Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Crkveni oci — zastupnici biblijske istine?

Crkveni oci — zastupnici biblijske istine?

Bilo da se izjašnjavaš kao kršćanin ili ne, oni su vjerojatno dosta utjecali na tvoje gledište o Bogu Biblije, o Isusu i kršćanstvu. Jedan od njih prozvan je Zlatousti; drugi Veliki. Sve zajedno opisuje ih se kao “savršena oličenja Kristovog života”. Tko su oni? Oni su vjerski mislioci, pisci, teolozi i filozofi koji su živjeli u dalekoj prošlosti te su velikim dijelom oblikovali današnja “kršćanska” gledišta — oni su crkveni oci.

“BOŽJU riječ ne saznajemo samo preko Biblije”, tvrdi grčko pravoslavni profesor religijskih nauka Demetrios J. Constantelos. “Sveti Duh koji otkriva riječ Božju nije ograničen na stranice jedne knjige.” Što bi onda pored Biblije moglo biti pouzdani izvor Božjih objava? Constantelos u svojoj knjizi Understanding the Greek Orthodox Church tvrdi: “Sveta tradicija i Sveto pismo dvije su strane istog novčića.”

Temelji te ‘svete tradicije’ uključuju i učenja i spise crkvenih otaca. Oni su bili istaknuti teolozi i “kršćanski” filozofi koji su živjeli u razdoblju između drugog i petog stoljeća n. e. Koliko su oni utjecali na današnju “kršćansku” nauku? Jesu li se čvrsto držali Biblije i njenih učenja? Što bi za sljedbenike Isusa Krista trebao biti čvrst temelj kršćanske istine?

Povijesna pozadina

Sredinom drugog stoljeća n. e. oni koji su se izjašnjavali kao kršćani morali su braniti svoju vjeru pred svojim progoniteljima Rimljanima i drugim poganima. No to je bilo razdoblje u kojem je bilo jako puno teoloških gledišta. Vjerske rasprave u vezi s “božanskom prirodom” Isusa te prirodom i djelovanjem svetog duha prouzročile su više nego samo intelektualna razmimoilaženja. Ta velika neslaganja i nepomirljive nesuglasice po pitanju “kršćanskih” učenja prodrli su i na područje politike i kulture te su ponekad uzrokovali izgrede, pobune, građanske sukobe, pa čak i ratove. Povjesničar Paul Johnson piše: “Početak [otpadničkog] kršćanstva obilježile su pomutnja, polemike i raskol te se tako i nastavilo. (...) Područje središnjeg i istočnog Sredozemlja u prvom i drugom stoljeću posl. Kr. vrvjelo je bezbrojnim religijskim učenjima koja su njihovi [začetnici] nastojali proširiti. (...) Stoga su već od samog početka postojali razni oblici kršćanstva koji su imali malo toga zajedničkog.”

U to je vrijeme počeo procvat pisaca i mislioca koji su smatrali da se “kršćanska” učenja moraju tumačiti na filozofski način. Da bi udovoljili obrazovanim poganima koji su se obratili na “kršćanstvo”, ti religijski pisci puno su se oslanjali na raniju grčku i židovsku literaturu. Oni koji su se izjašnjavali kao kršćani, počevši s Justinom Mučenikom (o. 100-165. n. e.), koji je pisao na grčkom, postali su sve profinjeniji u usvajanju filozofskog nasljeđa grčke kulture.

Taj trend uvelike se odrazio u spisima Origena (o. 185-254. n. e.), grčkog pisca iz Aleksandrije. Njegova rasprava Počela prvi je sistematski pokušaj da se glavne nauke “kršćanske” teologije objasni grčkom filozofijom. Koncil u Niceji (325. n. e.), na kojem se nastojalo objasniti i utemeljiti “božansku prirodu” Krista, bio je prekretnica koja je dala novi poticaj tumačenju “kršćanskih” dogmi. Taj koncil označio je početak razdoblja tokom kojeg se na redovnim crkvenim koncilima nastojalo do u najmanje detalje definirati te dogme.

Pisci i retoričari

Euzebije Cezarejski, pisac u vrijeme prvog koncila u Niceji, bio je povezan s carem Konstantinom. Nešto više od 100 godina nakon Niceje teolozi su, od kojih je većina pisala na grčkom, u dugoj i žustroj raspravi utemeljili nešto što je trebalo postati istaknuto učenje crkava kršćanstva, Trojstvo. Najveći među njima bili su Atanazije, samouvjereni aleksandrijski biskup, i trojica crkvenih vođa iz Kapadocije (Mala Azija) — Bazilije Veliki, njegov brat Grgur iz Nise i njihov prijatelj Grgur Nazijanski.

Pisci i propovjednici onog vremena veoma su razvili svoje govorničke vještine. Grgur Nazijanski i Ivan Krizostom (što znači “zlatousti”) bili su nenadmašni retoričari, stručnjaci na području najcjenjenijeg i najpopularnijeg umijeća svog vremena, na grčkom, a Ambrozije Milanski i Augustin Hiponski na latinskom. Najutjecajniji pisac tog razdoblja bio je Augustin. Njegove teološke rasprave uvelike su utjecale na današnje “kršćanske” stavove. Jeronim, vrlo učeni pisac tog doba, dao je najveći doprinos Vulgati, latinskom prijevodu Biblije s izvornih jezika.

No važna pitanja glase: Jesu li se ti crkveni oci u svojim učenjima čvrsto držali Biblije, nadahnutog Pisma? Jesu li njihovi spisi siguran vodič prema točnoj spoznaji o Bogu?

Božje ili ljudske nauke?

Nedavno je metropolit Grčke pravoslavne crkve, Metod iz Pizidije, napisao knjigu Helenistički temelji kršćanstva kako bi pokazao da grčka kultura i filozofija čine temelj današnjeg “kršćanskog” učenja. On u toj knjizi bez oklijevanja priznaje: “Skoro su svi istaknuti crkveni oci elemente grčke kulture smatrali veoma korisnima, te su ih preuzeli iz klasičnog antičkog doba, koristeći ih kao pomoć pri razumijevanju i ispravnom objašnjavanju kršćanskih istina.”

Razmotri naprimjer nauku da su Otac, Sin i sveti duh dio Trojstva. Mnogi su crkveni oci nakon koncila u Niceji počeli čvrsto vjerovati u Trojstvo. Njihovi spisi i tumačenja odigrali su presudnu ulogu u tome da Trojstvo postane jedna od osnovnih nauka kršćanstva. No govori li Biblija o Trojstvu? Ne govori. Odakle onda crkvenim ocima ta nauka? A Dictionary of Religious Knowledge zapaža da mnogi kažu kako je Trojstvo “otpadničko učenje uzeto iz poganskih religija koje je postalo sastavni dio kršćanske vjere”. I djelo The Paganism in Our Christianity potvrđuje: “[Trojstvo] je isključivo poganskog porijekla” * (Ivan 3:16; 14:28).

Razmotri i nauku o besmrtnosti duše, vjerovanje da jedan dio čovjeka nastavlja živjeti nakon što tijelo umre. Crkveni oci i u ovom su slučaju odigrali značajnu ulogu u uvođenju te nauke u religiju koja nikad nije naučavala da duša nadživljava smrt. Biblija jasno pokazuje da duša umire: “Koja duša zgriješi ona će poginuti” (Ezehijel 18:4). Na čemu su crkveni oci temeljili vjerovanje u besmrtnost duše? “Kršćanska predodžba o nevidljivoj duši koju stvara Bog i koja pri začeću biva udahnuta u tijelo da bi čovjeka učinila živom cjelinom rezultat je dugog razvoja u kršćanskoj filozofiji. Samo se uz pomoć Origena na Istoku i Sv. Augustina na Zapadu duša uvriježila kao duhovna jezgra i kao filozofski koncept koji je nastao iz prirode duše. (...) [Augustinovo učenje] (...) mnogo toga (uključujući i neke nedostatke) zahvaljuje neoplatonizmu”, kaže New Catholic Encyclopedia. I časopis Presbyterian Life kaže: “Besmrtnost duše je grčki pojam, nastao u starovjekovnim tajnim kultovima te razrađen po filozofu Platonu.” *

Čvrst temelj kršćanske istine

Premda smo samo ukratko razmotrili povijesnu pozadinu crkvenih otaca i porijeklo njihovih učenja na mjestu je da se pitamo: Bi li iskreni kršćanin svoja vjerovanja trebao temeljiti na učenjima crkvenih otaca? Neka nam Biblija odgovori na to pitanje.

Kao prvo, sam Isus Krist zabranio je upotrebu vjerske titule “Otac” kad je rekao: “Nikoga na zemlji ne zovite svojim ocem, jer jedan je vaš Otac, onaj koji je na nebesima” (Matej 23:9). Upotreba izraza “Otac” pri obraćanju religijskim ličnostima nije ni kršćanska ni biblijska. Pisanje Božje Riječi dovršeno je oko 98. n. e. sa spisima apostola Ivana. Iz tog razloga pravi kršćani nijednog čovjeka ne smiju smatrati izvorom nadahnutih objava. Oni paze kako ne bi “obezvrijedili Božju riječ” zbog ljudske predaje. Dopustiti da ljudska predaja zauzme mjesto Božje Riječi u duhovnom je pogledu pogubno. Isus je upozorio: “Ako (...) slijepac slijepca vodi, obojica će pasti u jamu” (Matej 15:6, 14).

Trebaju li kršćani ikakvu drugu objavu pored Božje riječi zapisane u Bibliji? Ne trebaju. Knjiga Otkrivenje upozorava na opasnost da se nešto dodaje nadahnutom zapisu: “Ako tko ovome što doda, Bog će njemu dodati nevolje koje su zapisane u ovom svitku” (Otkrivenje 22:18).

Božja napisana Riječ, Biblija, sadrži kršćansku istinu (Ivan 17:17; 2. Timoteju 3:16; 2. Ivanova 1-4). Da bismo je ispravno razumjeli, nije nam potrebna svjetovna filozofija. S obzirom na one koji su Božje objave pokušali objasniti ljudskom mudrošću, prikladno je ponoviti pitanja apostola Pavla: “Gdje je mudrac? Gdje pismoznalac? Gdje raspravljač ovog sustava stvari? Nije li Bog mudrost svijeta učinio ludom?” (1. Korinćanima 1:20).

Osim toga, prava kršćanska skupština je “stup i potpora istine” (1. Timoteju 3:15). Njeni se nadglednici brinu za čistoću onoga što se naučava u skupštini i paze da se u nju ne bi uvukla kakva nečista doktrinarna nauka (2. Timoteju 2:15-18, 25). Oni skupštinu štite od ‘lažnih proroka, lažnih učitelja i razornih sekti’ (2. Petrova 2:1). Nakon smrti apostolâ crkveni oci dopustili su da se ‘zavodljivi nadahnuti izrazi i učenja demonâ’ ukorijene u kršćanskoj skupštini (1. Timoteju 4:1).

Posljedice tog otpada očigledne su u današnjem svijetu kršćanstva. Njegova vjerovanja i postupci daleko su od biblijske istine.

^ odl. 15 Nauka o Trojstvu detaljno je obrađena u brošuri Trebaš li vjerovati u Trojstvo?, koju su objavili Jehovini svjedoci.

^ odl. 16 Za detaljnije informacije o tome što se u Bibliji naučava o duši vidi knjigu Raspravljanje na temelju Pisma, stranice 86-91. i 315-21, koju su objavili Jehovini svjedoci.

[Slika na stranici 19]

Jeronim

[Zahvala]

Garo Nalbandian