DANAS više od 435 milijuna ljudi koji govore slavenskim jezicima ima Bibliju prevedenu na svom materinjem jeziku. Od tog broja 360 milijuna koristi ćirilicu. Pa ipak, prije 1 200 godina nisu postojali ni pisani jezik ni pismo za dijalekte kojima su govorili preci tih ljudi. Osobe koje su pomogle u rješavanju tog problema bila su rođena braća Ćiril i Metod. Oni koji ljube Božju Riječ uvidjet će kako hrabri napori i inventivnost te dvojice braće predstavljaju zanimljivo poglavlje u povijesti očuvanja i širenja Biblije. Tko su bili ti ljudi i s kojim su se preprekama suočili?

Ćiril (827-869. n. e., prvobitno nazvan Konstantin) i Metod (825-885. n. e.) rođeni su u aristokratskoj obitelji u Solunu (Grčka). Solun je tada bio grad u kojem se govorilo dva jezika; njegovi su stanovnici govorili grčki i jedan oblik slavenskog. Možda su Ćiril i Metod imali priliku dobro naučiti jezik južnih Slavena zbog prisutnosti mnogih Slavena, tijesne povezanosti svih stanovnika i okruženosti slavenskim zajednicama. A jedan biograf koji je pisao o Metodu čak kaže da im je majka imala slavensko porijeklo.

Nakon očeve smrti Ćiril se preselio u Konstantinopol, glavni grad Bizantskog Carstva. Tamo je studirao na carskom sveučilištu i družio se s uglednim učenjacima. Postao je knjižničar u Aja Sofiji, najpoznatijoj crkvi na Istoku, a kasnije i profesor filozofije. Ustvari, zbog svojih akademskih postignuća Ćiril je dobio nadimak Filozof.

Metod je u to vrijeme gradio karijeru po uzoru na svog oca — bavio se državničkim poslovima. Došao je do položaja arhonta (upravitelja) na granici jedne bizantske pokrajine gdje su živjeli mnogi Slaveni. Unatoč tome, povukao se u manastir u Bitiniji (Mala Azija). Tamo mu se 855. n. e. pridružio i Ćiril.

Godine 860. n. e. carigradski patrijarh poslao je dvojicu braće u jednu misiju u stranu  zemlju. Otišli su Hazarima, narodu koji je živio sjeveroistočno od Crnog mora, a bio je u nedoumici da li se prikloniti islamu, judaizmu ili kršćanstvu. Na putu do tamo Ćiril je neko vrijeme ostao u Hersonesu, na Krimu. Neki izučavatelji smatraju da je tamo naučio hebrejski i samarićanski te da je gramatiku hebrejskog jezika preveo na jezik Hazara.

Rastislav, knez Moravske (područje današnje istočne Češke, zapadne Slovačke i zapadne Mađarske), poslao je 862. n. e. bizantskom caru Mihajlu III molbu koja se nalazi u uvodnom odlomku — da mu pošalje učitelje Svetog pisma. Stanovnici Moravske, koji su govorili slavenski, već su bili upoznati s crkvenim učenjima zahvaljujući misionarima iz Istočnofranačkog Kraljevstva (današnja Njemačka i Austrija). Međutim, Rastislav je bio zabrinut zbog političkog i crkvenog utjecaja germanskih plemena. Nadao se da će mu religiozna povezanost s Konstantinopolom pomoći da svoju državu održi autonomnom u političkom i religioznom smislu.

Car je odlučio poslati Metoda i Ćirila u Moravsku. Budući da su bili akademski obrazovani i jezikoslovci, dvojica braće bili su sposobni voditi misiju. Jedan biograf iz devetog stoljeća kaže nam da ih je car poticao da idu u Moravsku navodeći sljedeći razlog: “Obojica ste rodom iz Soluna, a svi Solunjani tečno govore slavenski.”

Nekoliko mjeseci prije svog odlaska Ćiril se pripremao za misiju sastavljajući pismo za Slavene. Navodno je imao dara za fonetiku. Tako je, koristeći grčka i hebrejska slova, stvorio slovo za svaki slavenski govorni glas. * Neki izučavatelji smatraju da je temelj za to pismo položio prije toga, radeći na tome godinama. Još uvijek se sa sigurnošću ne zna ni to kako je točno izgledalo pismo koje je Ćiril stvorio. (Vidi okvir “Ćirilica ili glagoljica?”)

U isto vrijeme Ćiril je započeo s brzim prevođenjem Biblije. Usmena predaja kaže da je, koristeći novonastalo pismo, prevođenje  s grčkog na slavenski započeo prvom rečenicom Ivanovog Evanđelja: “U početku bila je Riječ...” Nastavio je s radom i preveo četiri Evanđelja, Pavlove poslanice i knjigu Psalmi.

Je li radio sam? U tom mu je zadatku najvjerojatnije pomagao Metod. Osim toga, u knjizi The Cambridge Medieval History stoji: “Vrlo je vjerojatno da su [Ćirilu] pomagali drugi ljudi, koji su prije svega bili porijeklom Slaveni obrazovani u Grčkoj. Istraživanjem najstarijih prijevoda (...) nalazimo najveći dokaz o istančanom osjećaju za slavenski jezik, za što su zaslužni suradnici koji su i sami bili Slaveni.” Kasnije je Metod dovršio prevođenje ostatka Biblije, kao što ćemo još vidjeti.

Godine 863. n. e. Ćiril i Metod počeli su svoju misiju u Moravskoj, gdje ih se srdačno dočekalo. Njihov zadatak bio je da, pored prevođenja biblijskih i liturgijskih tekstova, grupu tamošnjih ljudi nauče novonastalom slavenskom pismu.

Međutim, nije sve teklo glatko. Franački svećenici u Moravskoj snažno su se protivili korištenju slavenskog jezika. Bili su pristaše trojezične teorije, naime tvrdili su da se misu treba služiti samo na latinskom, grčkom i hebrejskom. U nadi da će papa podržati njihov novonastali pisani jezik braća su 867. n. e. otputovala u Rim.

Na putu prema tamo Ćiril i Metod su u Veneciji naišli na grupu latinskih svećenika koji su podupirali trojezičnu teoriju. Pišući o Ćirilu, jedan srednjovjekovni biograf kaže da su tamošnji biskupi, svećenici i redovnici navalili na njega “kao vrane na sokola”. Prema njegovom izvještaju Ćiril je odgovorio citirajući 1. Korinćanima 14:8, 9: “Jer zaista, ako truba oglasi nejasan poziv, tko će se spremiti za bitku? Isto tako, ako jezikom ne iznosite lako razumljiv govor, kako će se znati što se govori? Zapravo, govorit ćete u zrak.”

Kad su braća konačno došla u Rim, papa Hadrijan II sasvim je odobrio korištenje slavenskog. Nakon nekoliko mjeseci, dok je još bio u Rimu, Ćiril se teško razbolio. Za manje od dva mjeseca umro je u dobi od 42 godine.

Papa Hadrijan II savjetovao je Metoda da nastavi s radom u Moravskoj i oko grada Nitre, koji je u današnjoj Slovačkoj. Želeći ojačati svoj utjecaj na tom području, papa je Metodu dao pisma s odobrenjem da koristi slavenski i zaredio ga za nadbiskupa. Međutim, 870. n. e. franački biskup Hermanrich uz pomoć nitranskog kneza Svatopluka uhapsio je Metoda, koji je dvije i po godine bio zatočen u samostanu u jugoistočnoj Njemačkoj. Na koncu je papa Ivan VIII, nasljednik Hadrijana II, naredio da se oslobodi Metoda, vratio ga u njegovu biskupiju i potvrdio papinu podršku služenju mise na slavenskom.

No franačko svećenstvo i dalje se protivilo. Metod se uspješno obranio od optužbi za herezu i na koncu je od pape Ivana VIII dobio bulu kojom se jasno odobrilo korištenje slavenskog jezika u crkvi. Kao što je sadašnji papa Ivan Pavao II priznao, Metod je svoj život proveo “na putovanjima, u neimaštini, patnji, omraženosti i progonstvu, (...) čak je jedno vrijeme bio okrutno utamničen”. Ironično je što su mu to priuštili biskupi i knezovi naklonjeni Rimu.

Unatoč stalnom otporu Metod je uz pomoć nekoliko stenografa završio prevođenje ostatka Biblije na slavenski. Prema predaji, dovršio je svoj golemi zadatak za samo osam mjeseci. Međutim, apokrifne knjige o Makabejcima nije preveo.

 Danas nije lako točno odrediti kvalitetu prijevoda Ćirila i Metoda. Postoji samo nekoliko rukopisa koji su vremenski jako blizu prvom prijevodu. Ispitujući te rijetke rane primjerke, lingvisti zapažaju da je prijevod bio precizan i da je prenio izvornu svježinu. U djelu Our Slavic Bible kaže se da su ta dva brata “morala stvoriti mnogo novih riječi i izraza. (...) A sve su to učinili uz zadivljujuću preciznost [i] slavenskom su jeziku podarili neviđeno leksičko bogatstvo.”

Nakon što je 885. n. e. umro Metod, franački su protivnici protjerali njegove učenike iz Moravske. Utočište su pronašli u Češkoj, južnoj Poljskoj i Bugarskoj. Tako se djelo Ćirila i Metoda nastavilo i zapravo se širilo. Slavenski jezik, kojem su ta dva brata dala pisani i trajniji oblik, usavršavao se, razvijao, a kasnije se razgranao. Danas porodicu slavenskih jezika sačinjava 13 jezika i mnogo dijalekata.

Osim toga, hrabri napori Ćirila i Metoda da prevedu Bibliju urodili su plodom jer danas postoje prijevodi Svetog pisma na razne slavenske jezike. Milijuni koji govore tim jezicima izvlače korist iz toga jer Božju Riječ imaju na svom jeziku. Unatoč žestokom protivljenju sljedeće riječi uistinu su se pokazale istinitima: “Riječ Boga našega ostaje dovijeka” (Izaija 40:8).