Svici s Mrtvog mora — zašto su zanimljivi i za tebe?
Prije otkrića Svitaka s Mrtvog mora najstariji manuskripti Hebrejskih pisama bili su iz otprilike devetog ili desetog stoljeća n. e. Možemo li se osloniti na to da ti manuskripti vjerno prenose Božju Riječ, budući da je pisanje Hebrejskih pisama bilo završeno znatno više od tisuću godina ranije? Profesor Julio Trebolle Barrera, član međunarodnog tima redaktora koji radi na Svicima s Mrtvog mora, kaže: “Svitak Izaije [iz Kumrana] nepobitan je dokaz toga da su židovski prepisivači kroz period od više od tisuću godina krajnje vjerodostojno i pažljivo prenosili biblijski tekst.”
SVITAK o kojem Barrera govori sadrži cijelu knjigu Izaije. Do danas su među više od 200 biblijskih rukopisa iz Kumrana pronađeni dijelovi svih knjiga Hebrejskih pisama, osim knjige o Esteri. Za razliku od svitka Izaije, od većine su ostali samo fragmenti koji sadrže manje od jedne desetine pojedine knjige. Najomiljenije biblijske knjige u Kumranu bile su Psalmi (36 prijepisa), 5. Mojsijeva (29 prijepisa) i Izaija (21 prijepis). To su ujedno i knjige koje su najčešće citirane u Kršćanskim grčkim pismima.
Premda ti svici pokazuju da u Bibliji nije bilo promjena u pogledu osnovnog sadržaja, oni otkrivaju i to da su Židovi koji su živjeli u periodu nakon što je sagrađen drugi hram koristili više verzija hebrejskog biblijskog teksta koje su se u određenoj mjeri razlikovale, a u svakoj su verziji promjene bile drugačije. Po odabiru slova i riječi nisu svi svici identični masoretskom tekstu. Neki su bliži grčkoj Septuaginti. Prije su izučavatelji pretpostavljali da su razlike u Septuaginti slučajne greške ili čak nešto što je prevodilac namjerno dodao. Sada svici pokazuju da se mnoge od tih razlika zapravo temelje na varijacijama u hebrejskom tekstu. To može objasniti zbog čega su rani kršćani prilikom citiranja Hebrejskih pisama ponekad koristili riječi drugačije od onih u masoretskom tekstu (2. Mojsijeva 1:5; Djela apostolska 7:14).
Tako ovo vrijedno otkriće biblijskih svitaka i fragmenata pruža izvrstan temelj za proučavanje toga koliko je hebrejski biblijski tekst vjerno prenesen. Svici s Mrtvog mora potvrdili su da su i Septuaginta i Samaritanski Pentateuh mjerodavni za komparativnu analizu teksta. Oni su još jedan izvor na temelju kojeg prevodioci Biblije mogu uzeti u obzir moguća poboljšanja masoretskog teksta. U određenom broju slučajeva oni potvrđuju odluke Odbora za prevođenje Biblije Novi svijet u vezi s vraćanjem Jehovinog imena na mjesta s kojih je ono u masoretskom tekstu uklonjeno.
Svici u kojima se opisuju pravila i vjerovanja kumranske sekte jasno pokazuju da u vrijeme Isusa nije postojao samo jedan oblik judaizma. Kumranska sekta imala je običaje drugačije od običaja farizeja i saduceja. Vjerojatno su te razlike ono što je pripadnike te sekte dovelo do njihovog povlačenja u pustoš. Oni su pogrešno smatrali da se na njima ispunjava Izaija 40:3, u kojem se govori o glasu koji u pustoši poziva da se pripravi Jehovin put. Mnogi fragmenti svitaka ukazuju na Mesiju, za čiji su dolazak njihovi pisci vjerovali da neposredno predstoji. To je naročito značajno zbog Lukine izjave da je “narod bio u iščekivanju” Mesijinog dolaska (Luka 3:15).
Svici s Mrtvog mora u određenoj nam mjeri pomažu da saznamo kojim su načinom života Židovi živjeli u vrijeme kad je Isus propovijedao. Oni omogućavaju da se prilikom izučavanja uspoređuje stari hebrejski jezik i biblijski tekst. No tekst još mnogih Svitaka s Mrtvog mora treba se temeljitije istražiti. Zato su još uvijek moguća nova otkrića. Doista, najveće arheološko otkriće 20. stoljeća još i sada, kad smo već ušli u 21. stoljeće, oduševljava i stručnjake i one koji osobno proučavaju Bibliju.
[Zahvale na stranici 7]
Kumranske iskopine: Pictorial Archive (Near Eastern History) Est.; manuskript: Ljubaznošću Shrine of the Book, Israel Museum, Jeruzalem