KENIJA je zemlja izvanredne prirodne ljepote. Tu predivnu zemlju krase bujne šume, goleme prostrane ravnice, izuzetno vruće pustinje i snijegom prekrivene planine. U njoj živi preko milijun gnua i ugroženih nosoroga. Mogu se vidjeti i velika krda žirafa koja se kreću travnjacima.

U Keniji ima i mnogo ptica, od snažnih orlova koji lete nebu pod oblake do mnoštva šarenih ptica pjevica, čiji je pjev tako živahan da ga je milina slušati. Osim toga, tko ne bi zapazio slonove i lavove? Prizori i zvukovi Kenije naprosto su nezaboravni.

Međutim, postoji još jedan zvuk koji se čuje diljem te lijepe zemlje. To su tisuće glasova koji oglašuju poruku nade (Izaija 52:7). Ti glasovi stižu do ljudi iz preko 40 plemena i jezičnih skupina. U tom smislu Kenija je ujedno i zemlja duhovne ljepote.

Kenijci su većinom religiozni i žele razgovarati o duhovnim temama. Unatoč tome, izazov je pronaći ljude s kojima bi se moglo razgovarati, budući da se život u Keniji, kao i mnogim drugim zemljama, mijenja.

Teška ekonomska situacija prisiljava mnoge ljude na prilagodbe u načinu života. Žene, koje su nekad vodile brigu o kućanstvu, sada rade u uredima ili uz ceste prodaju voće, povrće, ribu i pletene košare. Muškarci dugo i naporno rade, nastojeći materijalno zbrinuti obitelj. Čak i djeca rade. Noseći u svojim malenim rukama puno paketića prženog kikirikija i kuhanih jaja, hodaju ulicama prodajući svoje proizvode. Zbog toga je tokom dana malo tko kod kuće. Ta je situacija primorala objavitelje dobre vijesti o Kraljevstvu da se prilagode.

Skupštinama Jehovinih svjedoka savjetuje se da se više usredotoče na ljude koji izvan kuće obavljaju svoje svakodnevne poslove te na svoje prijatelje, rodbinu, poslovne ljude i kolege s posla. Braća su se na to odazvala, razgovarajući s ljudima gdje god se oni mogu naći (Matej 10:11). Jesu li ti napori da se usmjeri pažnja na veći krug ljudi urodili plodom? Naravno da jesu! Osvrnimo se na neke primjere.

Glavni grad Kenije, Nairobi, ima oko tri milijuna stanovnika. U istočnom dijelu grada živio  je jedan umirovljeni vojni oficir koji je duže vremena osjećao averziju prema Jehovinim svjedocima, premda je, na njegovu veliku žalost, njegov rođeni sin Svjedok. U veljači jedne godine umirovljeni je oficir putovao 160 kilometara da bi posjetio sina, koji je živio u gradu Nakuruu u Rasjednoj dolini. Za vrijeme tog posjeta sin mu je dao poklon — knjigu Spoznaja koja vodi do vječnog života. * Otac je prihvatio poklon i otišao.

Kad se vratio kući, umirovljeni oficir dao je knjigu svojoj ženi, koja ju je počela čitati, ne znajući da su je objavili Jehovini svjedoci. Biblijska istina polako je počela dirati njeno srce i ona je pričala mužu o tim informacijama. Potaknut znatiželjom, on je također počeo čitati knjigu. Kad su otkrili tko je izdavač knjige, zaključili su da ono što su prije čuli o Jehovinim svjedocima nije bilo istina. Stupili su u vezu sa Svjedocima na svom području i tako je s njima započet biblijski studij. Na temelju onog što su sami pročitali u knjizi zaključili su da je nekršćanski uživati ili prodavati duhan (Matej 22:39; 2. Korinćanima 7:1). Bez oklijevanja su uništili sve cigarete koje su imali u svom dućanu. Nakon nekoliko mjeseci ispunili su preduvjete da postanu nekršteni objavitelji, a ubrzo nakon toga krstili su se na oblasnom kongresu.

U nekim dijelovima područja glavnog grada neplanski su izgrađena naselja u kojima žive stotine tisuća ljudi. Ovdje se mogu vidjeti mnogi nizovi kuća izgrađenih od ilovače, drva, starog željeza ili komada valovitog lima. Kad nema posla u obrtničkim poduzećima i tvornicama, ljudi se snalaze kako znaju i umiju. Radnici koji se nazivaju jua kali (na svahiliju “žarko sunce”) rade pod vedrim nebom, praveći sandale od starih automobilskih guma ili petrolejske lampe od starih limenki. Drugi prebiru po hrpama smeća i kopaju po kantama za smeće u potrazi za papirom, limenkama i bocama, materijalima koji se mogu reciklirati.

Može li se na smetlištu naći blago? Može! Jedan se brat prisjeća: “Pred našu Kongresnu dvoranu došao je neki krupan čovjek neuredna i gruba izgleda koji je nosio veliku plastičnu vreću punu starih novina i časopisa. Nakon što mi je rekao da se zove William, pitao me: ‘Imate li novija izdanja Kule stražare?’ Bio sam pomalo sumnjičav i pitao se što smjera. Kad sam mu pokazao pet izdanja časopisa, pogledao je jedno za drugim i rekao: ‘Sve ću ih uzeti.’ Iznenadio me, pa sam ponovo otišao u svoju sobu i vratio se s knjigom I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji. * Pokazao sam mu sliku Raja i objasnio da mi besplatno proučavamo s ljudima Bibliju. Zatim sam mu predložio: ‘Williame, zašto ne biste navratili sutra, pa da počnemo proučavati?’ On je upravo to i učinio!

Jedne nedjelje prvi je put došao na sastanak. Toga dana ja sam imao javno predavanje. Kad je William ušao u dvoranu, nakratko je pogledao u prisutne, vidio mene na podiju i brzo izašao iz dvorane. Kasnije sam ga pitao zašto je to učinio. On je sramežljivo odgovorio: ‘Ljudi su bili previše čisti. Postalo mi je neugodno.’

Kako je William napredovao u proučavanju, biblijska istina počela je mijenjati njegov život.  Počeo se prati, ošišao se, nosio je čistu i urednu odjeću i ubrzo je redovito dolazio na sastanke. Kad je objavljena knjiga Spoznaja koja vodi do vječnog života, počeli smo nju proučavati. U međuvremenu je imao dva govora u Teokratskoj školi propovijedanja te je postao nekršteni objavitelj. Kad se krstio na danu posebnog sastanka, bio sam presretan što ga mogu pozdraviti kao svog duhovnog brata.”

Gdje je William prvi put zapazio vrijednost časopisa Kula stražara? “Neka izdanja našao sam u smeću među starim novinama.” Da, našao je blago na tako neuobičajen način!

Jesmo li uvijek spremni iskoristiti prilike za neformalno svjedočenje na radnom mjestu? James, starješina iz jedne skupštine u Nairobiju, na taj je način upoznao biblijsku istinu. Potom je postao vješt u korištenju te metode svjedočenja kako bi dopro do drugih ljudi. Naprimjer, jednom je vidio kolegu s posla kako ulazi u ured noseći značku s riječima “Isus je spasitelj”. Po uzoru na evangelizatora Filipa, James je upitao kolegu: “Znaš li zapravo što znače te riječi?” (Djela apostolska 8:30). Tim je pitanjem započeo lijep razgovor. Započet je biblijski studij i čovjek se kasnije krstio. Da li je James imao uspjeha i kod drugih? Neka on sam ispriča:

“Tom i ja radili smo u istom poduzeću. Često smo se zajedno vozili autobusom koji prevozi naše radnike. Jednog jutra slučajno smo sjeli jedan pored drugog. Ja sam čitao jednu od naših knjiga i namjerno sam je tako držao da je i Tom može dobro vidjeti. Upravo kao što sam se nadao, knjiga mu je privukla pažnju i ja sam mu je rado posudio. Toma se jako dojmilo ono što je pročitao i pristao je na biblijski studij. Sada su on i njegova žena kršteni Jehovini sluge.”

James nastavlja: “U našem se poduzeću u pauzi za ručak često vode vrlo zanimljivi razgovori. U tim sam pauzama, u dvije različite prilike, upoznao Ephraima i Waltera. Obojica su znala da sam Svjedok. Ephraima je zanimalo zašto su ljudi tako neprijateljski raspoloženi prema Jehovinim svjedocima. Walter je postavljao pitanja o razlikama između Svjedoka i drugih religija. Obojica su bila veoma zadovoljna biblijskim odgovorima koje sam im dao i pristali su na studij. Ephraim je brzo napredovao. Nakon nekog vremena i on i njegova žena predali su svoj život Jehovi. On sada služi kao starješina, a njegova žena kao opći pionir. Međutim, Walter se suočio s tako snažnim protivljenjem da je bacio knjigu koju je proučavao. No, zbog moje upornosti ponovo je počeo proučavati. Danas on također ima prednost služiti kao starješina.” Zahvaljujući tome što je James koristio prilike za neformalno svjedočenje na poslu ukupno je 11 osoba postalo pravim kršćanima.

U jednom malom selu na obalama Viktorijinog jezera održan je pogreb na kojem su se okupili prijatelji i rodbina. Među ožalošćenima je bio jedan stariji Svjedok. On je pristupio učiteljici po imenu Dolly i objasnio joj u kakvom su stanju mrtvi te da je Jehova naumio zauvijek odstraniti smrt. Primijetivši njenu povoljnu reakciju, s uvjerenjem joj je rekao: “Kad se vratite u svoj grad, netko od naših misionara posjetit će vas i poučavati vas o Bibliji.”

 Dolly je živjela u gradu koji je po veličini treći u Keniji. U njemu su u to vrijeme služila samo četiri misionara Svjedoka. Stariji brat zapravo nije javio nikome od misionara da posjeti Dolly. Jednostavno je bio potpuno siguran da će je netko posjetiti. A tako je i bilo! Nije prošlo dugo i jedna je misionarka upoznala Dolly te počela s njom proučavati. Dolly je sada krštena, njena mlađa kći uključila se u Teokratsku školu propovijedanja, a njena dva sina također su krštena. Dolly je čak imala tu radost da pohađa Školu pionirske službe.

Stavljanje naglaska na neformalno svjedočenje omogućilo je da u Keniji još tisuće osoba čuju dobru vijest. Sada preko 15 000 objavitelja sudjeluje u tom nadasve važnom djelu, a prošle je godine preko 41 000 osoba prisustvovala Spomen-svečanosti obilježavanja Kristove smrti. U svim dijelovima Kenije broj prisutnih na sastancima često je dvostruko veći od broja objavitelja Kraljevstva. Zbog toga se pojavila potreba za novim Dvoranama Kraljevstva.

Dvorane Kraljevstva grade se i u velikim gradovima i u udaljenim područjima. Jedna se dvorana nalazi u udaljenom gradiću u pokrajini Samburu, 320 kilometara sjeveroistočno od Nairobija. Godine 1934. gradić je dobio ime Maralal, što na jeziku samburu znači “svjetlucav”, po tome što se prvi krov koji je bio sagrađen od valovitog lima svjetlucao na suncu. Šezdeset i dvije godine kasnije u Maralalu je sagrađena još jedna zgrada s krovom od valovitog lima. Ona se također “svjetluca” i “blista”, budući da je to mjesto pravog obožavanja.

Petnaest objavitelja na divan se način potrudilo sagraditi prvu Dvoranu Kraljevstva u tom udaljenom dijelu Kenije. Sredstva su bila oskudna, tako da su braća morala koristiti materijale koje su mogla naći u okolici. Zidove su napravila tako da su vlažnu crljenicu nabili između uspravno zabijenih drvenih stupova. Potom su zagladila zidove i premazala ih smjesom kravljeg izmeta i pepela, dajući im zaštitni sloj koji traje godinama.

Da bi došla do stupova za gradnju, braća su nabavila dozvolu za sječu stabala. No najbliža šuma bila je udaljena desetak kilometara. Braća i sestre morali su pješačiti do šume, obarati stabla, sjeći im grane i nositi debla do mjesta gdje se gradila dvorana. Jednom je braću na povratku iz šume zaustavio policajac, koji je tvrdio da je njihova dozvola nevažeća. Policajac je rekao jednom specijalnom pioniru da će ga uhapsiti zbog sječe drveća. Jedna sestra koja živi u tom kraju i poznaju je drugi ljudi i policija odvažno je rekla: “Ako uhapsite našeg brata, morat ćete uhapsiti sve nas, jer svi smo sjekli drveće!” Nato ih je policajac sve pustio.

Hodanje šumom bilo je opasno budući da u njoj ima divljih životinja. Jednog dana jedna je sestra oborila drvo. Kad se drvo srušilo na tlo, ugledala je neku životinju koja je poskočila i pobjegla. Na trenutak je vidjela tijelo žutosmeđe boje, pa je pomislila da je to samo impala, no kasnije je po tragovima vidjela da je bio lav! Unatoč takvim opasnostima braća su dovršila dvoranu i ona sada stoji kao “blistavi” izvor hvale Jehove.

Prvi veljače 1963. bio je značajan dan u teokratskoj povijesti Kenije. Tog je dana otvorena prva podružnica — samo jedna prostorija veličine oko sedam kvadratnih metara. Dvadeset i peti listopada 1997. bio je još jedan značajan datum u teokratskoj povijesti Kenije — dan svečanog otvorenja novog Betela veličine 7 800 kvadratnih metara! Dovršeni kompleks bio je veličanstveni vrhunac trogodišnjeg predanog i napornog rada. Volonteri iz 25 zemalja pretvorili su blatno, korovom prekriveno zemljište veličine 3,2 hektara u predivno područje nalik vrtu u kojem se nalazi nova podružnica koja osigurava smještaj za 80 članova betelske obitelji.

Zaista imamo razloga radovati se zbog onog što Jehova čini za svoj narod. Hvala mu na tome što potiče srca svojih slugu da usmjeravaju pažnju na veći krug ljudi i da se pojačano trude tražiti dostojne osobe u Keniji, čineći je zemljom koju krasi duhovna ljepota.