TO ŠTO se dogodilo nije nas zastrašilo, pa smo uzeli literaturu koju smo sačuvali i nastavili s propovijedanjem. Nikada neću zaboraviti riječi koje je moj otac rekao tom prilikom: “Mi ne odustajemo tako lako. Jehova nam je zapovjedio da propovijedamo.” Ja sam tada bio živahan desetogodišnjak. No očeva odlučnost i revnost za službu još me uvijek podsjećaju da naš Bog, Jehova, podupire one koji su mu lojalni.

Sljedeći put kad nas je policija zaustavila, nije uzela samo našu literaturu već je i tatu odvela u zatvor, te je tako majka ostala sama s četvero djece. Bilo je to u rujnu 1940. u Saskatchewanu. Ubrzo nakon toga mene su izbacili iz škole jer sam slijedio svoju biblijski školovanu savjest i nisam pozdravio zastavu ni pjevao nacionalnu himnu. Školovanje sam nastavio dopisnim putem, zbog čega je moj vremenski raspored bio fleksibilan, pa sam više vremena mogao posvetiti djelu propovijedanja.

Godine 1948. upućen je poziv pionirima, Jehovinim svjedocima koji su punovremeni propovjednici, da se presele na istočnu obalu Kanade. Tako sam otišao propovijedati u Halifax (Nova Scotia) i u Cape Wolfe (na otoku Prince Edward). Sljedeće godine prihvatio sam poziv da dva tjedna radim u podružnici Jehovinih svjedoka u Torontu. Ta dva tjedna  na kraju su potrajala više od šest ispunjenih godina službe. Nakon nekog vremena upoznao sam Myrnu, koja je također ljubila Jehovu, te smo se vjenčali u prosincu 1955. Živjeli smo u Miltonu (Ontario), gdje je uskoro osnovana nova skupština. Podrum naše kuće postao je Dvorana Kraljevstva.

Narednih smo godina u vrlo kratkom periodu dobili šestero djece. Naša kći Miriam bila je prva. Zatim su došli Charmaine, Mark, Annette, Grant i na kraju Glen. Kad bih došao kući s posla, često sam našao malene kako sjede na podu pred kaminom dok im Myrna čita Bibliju, objašnjava biblijske izvještaje i usađuje u njihova srca istinsku ljubav prema Jehovi. Zahvaljujući njenoj podršci punoj ljubavi sva naša djeca još su u ranoj dobi stekla veliku spoznaju o Bibliji.

Revnost mog oca u službi u mojim je mislima i srcu ostavila neizbrisiv trag (Priče Salamunove 22:6). Tako smo se željeli odazvati na poziv koji je 1968. bio upućen obiteljima Jehovinih svjedoka i preseliti se u Srednju ili Južnu Ameriku kako bismo pomagali u djelu propovijedanja. U to su vrijeme naša djeca imala od 5 do 13 godina i nitko od nas nije znao ni riječi španjolskog. Slijedeći uputu koju smo dobili, obišao sam više tamošnjih zemalja kako bih vidio kakvi su životni uvjeti. Nakon što sam se vratio, pod molitvom smo kao obitelj razmotrili mogućnosti koje su nam bile na raspolaganju te smo odlučili preseliti se u Nikaragvu.

U listopadu 1970. bili smo u svojem novom domu, a za tri tjedna imao sam kratki zadatak na skupštinskom sastanku. Mučio sam se iznijeti tu točku na svojem lošem španjolskom te sam je završio uputivši svima poziv da u subotu u 9.30 dođu kod nas na cervezu. Želio sam reći servicio, što je riječ za službu propovijedanja, a ustvari sam sve pozvao na pivo. Naučiti jezik zaista je bio izazov!

U početku sam si znao na ruku napisati prezentaciju i ponavljati je dok sam se približavao sljedećim vratima. Rekao bih: “Uz ovu knjigu dobivate i besplatan biblijski studij na domu.” Jedan čovjek koji je prihvatio knjigu kasnije je rekao da je morao doći na naše sastanke kako bi razumio što sam mu pokušavao reći. Taj je čovjek postao Jehovin svjedok. Zaista je očito da je Bog taj koji daje da sjeme istine raste u poniznim srcima, kao što je to rekao i sam apostol Pavao! (1. Korinćanima 3:7).

 Nakon što smo otprilike dvije godine proveli u glavnom gradu Managui, zamolili su nas da se preselimo u južniji dio Nikaragve. Tamo smo surađivali sa skupštinom u Rivasu i s grupama zainteresiranih osoba koje su se nalazile na udaljenom području. Pedro Peña, jedan vjeran stariji Svjedok, pridružio mi se kad smo posjećivali te grupe. Jedna se nalazila na jednom vulkanskom otoku na jezeru Nicaragua, gdje je živjela samo jedna obitelj Jehovinih svjedoka.

Premda je ta obitelj u materijalnom pogledu posjedovala vrlo malo, jako su se trudili pokazati cijenjenje za naš posjet. Te večeri kad smo došli dočekala nas je večera. Tamo smo ostali tjedan dana i mnogi dragi ljudi koji su voljeli Bibliju dijelili su s nama svoju hranu. Bili smo presretni što je u nedjelju na javnom biblijskom predavanju bila prisutna 101 osoba.

Jednom drugom prilikom, kad smo trebali posjetiti grupu zainteresiranih osoba u planinama blizu granice s Kostarikom, osjetio sam Jehovinu snagu i podršku. Tog dana kad smo trebali krenuti Pedro je došao po mene, ali ja sam bio u krevetu jer sam dobio malariju. “Ne mogu ići, Pedro”, rekao sam mu. On je stavio ruku na moje čelo i rekao: “Imaš gadnu temperaturu, ali moraš poći! Braća nas čekaju.” Zatim je uputio jednu od najusrdnijih molitvi koje sam ikada čuo.

Nakon toga sam mu rekao: “Idi si po fresco (sok). Ja ću se spremiti za desetak minuta.” Na području koje smo posjetili živjele su dvije obitelji Svjedoka i izvrsno su se brinule o nama. Sljedećeg smo dana s njima išli u službu propovijedanja, premda sam ja još uvijek bio slab zbog temperature. Kako li je bilo ohrabrujuće vidjeti preko stotinu prisutnih na našem nedjeljnom sastanku!

Godine 1975. rodilo se naše sedmo dijete, Vaughn. Sljedeće smo se godine iz financijskih razloga morali vratiti u Kanadu. Nije nam bilo lako napustiti Nikaragvu jer smo tamo zaista osjećali Jehovinu snagu i podršku. U vrijeme našeg odlaska na sastanke je dolazilo preko 500 osoba s područja naše skupštine.

Ranije, kad smo u Nikaragvi naša kći Miriam i ja imenovani za specijalne pionire, ona me je upitala: “Tata, kad bi se nekim slučajem morao vratiti u Kanadu, bi li mi dopustio da ostanem ovdje?” Nisam imao namjeru otići iz Nikaragve, pa sam joj rekao: “Pa naravno da bih!” Tako smo mi otišli, a Miriam je ostala i nastavila s punovremenom službom. Kasnije se udala za Andrewa Reeda. Godine 1984. pohađali su 77. razred Gileada, misionarske škole Jehovinih svjedoka, koja se tada nalazila u Brooklynu (New York). Miriam sada sa svojim suprugom služi u Dominikanskoj Republici, u skladu sa željom koju su joj usadili vrsni misionari u Nikaragvi.

U međuvremenu su očeve riječi: “Mi ne odustajemo tako lako” još uvijek prožimale moje srce. Tako smo se 1981, nakon što smo skupili dovoljno novca da se vratimo u Srednju Ameriku, ponovno preselili, ovaj put u Kostariku. Dok smo tamo služili, pozvali su nas da pomažemo na izgradnji njihove nove podružnice. No 1985. naš sin Grant trebao je liječničku pomoć, pa smo se vratili u Kanadu. Glen je ostao pomagati na izgradnji podružnice u Kostariki, a Annette i Charmaine služile su kao specijalni pioniri. Mi koji smo otišli iz Kostarike nismo ni slutili da se više nećemo vratiti.

Sedamnaestog rujna 1993. osvanuo je vedar i sunčan dan. Naš najstariji sin Mark i ja šindrom smo prekrivali krov. Radili smo jedan do drugog i pričali o duhovnim stvarima, kao što je bio naš običaj. Iznenada sam izgubio ravnotežu i skotrljao se niz krov. Kad sam došao k svijesti, ugledao sam jaku svjetlost i ljude obučene u bijelo. Nalazio sam se u šok-sobi.

Zbog onog što kaže Biblija, moje prve riječi bile su: “Neću krv, neću krv!” (Djela apostolska 15:28, 29). Kakvo li je olakšanje bilo čuti Charmaine, koja je rekla: “U redu je, tata. Svi smo ovdje.” Kasnije sam saznao da su doktori vidjeli moju medicinsku iskaznicu i da oko krvi nisu stvarali sporno pitanje. Ja sam slomio vrat i ostao potpuno paraliziran, tako da čak nisam mogao sam ni disati.

Tako nepokretan više sam nego ikada trebao Jehovinu podršku. Zbog traheotomije, koju su izvršili kako bi mi u dušnik stavili cijev za disanje, zrak više nije dopirao do mojih glasnica. Nisam mogao govoriti. Ljudi su mi morali čitati s usana kako bi razumjeli ono što sam im pokušavao reći.

Izdaci su se brzo nagomilali. Moja supruga i većina djece bili su u punovremenoj službi, pa sam se pitao hoće li morati napustiti službu kako bi pokrili troškove. No Mark je dobio posao na kojem je za samo tri mjeseca zaradio dovoljno da pokrije veći dio tih izdataka. Zahvaljujući tome svi osim moje supruge i mene ostali su u punovremenoj službi.

Stotine dopisnica i pisama iz šest zemalja prekrilo je zidove moje bolničke sobe. Jehova mi je doista pružao podršku. I skupština je pomagala mojoj obitelji, često pripremajući obroke tokom pet i po mjeseci koje sam proveo na intenzivnoj njezi. Svaki dan jedan kršćanski starješina sa mnom bi proveo poslijepodne, čitao mi Bibliju i biblijske publikacije te pričao ohrabrujuća iskustva. Po dva člana moje obitelji sa mnom su se pripremala za svaki skupštinski sastanak, tako da nikad nisam bio bez životno važne duhovne hrane.

Dok sam još bio u bolnici, organizirano je da prisustvujem programu dana posebnog sastanka. Bolnica mi je dodijelila medicinsku sestru i tehničarku za respirator koje su uz mene bile cijeli dan. Kako sam samo bio sretan što sam ponovno sa svojom kršćanskom  braćom i sestrama! Nikad neću zaboraviti stotine njih koji su stajali u redu i čekali da me pozdrave.

Otprilike godinu dana nakon nesreće ponovno sam se mogao vratiti svojoj obitelji, premda mi je još uvijek potrebna cjelodnevna njega. Zahvaljujući posebno opremljenom kombiju mogu prisustvovati sastancima, koje rijetko kad propuštam. Ipak, moram priznati da mi je za prisustvovanje potrebna odlučnost. Otkad sam se vratio kući prisustvovao sam svim oblasnim kongresima.

Od veljače 1997. napokon opet mogu pomalo govoriti. Neke od mojih medicinskih sestara s cijenjenjem slušaju dok im prenosim svoju na Bibliji utemeljenu nadu. Jedna mi je medicinska sestra pročitala cijelu knjigu Jehovini svjedoci — objavitelji Božjeg Kraljevstva, kao i neke druge publikacije Društva Watch Tower. Koristeći štapić, na kompjuteru mogu pisati pisma. Premda pisanje na taj način iziskuje puno vremena, raduje me što i dalje mogu sudjelovati u službi.

Trpim velike bolove uslijed nadražaja živaca. No dok drugima prenosim biblijske istine ili kad mi netko čita o njima, nekako mi je lakše. Povremeno sa svojom suprugom, koja me neprestano podupire, idem u službu na ulici te mi ona, kad je to potrebno, pomaže razgovarati s ljudima. Nekoliko sam puta bio pomoćni pionir. Raduje me što služim kao kršćanski starješina, naročito što mogu pomoći braći i ohrabriti ih kad dođu do mene na sastancima ili kad me posjete kod kuće.

Moram priznati da je lako pasti u očaj. Zato, kad god sam potišten, odmah se pomolim kako bi mi se vratila radost. Danonoćno molim Jehovu da mi i dalje pruža podršku. Neko pismo ili posjeta uvijek me razvesele. Čitanje časopisa Kula stražara i Probudite se! također ispunjava moj um konstruktivnim mislima. Medicinske sestre mi ih ponekad čitaju. Otkad mi se dogodila nesreća sedam puta sam na kasetama odslušao čitanje cijele Biblije. Sve su to razni načini na koje mi Jehova pruža podršku (Psalam 41:3).

Zbog tih novih okolnosti imam puno vremena za razmišljanje o tome kako nas naš Veličanstveni Učitelj, Jehova, poučava u životu. Pruža nam točnu spoznaju svoje volje i nauma, omogućuje nam da sudjelujemo u važnoj službi, daje nam savjete za postizanje obiteljske sreće i razbor da bismo znali kako postupiti u nevolji. Jehova me je blagoslovio vjernom i divnom ženom. I moja su djeca lojalno uz mene i raduje me što su svi oni imali udio u punovremenoj službi. Štoviše, 11. ožujka 2000. naš sin Mark i njegova supruga Allyson završili su 108. razred Škole Gilead te su poslani u Nikaragvu. Moja supruga i ja prisustvovali smo promociji. Moram priznati da je nesreća koja me zadesila promijenila moj život, ali ne i srce (Psalam 127:3, 4).

Zahvaljujem Jehovi što mi je dao mudrost kako bih svojoj obitelji mogao prenijeti duhovno nasljeđe koje sam primio. Jača me i hrabri to što moja djeca služe svojem Stvoritelju sa stavom sličnim stavu mog oca, koji je rekao: “Mi ne odustajemo tako lako. Jehova nam je zapovjedio da propovijedamo.” Jehova je zaista meni i mojoj obitelji uvijek bio podrška.