mjeseci. Promocija je održana 31. siječnja 1944. i jedva smo čekali služiti na nekom stranom području. No u to je vrijeme trebalo dosta čekati da bi se dobilo pasoše i vize, pa su polaznici privremeno dobili zadatak da služe u Sjedinjenim Državama. Nakon što smo neko vrijeme služili kao pioniri u Alabami i Georgii, Bennett i ja konačno smo dobili svoje područje — Barbados, jedan od karipskih otoka.

Drugi svjetski rat i dalje je trajao, a djelovanje Jehovinih svjedoka i njihova literatura bili su zabranjeni u mnogim državama, uključujući i Barbados. Na carini su nam službenici otvorili i pregledali prtljagu u kojoj su pronašli literaturu koju smo unutra sakrili. Pomislili smo: ‘Gotovi smo.’ Umjesto toga, carinik nam je jednostavno odgovorio: “Žao nam je što smo vam morali kopati po prtljagi; ova je literatura zabranjena na Barbadosu.” Ipak, pustio nas je da uđemo u državu sa svom literaturom koju smo ponijeli! Kasnije, kad smo svjedočili državnim službenicima, rekli su da ne znaju zašto je literatura zabranjena. Nakon nekoliko mjeseci zabrana je ukinuta.

U službi na Barbadosu imali smo velikog uspjeha. Svaki je vodio barem 15 biblijskih studija, a većina interesenata duhovno je napredovala. Bilo nam je drago kad smo neke od njih vidjeli da dolaze na skupštinske sastanke. Međutim, budući da je literatura neko vrijeme bila zabranjena, braća nisu znala kako se vode sastanci. No uskoro smo uspjeli poučiti nekoliko sposobne braće. Imali smo prednost pomagati mnogim našim interesentima da krenu u službu propovijedanja i vidjeti kako skupština raste.

Nakon oko godinu i po provedenu na Barbadosu, zbog operacije sam se morao vratiti u Sjedinjene Države. Dok sam bio tamo, oženio sam se Svjedokinjom imenom Dorothy s kojom sam se dopisivao. Moja žena i ja tada smo bili pioniri u Tallahasseeu (Florida), ali nakon šest mjeseci preselili smo se u Louisville (Kentucky), gdje mi je jedan Svjedok ponudio posao. Moj brat Bennett nastavio je služiti na Barbadosu mnogo godina. Kasnije se oženio s jednom misionarkom i služio je kao putujući nadglednik na karipskim otocima. S vremenom su se morali vratiti u Sjedinjene Države zbog zdravstvenih  problema. U skupštinama španjolskog govornog područja nastavili su služiti u putujućoj službi sve do 1990, kada je Bennett umro u dobi od 73 godine.

Godine 1950. Dorothy je rodila naše prvo dijete, djevojčicu kojoj smo dali ime Daryl. Ukupno smo imali petero djece. Naše drugo dijete, Derrick, umrlo je sa samo dvije i po godine od meningitisa. No 1956. na svijet je došao Leslie, a 1958. Everett. Dorothy i ja nastojali smo odgajati našu djecu u skladu s biblijskom istinom. Uvijek smo se trudili održavati tjedni obiteljski biblijski studij i učiniti ga zanimljivim svoj djeci. Dok su Daryl, Leslie i Everrett bili još mali, svaki smo im tjedan zadavali pitanja koja su trebali istražiti i odgovoriti na njih idućeg tjedna. Također su glumili da propovijedaju od kuće do kuće. Jedno bi ušlo u zidni ormar i glumilo stanara. Drugo bi stalo pred ormar i pokucalo. Govorili su smiješne stvari kako bi zaplašili jedni druge, a to im je pomoglo da zavole djelo propovijedanja. Isto tako, s njima smo redovito propovijedali.

Kad se 1973. rodio naš najmlađi sin Elton, Dorothy je imala blizu 50, a ja skoro 60 godina. U skupštini su nas zvali Abraham i Sara! (1. Mojsijeva 17:15-17). Stariji su sinovi Eltona često vodili sa sobom u službu. Smatrali smo da se ljudima daje snažno svjedočanstvo kad vide članove obitelji — braću i sestre, roditelje i djecu — da zajedno surađuju, prenoseći drugima biblijske istine. Eltonova starija braća naizmjence su ga nosila na ramenima i dala bi mu neki biblijski traktat da ga drži u ruci. Ljudi bi gotovo uvijek slušali kad bi otvorili vrata i ugledali to dražesno dijete na ramenima svog velikog brata. Momci su Eltona naučili da na kraju razgovora uruči osobi traktat i kaže par riječi. Tako je on počeo propovijedati.

Tijekom godina pomogli smo drugim ljudima da upoznaju Jehovu. Krajem 1970-ih preselili smo se iz Louisvillea u Shelbyville (Kentucky) kako bismo po potrebi služili u jednoj skupštini. Dok smo bili tamo, ne samo da smo vidjeli rast u skupštini već smo pomogli i da se pronađe zemljište za Dvoranu Kraljevstva i da je se izgradi. Kasnije smo zamoljeni da služimo u jednoj obližnjoj skupštini.

Volio bih da mogu reći da su sva naša djeca ostala na Jehovinom putu, ali nije bilo tako. Kad su odrasla i odselila se od nas, troje od naše četvero djece koja su ostala na životu napustilo je put istine. Međutim, naš sin Everett slijedio je moj primjer i stupio u punovremenu službu. Kasnije je služio u svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka u New Yorku, a 1984. pozvan je da pohađa 77. razred Gileada. Nakon što je završio Gilead, otišao je na dodijeljeno područje u Sijerra Leone (zapadna Afrika). Godine 1988. oženio se s Mariannom, pionirkom iz Belgije. Otada služe kao misionari.

Kao što svaki roditelj može zamisliti, bili smo obeshrabreni kad smo vidjeli da troje naše djece napušta put života koji danas donosi zadovoljstvo i daje divnu nadu u vječni život na rajskoj Zemlji u budućnosti. Ponekad sam sebe okrivljavao zbog toga. No utjehu sam našao u činjenici da su Jehovi čak i neki njegovi duhovni potomci, odnosno anđeli, prestali služiti — iako on pruža stegu s puno ljubavi i dobrohotnosti te nikada ne griješi (5. Mojsijeva 32:4; Ivan 8:44; Otkrivenje 12:4, 9). Tako sam se uvjerio da koliko god da se roditelji trude odgajati svoju djecu da ostanu na Jehovinom putu, neka možda ipak neće prihvatiti istinu.

Poput stabla izloženog udarima jakih vjetrova, moramo se poviti pred različitim poteškoćama i problemima koji nas snađu. Kroz sve ove godine uvjerio sam se da mi redovito proučavanje Biblije i posjećivanje sastanaka daje snage da se, takoreći, povijem i duhovno preživim.  Dok starim i uviđam u čemu sam u prošlosti pogriješio, pokušavam ne gledati sve crno. Na kraju krajeva, ako ostanemo vjerni, takva iskustva samo još više doprinose našem duhovnom rastu. Ako učimo iz njih, loše stvari u životu mogu imati svoje pozitivne strane (Jakov 1:2, 3).

Dorothy i ja sada više nismo toliko zdravi ni jaki da u Jehovinoj službi činimo ono što bismo voljeli. No zahvalni smo za podršku naše drage kršćanske braće i sestara. Na skoro svakom sastanku braća nam kažu koliko im je drago što smo s njima. Isto tako, trude se pomagati nam na svaki mogući način — čak nam vrše popravke u kući i na automobilu.

S vremena na vrijeme uspijevamo sudjelovati u pomoćnoj pionirskoj službi i vodimo studije sa zainteresiranim osobama. Posebno nam je zadovoljstvo kad dobijemo vijesti od našeg sina koji služi u Africi, i to nas uvijek raduje. I dalje održavamo obiteljski biblijski studij, premda sada u njemu sudjelujemo samo nas dvoje. Sretni smo što smo toliko godina posvetili služenju Jehovi. On nam jamči da neće ‘zaboraviti naše djelo i ljubav koju smo pokazali prema njegovom imenu’ (Hebrejima 6:10).