KAKO su mi samo mnogo značila kršćanska braća i sestre na Havajima koji su bili pored mene i pomagali mi da prebrodim taj potresan događaj! Lloyd je utjecao na život mnogih od njih, kao i na život mnogih drugih po cijelome svijetu.

Tokom ove skoro dvije godine od njegove smrti razmišljala sam o lijepim godinama koje smo proveli zajedno — mnoge na misionarskim područjima u stranim zemljama i u svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York). Također sam se prisjećala svoje mladosti u Sydneyu (Australija) i izazova s kojima smo se Lloyd i ja suočavali kad smo se na početku drugog svjetskog rata željeli vjenčati. No dopustite mi da vam najprije ispričam kako sam postala Svjedok te kako smo se 1939. Lloyd i ja upoznali.

James i Henrietta Jones bili su moji dragi i brižni roditelji. Kad sam 1932. završila školu imala sam samo 14 godina. Svijet je u to vrijeme bio u velikoj ekonomskoj krizi. Počela sam raditi kako bih pomogla svojoj obitelji koja je uključivala i moje dvije mlađe sestre.  Nakon nekoliko godina radila sam dobro plaćeni posao te sam bila zadužena da nadgledam nekoliko mladih žena koje su radile sa mnom.

U međuvremenu je, 1935, majka dobila biblijsku literaturu od jednog Jehovinog svjedoka i uskoro se uvjerila da je pronašla istinu. Mi ostali mislili smo da je poludjela. No ja sam jednog dana ugledala brošuricu s naslovom Gdje su mrtvi?, koji je izazvao moju znatiželju. Potajno sam je pročitala. To je bilo presudno! Odmah sam počela s majkom posjećivati sastanak na kojem se proučavala Biblija, a održavao se sredinom tjedna. Brošurica s naslovom Priručnik za proučavanje Biblije — s vremenom su izašla još dva njena dijela — sadržavala je pitanja i odgovore te retke koji su potvrđivali odgovore.

Otprilike u to vrijeme, u travnju 1938, Joseph F. Rutherford, predstavnik svjetske centrale Jehovinih svjedoka, posjetio je Sydney. Javno predavanje koje je održao bilo je prvo kojem sam prisustvovala. Trebalo je biti održano u sidnejskoj gradskoj vijećnici, ali protivnici su uspjeli u tome da nam onemoguće korištenje tog prostora. Zato je govor održan na puno većem sidnejskom sportskom stadionu. Zbog velikog publiciteta koji je protivljenje dalo tom događaju prisutno je bilo nekih 10 000 osoba, što je izvrstan broj, budući da je u ono vrijeme u Australiji bilo samo 1 300 Svjedoka.

Ubrzo nakon toga prvi put sam išla u službu propovijedanja — bez da me je itko poučio kako. Kad smo stigli na područje, brat koji nas je vodio rekao mi je: “Ti idi u onu kuću.” Bila sam toliko uplašena da sam gospođu koja je izašla na vrata upitala: “Molim vas, možete li mi reći koliko je sati?” Ona je ušla provjeriti, vratila se i rekla mi koliko je sati. I to je bilo sve. Vratila sam se u auto.

No nisam odustala i ubrzo sam redovito drugima prenosila poruku o Kraljevstvu (Matej 24:14). U ožujku 1939. simbolizirala sam svoje predanje Jehovi krsteći se u kadi naše prve susjede, Dorothy Hutchings. Budući da nije bilo dovoljno braće, kratko vrijeme nakon krštenja u skupštini sam dobila odgovornosti koje su inače povjerene kršćanskim muževima.

Sastanke smo uglavnom održavali u privatnim domovima, a povremeno smo za javna predavanja unajmljivali dvoranu. Jedan zgodan mladi brat iz Betela, naše podružnice, došao je u našu malu skupštinu održati predavanje. Tada to nisam znala, ali razlog njegovog dolaska bio je još nešto — želio je više saznati o meni. Da, tako sam upoznala Lloyda.

U meni se ubrzo razvila želja da punovremeno služim Jehovi. Kad sam predala molbu za pionirsku službu (punovremenu propovjedničku službu), upitali su me da li bih željela služiti u Betelu. Tako sam u rujnu 1939, u mjesecu kad je započeo drugi svjetski rat, postala član betelske obitelji u Strathfieldu (predgrađe Sydneya).

U prosincu 1939. išla sam na kongres na Novom Zelandu. Budući da je Lloyd s Novog Zelanda, i on je išao na taj kongres. Putovali smo istim brodom i tako se bolje upoznali. Lloyd se pobrinuo da na kongresu u Wellingtonu upoznam njegovu majku, oca i sestre, a kasnije smo bili i u njihovom domu u Christchurchu.

U subotu 18. siječnja 1941. državni su službenici u nekih šest crnih limuzina došli u podružnicu kako bi konfiscirali posjed. Budući da sam radila na recepciji, u kućici na ulazu  u Betel, prva sam ih vidjela. Otprilike 18 sati prije toga obaviješteni smo o zabrani, tako da smo skoro svu literaturu i dokumente odnijeli iz podružnice. Sljedećeg tjedna pet članova betelske obitelji, među njima i Lloyd, odvedeno je u zatvor.

Znala sam da im je u zatvoru najpotrebnija duhovna hrana. Kako bih ohrabrila Lloyda, odlučila sam mu pisati “ljubavna pisma”. Pismo bih započela kao što i počinje ljubavno pismo, a zatim bih prepisivala cijele članke iz Kule stražare i na kraju se potpisala kao njegova voljena. Nakon četiri i po mjeseca Lloyd je bio oslobođen.

Godine 1940. Lloydova je majka došla u Australiju i Lloyd joj je rekao da razmišljamo o braku. Ona ga je savjetovala da se ne ženi, budući da je izgledalo da kraj sustava stvari samo što nije došao (Matej 24:3-14). Svoju je namjeru spomenuo i prijateljima, no svaki put su ga odvraćali od toga da se oženi. Konačno je jednog dana u veljači 1942, bez velike pompe, poveo mene — i još četiri Svjedoka koji su obećali da će to držati u tajnosti — u matični ured te smo se vjenčali. U to vrijeme Jehovini svjedoci u Australiji nisu imali ovlast da vjenčavaju.

Iako kao bračni par nismo mogli nastaviti s betelskom službom, pitali su nas da li bismo željeli biti specijalni pioniri. Rado smo prihvatili da služimo na području gradića Wagga Wagge. Djelo propovijedanja još je uvijek bilo zabranjeno i nismo primali nikakvu financijsku pomoć, tako da smo svoje breme zaista morali staviti na Jehovu (Psalam 55:22).

Imali smo bicikl s dva sjedala kojim smo išli na seosko područje, gdje smo susretali drage ljude i s njima vodili duge razgovore. Samo je nekolicina prihvatila biblijski studij. No jedan čovjek koji je imao trgovinu toliko je cijenio ono što smo radili da nam je svaki tjedan  davao voće i povrće. Nakon što smo šest mjeseci proveli u Wagga Waggi, opet smo pozvani u Betel.

Betelska obitelj napustila je zgradu u Strathfieldu u svibnju 1942. i preselila se u privatne domove. Svakih par tjedana selili su se na drugo mjesto kako ih ne bi otkrili. Kad smo se Lloyd i ja u kolovozu vratili u Betel, pridružili smo im se na jednoj od tih lokacija. Naš posao tokom dana bio je raditi u jednoj od tajnih tiskara. Konačno je u lipnju 1943. ukinuta zabrana našeg djela.

U travnju 1947. ispunili smo molbe za Biblijsku školu Gilead Društva Watchtower, koja se nalazila u South Lansingu (New York, SAD). U međuvremenu smo dobili zadatak da posjećujemo i duhovno jačamo skupštine u Australiji. Nakon nekoliko mjeseci pozvani smo da pohađamo 11. razred Gileada. Imali smo tri tjedna da se za sve pobrinemo i da spakiramo stvari. U prosincu 1947. napustili smo obitelj i prijatelje te krenuli na put za New York s još 15 drugih iz Australije koji su bili pozvani u isti razred.

Tih nekoliko mjeseci u Školi Gilead brzo je prošlo, a područje koje smo dobili kao misionari bio je Japan. Budući da je sređivanje dokumenata za odlazak u Japan potrajalo, Lloyd je još jednom imenovan za putujućeg nadglednika Jehovinih svjedoka. Skupštine koje smo posjećivali protezale su se od Los Angelesa pa sve do meksičke granice. Nismo imali auto, pa su nam Svjedoci svakog tjedna pokazivali svoju ljubav tako što su nas iz jedne skupštine odvezli u drugu. Područje koje smo obilazili u toj velikoj pokrajini sada sačinjava dijelove tri engleske i tri španjolske oblasti od kojih se svaka sastoji od desetak pokrajina!

Ubrzo je došao listopad 1949. i bili smo na putu za Japan, kamo smo putovali jednim preuređenim vojnim brodom. Jedan dio broda bio je za muškarce, a drugi za žene i djecu. Dan prije nego što smo stigli u Yokohamu zadesio nas je tajfun. Od njega se očito razvedrilo jer kad je sutradan, 31. listopada, granulo sunce, ugledali smo planinu Fuji u svoj njenoj veličanstvenosti. Kakva krasna dobrodošlica na naše novo područje!

Kad smo se približili pristaništu, ugledali smo stotine crnokosih ljudi. ‘Što su ovi bučni!’ pomislili smo kad smo čuli strahovito klopotanje. Svi su nosili drvene cipele koje su lupale po drvenom pristaništu. Nakon što smo noć proveli u Yokohami, pošli smo na vlak kojim smo se odvezli na naše misionarsko područje, u Kobe. Tamo je Don Haslett, brat koji je bio u istom razredu Gileada, a u Japan je došao nekoliko mjeseci ranije, unajmio kuću za misionarski dom. Bila je to prekrasna, velika kuća na kat, izgrađena u zapadnom stilu — i potpuno nenamještena!

Da bismo imali na čemu spavati, porezali smo visoku travu u dvorištu i stavili je na pod. Tako je započeo naš misionarski život, nismo imali ništa osim svoje prtljage. Nabavili smo male peći na drveni ugljen, hibachije, kako bismo se grijali i kuhali na njima. Jedne noći Lloyd je pronašao dvoje misionara, Percya i Ilmu Iszlaub, onesviještene. Otvorio je prozore kako bi ušao svjež, hladan zrak, pa su došli k svijesti. I ja sam se jednom onesvijestila dok sam kuhala na drvenom ugljenu. Bilo je potrebno vrijeme da se naviknemo na neke stvari!

Najvažnije nam je bilo naučiti jezik, pa smo mjesec dana po 11 sati dnevno učili japanski. Nakon toga započeli smo sa službom tako što smo si za početak na papir napisali rečenicu-dvije. Već prvog dana upoznala sam dragu gospođu Miyo Takagi, koja me ljubazno primila. Prilikom ponovnih posjeta mučile smo se pomoću japansko-engleskih rječnika, ali biblijski studij je počeo napredovati. Kad smo  1999. prisustvovali otvorenju novih objekata podružnice u Japanu, ponovno sam vidjela Miyo, kao i mnoge druge drage ljude s kojima sam proučavala. Prošlo je pedeset godina, a oni su još uvijek revni objavitelji Kraljevstva i čine što je u njihovoj mogućnosti dok služe Jehovi.

U Kobeu je 1. travnja 1950. Spomen-svečanosti obilježavanja Kristove smrti prisustvovalo oko 180 osoba. Na naše iznenađenje sljedećeg je jutra njih 35 došlo kako bi išlo u službu propovijedanja. Svaki je misionar sa sobom u službu poveo njih troje-četvero. Stanari nisu razgovarali sa mnom — strankinjom koja skoro da ne razumije što govore — već su razgovarali s tim Japancima koji su prisustvovali Spomen-svečanosti. Oni su pričali i pričali, a ja nisam imala pojma o čemu. Drago mi je što mogu reći da su neki od tih novih napredovali u spoznaji i da propovijedaju sve do danas.

U Kobeu smo nastavili svoje misionarsko djelo sve do 1952, kad smo poslani u Tokyo, gdje je Lloyd dobio zadatak da bude nadglednik podružnice. Tokom vremena zbog svojih zadataka morao je putovati po čitavom Japanu i u druge zemlje. Kasnije mi je prilikom jednog svog posjeta Tokyu Nathan H. Knorr iz svjetske centrale rekao: “Usput, znaš li kamo će tvoj suprug ići na svoje sljedeće zonsko putovanje? U Australiju i na Novi Zeland.” Zatim je dodao: “I ti možeš ići ako si platiš put.” Kakvo uzbuđenje! Napokon, prošlo je devet godina otkad smo otišli od kuće.

Odmah smo pisali svojim obiteljima. Majka mi je pomogla platiti kartu. Lloyd i ja bili smo vrlo zaposleni svojim zadacima i nismo imali novca da posjetimo obitelj. Stoga je ovo bio odgovor na moje molitve. Kao što možete i zamisliti, majka je bila veoma sretna što me vidi. Rekla mi je: “Sad ću štedjeti tako da za tri godine možeš opet doći.” Rastale smo se s tim u mislima, no nažalost umrla je sljedećeg srpnja. Kakvu mi samo radost pričinjava nada da ću je ponovno vidjeti u novom svijetu!

Sve do 1960. misionarska služba bila je moj jedini zadatak, no tada sam primila pismo u kojem je stajalo: “Od ovog datuma zadatak koji ćeš obavljati bit će pranje i peglanje odjeće za betelsku obitelj.” Naša se obitelj u to vrijeme sastojala od samo desetak osoba, tako da sam taj zadatak mogla obavljati uz misionarsku službu.

Godine 1962. naš dom izgrađen u japanskom stilu srušen je te je sljedeće godine na istom zemljištu izgrađen novi Betelski dom s pet katova. Ja sam dobila zadatak pomagati novoj mladoj braći koja su primljena u Betel da nauče pospremati svoju sobu i čistiti za sobom. U Japanu nije uobičajeno da se dječake uči obavljati kućanske poslove. Njihovo je da se školuju, a majke sve rade za njih. No ubrzo su naučili da ja nisam njihova majka. S vremenom su mnogi dobili nove, odgovorne zadatke u organizaciji.

Jednog vrućeg ljetnog dana jedna žena koja je proučavala Bibliju došla je razgledati podružnicu i vidjela me kako ribam tuš kade. Rekla mi je: “Molim vas, recite onome tko vam je glavni da  bih htjela platiti kućnu pomoćnicu da ovaj posao radi umjesto vas.” Objasnila sam joj da premda cijenim njenu ljubaznu ponudu zaista želim raditi što god mi u Jehovinoj organizaciji dodijele.

Otprilike u to vrijeme Lloyd i ja pozvani smo da pohađamo 39. razred Gileada! Kakva je samo prednost bila 1964, s 46 godina, ponovno ići u školu! Taj je tečaj organiziran posebno kako bi pomogao onima koji služe u podružnicama da udovoljavaju svojim odgovornostima. Nakon desetomjesečnog tečaja ponovno smo se vratili u Japan. U to je vrijeme u Japanu bilo već preko 3 000 objavitelja Kraljevstva.

Porast je bio tako velik da je do 1972. tamo bilo preko 14 000 Svjedoka, a u Numazuu (na jugu Tokya) izgrađena je nova podružnica s četiri kata. Iz Betela se pružao prekrasan pogled na planinu Fuji. Na novom velikom rotacionom tiskarskom stroju mjesečno se počelo tiskati preko milijun časopisa na japanskom. No pred nama je bila promjena.

Koncem 1974. Lloyd je dobio pismo iz centrale Jehovinih svjedoka u Brooklynu u kojem su ga pozvali da služi u Vodećem tijelu. Prvo sam pomislila: ‘Znači to je kraj. Lloyd ionako ima nebesku nadu, a ja zemaljsku i prije ili kasnije morat ćemo se rastati. Možda u Brooklyn mora ići bez mene.’ No uskoro sam ispravila svoje razmišljanje i spremno u ožujku 1975. pošla s njim.

Čak i dok smo bili u Brooklynu Lloyd se često prisjećao službe u Japanu te je stalno pričao o našim iskustvima otamo. No sad nam se pružila prilika da se raširimo u srcu. Posljednje 24 godine života Lloyd je velikim dijelom proveo u zonskoj službi, zbog čega je morao putovati diljem svijeta. Nekoliko sam puta putovala s njim.

To što smo posjećivali kršćansku braću u drugim zemljama pomoglo mi je da razumijem pod kakvim uvjetima mnogi od njih žive i služe. Nikad neću zaboraviti lice desetogodišnje Entellie, djevojčice koju sam upoznala u sjevernoj Africi. Voljela je Božje ime te je sat i po pješačila na kršćanske sastanke i isto toliko kući. Usprkos tome što ju je obitelj strašno progonila, predala se Jehovi. Na mjestu gdje se sastajala njena skupština imali su samo jednu slabu žarulju koja je visjela iznad govornikovih bilješki — sve drugo bilo je u mrklom mraku. Prekrasno pjevanje braće i sestara u toj tami oduzimalo je dah.

Jedan od najljepših trenutaka našeg života bio je u prosincu 1998. kad smo Lloyd i ja prisustvovali Oblasnom kongresu “Božanski životni put” koji se održavao na Kubi. Kako nas se samo dojmila zahvalnost i radost koju su pokazala braća i sestre zbog toga što ih je posjetio netko iz centrale u Brooklynu! Imam tako mnogo uspomena na susrete s dragim osobama koje revno, iz sveg glasa hvale Jehovu.

Iako sam rodom iz Australije, zavoljela sam ljude gdje god me poslala Jehovina organizacija. Tako je bilo u Japanu, a tako je i sada kad sam već preko 25 godina u Sjedinjenim Državama. Kad sam ostala bez supruga nisam se željela vratiti u Australiju, već ostati u bruklinskom Betelu, tu gdje mi je Jehova odredio da budem.

Sad već imam preko 80 godina. Nakon što sam 61 godinu provela u punovremenoj službi, još sam uvijek spremna služiti Jehovi gdje god on to smatra potrebnim. On se zaista dobro brinuo o meni. U sjećanju čuvam više od 57 godina tokom kojih sam život dijelila sa svojim dragim životnim suputnikom koji je ljubio Jehovu. Uvjerena sam da će nas Jehova oboje i dalje blagoslivljati i znam da neće zaboraviti naše djelo i ljubav koju smo pokazali prema njegovom imenu (Hebrejima 6:10).