TI SVICI našli su se u centru pažnje te su izazvali polemike, i među izučavateljima i u sredstvima javnog informiranja. U javnosti još uvijek vlada zbunjenost i kruže mnoge dezinformacije. Priča se o velikom zataškavanju, koje je izazvano strahom da svici sadrže podatke koji bi mogli uzdrmati vjeru kršćana, a i Židova. No koji je stvarni značaj tih svitaka? Možemo li nakon više od 50 godina saznati istinu o njima?

Svici s Mrtvog mora drevni su židovski rukopisi od kojih je većina napisana na hebrejskom, neki na aramejskom, a samo nekoliko njih na grčkom. Mnogi od tih svitaka i fragmenata stari su više od 2 000 godina i datiraju iz vremena prije Isusovog rođenja. Među prvim svicima koje su beduini pronašli bilo je sedam dugačkih, više ili manje oštećenih rukopisa. Nakon što su pretražene još neke pećine, pronađeni su i drugi svici te tisuće fragmenata. Od 1947. do 1956. u blizini Kumrana, koji se nalazi pored Mrtvog mora, otkriveno je sveukupno 11 pećina u kojima su bili pohranjeni svici.

Nakon što su svi svici i fragmenti razvrstani, ustanovljeno je da se radi o oko 800 rukopisa.  Otprilike jedna četvrtina njih, odnosno nešto više od 200 rukopisa, prijepisi su pojedinih dijelova hebrejskog biblijskog teksta. Ostali su rukopisi drevni ne-biblijski židovski zapisi koji uključuju i apokrife i pseudoepigrafe. *

Neki od svitaka koji su naročito obradovali izučavatelje bili su zapisi za koje se prije nije znalo. Među njima su objašnjenja židovskog zakona, posebna pravila za pripadnike sekte koja je živjela u Kumranu, liturgijske pjesme i molitve, kao i eshatologijska djela koja odražavaju gledišta o ispunjenju biblijskih proročanstava i o posljednjim danima. Tu su i jedinstveni komentari Biblije koji su najstarija preteča suvremene metode tumačenja biblijskog teksta redak po redak.

Razne metode utvrđivanja starosti drevnih dokumenata ukazuju na to da su svici ili prepisani ili napisani između trećeg stoljeća pr. n. e. i prvog stoljeća n. e. Neki izučavatelji pretpostavljaju da su Židovi iz Jeruzalema sakrili svitke u pećine prije uništenja hrama 70. n. e. No većina izučavatelja koji istražuju te svitke smatra da to nije u skladu sa sadržajem samih svitaka. Mnogi svici opisuju gledišta i običaje koji su se protivili gledištima vjerskih vođa u Jeruzalemu. Ti svici ukazuju na grupu ljudi koja je vjerovala da je Bog odbacio svećenike i hramsku službu u Jeruzalemu te da na njihovo obožavanje u pustinji gleda kao na svojevrsnu zamjenu za tu hramsku službu. Čini se jako nevjerojatno da bi glavari jeruzalemskog hrama sakrili zbirku u koju spadaju i takvi svici.

Iako izgleda da je u Kumranu postojala jedna grupa prepisivača, mnoge svitke su vjerojatno donijeli pripadnici tamošnje sekte nakon što su ih prikupili negdje drugdje. Svici s Mrtvog mora su na neki način jedna velika biblioteka. Kao i svaka druga biblioteka, i ova zbirka sadrži razna djela koja nisu isključivo povezana s vjerskim gledištima njenih čitatelja. Pa ipak, vjerojatno je da tekstovi koji su prepisani u više primjeraka odražavaju ono što je naročito zanimalo pripadnike te grupe, kao i njihova vjerovanja.

Ako su svici bili kumranska biblioteka, tko su onda bili stanovnici Kumrana? Profesor Eleazar Sukenik, koji je za Hebrejsko sveučilište u Jeruzalemu 1947. uspio nabaviti tri svitka, prvi je iznio pretpostavku da su ti svici pripadali zajednici esena.

Eseni su bili židovska sekta koju spominju Josip, Filon Aleksandrijski i Plinije Stariji, pisci prvog stoljeća. Još se uvijek nagađa koje je pravo porijeklo esena, ali čini se da su se oni pojavili tokom perioda previranja koji je uslijedio nakon makabejskog ustanka u drugom stoljeću pr. n. e. * Josip izvještava da su oni živjeli u tom periodu i detaljno opisuje kako su se njihova vjerska gledišta razlikovala od vjerovanja farizeja i saduceja. Plinije spominje da se jedno naselje esena nalazilo pored Mrtvog mora, između Jerihona i En Gedija.

Profesor James VanderKam, izučavatelj Svitaka s Mrtvog mora, pretpostavlja da su “eseni koji su živjeli u Kumranu bili samo mali dio velikog esenskog pokreta”, kojem je prema Josipovoj procjeni pripadalo oko četiri tisuće ljudi. Premda ne u svim detaljima, eseni više od bilo koje druge poznate židovske grupe iz tog razdoblja odgovaraju slici koja proizlazi iz kumranskih spisa.

Neki tvrde da je kršćanstvo započelo u Kumranu. No između vjerovanja kumranske sekte i vjerovanja ranih kršćana postoje mnoge izrazite razlike. Kumranski spisi otkrivaju izrazito stroga pravila u vezi sa sabatom i gotovo  opsjednutost ceremonijalnom čistoćom (Matej 15:1-20; Luka 6:1-11). Slično je i s njihovom izoliranosti od društva, vjerovanjem u sudbinu i besmrtnost duše te isticanjem celibata i mističnih predodžbi o tome da u svojem obožavanju sudjeluju s anđelima. To pokazuje da se njihova učenja nisu slagala s Isusovim učenjima i učenjima ranih kršćana (Matej 5:14-16; Ivan 11:23, 24; Kološanima 2:18; 1. Timoteju 4:1-3).

U godinama koje su slijedile nakon otkrića Svitaka s Mrtvog mora tiskane su razne publikacije koje su podatke o tim prvim otkrićima stavile na raspolaganje izučavateljima diljem svijeta. No tisuće fragmenata iz jedne od pećina, poznate kao pećina 4, bile su puno problematičnije. Ti fragmenti bili su u rukama malog međunarodnog tima izučavatelja smještenog u istočnom Jeruzalemu (tada dio Jordana), u Palestinskom arheološkom muzeju. U tom timu nije bilo židovskih ni izraelskih izučavatelja.

Načelo tog tima bilo je da nitko nema pristup svicima tako dugo dok on ne objavi službene rezultate svog istraživačkog rada. Broj izučavatelja u timu bio je ograničen. Kad bi neki član tima umro, samo bi jedan novi izučavatelj mogao doći na njegovo mjesto. Za tako opsežan posao koji su obavljali bio je potreban daleko veći tim, a u nekim slučajevima i veći stručnjaci za starohebrejski i aramejski. James VanderKam sažeo je to na sljedeći način: “Deseci tisuća fragmenata bili su više nego što je osam stručnjaka, ma koliko iskusnih, moglo obraditi.”

U šestodnevnom ratu 1967. istočni Jeruzalem i svici došli su pod izraelsku vlast, no stav tima za istraživanje svitaka nije bio promijenjen. Kako se objavljivanje svitaka iz pećine 4 odgađalo najprije godinama pa onda i desetljećima, mnogi izučavatelji počeli su protestirati. Godine 1977. profesor Geza Vermes sa Sveučilišta Oxford nazvao je to najvećim znanstvenim skandalom 20. stoljeća. Počele su se širiti glasine o tome da Katolička crkva namjerno zataškava podatke kako bi sakrila informacije iz svitaka koje bi razorno djelovale na kršćanstvo.

U 1980-ima tim je napokon povećan na 20 izučavatelja. Zatim je 1990. pod direkcijom novoimenovanog glavnog redaktora Emanuela Tova s Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu tim još povećan na više od 50 izučavatelja. Određen je strogi raspored objavljivanja svih preostalih svitaka u izdanjima namijenjenim za stručnu analizu.

Godine 1991. neočekivano je došlo do pravog napretka. Prvo je objavljeno djelo A Preliminary Edition of the Unpublished Dead Sea Scrolls (Preliminarno izdanje neobjavljenih Svitaka s Mrtvog mora). Ono je napravljeno pomoću kompjutera na temelju kopije konkordancije koju je sastavio tim. Zatim je biblioteka Huntington u San Marinu (Kalifornija) objavila da će svim izučavateljima staviti na raspolaganje svoju kompletnu zbirku fotografija svitaka. Nedugo nakon toga su u knjizi A Facsimile Edition of the Dead Sea Scrolls (Faksimil izdanje Svitaka s Mrtvog mora) objavljene fotografije svitaka koji još nisu bili objavljeni.

Tako su u proteklom desetljeću svi Svici s Mrtvog mora postali dostupni za istraživanje. A istraživanja pokazuju da nije bilo zataškavanja i nije bilo sakrivenih svitaka. Tek sada kada se objavljuju svici u konačnom službenom izdanju, prava analiza može započeti. Rođena je i nova generacija izučavatelja svitaka. No, od kakvog je značaja to otkriće za one koji proučavaju Bibliju?