RANI su kršćani u svojim nastojanjima da umnože Bibliju najviše koristili kodeks — knjigu, a ne svitak. No kršćani nisu odmah počeli izrađivati Bibliju u jednom svesku koji bi sadržavao sve biblijske knjige. Važan korak prema rasprostranjenom izrađivanju jednosveščanih Biblija poduzeo je Flavije Kasiodor u šestom stoljeću.

Flavije Magnus Aurelije Kasiodor rođen je između 485. i 490. n. e. u bogatoj obitelji u Kalabriji, na jugu današnje Italije. Živio je u burnom razdoblju talijanske povijesti, u vrijeme kad su taj poluotok zauzeli najprije Goti, a zatim Bizantinci. Kad je imao oko 60, 70 godina, Kasiodor je u blizini svog doma u Squillaceu (Kalabrija) podigao samostan i knjižnicu Vivarium.

Kasiodor je bio jako zainteresiran da Bibliju učini dostupnom ljudima. “Kasiodor je želio”, piše povjesničar Peter Brown, “da se prilikom umnožavanja Svetog pisma koristi sva latinska literatura. Sve što se dotad koristilo za proučavanje i umnožavanje klasičnih tekstova trebalo se upotrijebiti kao pomoć pri razumijevanju i vještom umnožavanju Svetog pisma. Čitava je latinska kultura, poput nekog novog planetarnog sustava, trebala kružiti u orbiti oko ogromnog sunca Riječi Božje.”

Kasiodor je u samostan Vivarium sabrao prevodioce i jezikoslovce kako bi pregledali cijelu Bibliju i nadgledali sav taj zahtjevan urednički posao. Taj posao povjerio je samo nekolicini učenih ljudi. Oni nisu smjeli brzopleto ispravljati ono što im je izgledalo kao pisarska greška. Ako je u pitanju bila gramatika, drevne biblijske rukopise trebali su smatrati mjerodavnijima nego općeprihvaćena latinska pravila. Kasiodor im je dao upute: “Gramatičke karakteristike (...) moraju se sačuvati, jer tekst za koji se zna da je nadahnut ne smije se izvrtati. (...) Mora se sačuvati biblijski način izražavanja, metafore i idiome, čak i ako prema latinskim standardima zvuče jako neobično, a isto je i s ‘hebrejskim’ oblicima vlastitih imena” (The Cambridge History of the Bible).

Prepisivačima u samostanu Vivarium povjereno je izrađivanje najmanje tri različita izdanja Biblije na latinskom. Jedno od njih, u devet svezaka, vjerojatno je sadržavalo starolatinski prijevod koji se pojavio krajem drugog stoljeća. Drugo izdanje sadržavalo je latinsku Vulgatu, koju je Jeronim dovršio otprilike početkom petog stoljeća. Treće, Codex Grandior, što znači “veći kodeks”, sastavljeno je na temelju tri biblijska prijevoda. Posljednja su dva izdanja u jednom svesku obuhvatila sve biblijske knjige.

Izgleda da je Kasiodor prvi koji je Biblije na latinskom izradio u jednom svesku, nazvavši  ih pandektima. * On je sigurno uvidio koliko je praktično sve biblijske knjige imati u jednom svesku i tako učiniti kraj korištenju više svezaka, koje je iziskivalo puno vremena.

Kratko nakon Kasiodorove smrti (vjerojatno oko 583. n. e.) započelo je putovanje Codexa Grandiora. Pretpostavlja se da je u to vrijeme dio knjižnice Vivarium preseljen u lateransku knjižnicu u Rimu. Na povratku iz Rima 678. n. e. anglosaksonski opat Ceolfrith ponio je kodeks sa sobom na Britanske otoke. Tako je on dospio u vlasništvo dva samostana, onog u Wearmouthu i onog u Jarrowu, kojima je upravljao Ceolfrith, a nalaze se na području današnje Northumbrie (Engleska).

Kasiodorova jednosveščana Biblija sigurno je oduševila Ceolfritha i njegove redovnike te ih je vjerojatno privuklo to što su se njome mogli lako koristiti. Tako su oni u samo nekoliko desetljeća napravili još tri kompletne jednosveščane Biblije. Jedina koja je preživjela ogroman je rukopis nazvan Codex Amiatinus. On ima 2 060 pergamentnih stranica od teleće kože, a svaka od njih je veličine 51 puta 33 centimetra. Debljina s koricama je 25 centimetara, a teži više od 34 kilograma. To je najstarija sačuvana kompletna jednosveščana Biblija na latinskom. Ugledni bibličar Fenton J. A. Hort, koji je živio u 19. stoljeću, identificirao je taj kodeks 1887. On je komentirao: “Ovaj čudesan [manuskript] čak i na suvremenog promatrača ostavlja takav dojam koji bi se mogao nazvati strahopoštovanjem.”

Originalni Kasiodorov Codex Grandior sada je izgubljen. No njegov je anglosaksonski izdanak, Codex Amiatinus, ubrzo nakon što je dovršen krenuo na put natrag za Italiju. Kratko vrijeme prije nego što je umro, Ceolfrith se odlučio vratiti u Rim. Sa sobom je ponio jedan od svoja tri latinska rukopisa Biblije kao dar papi Grguru II. Ceolfrith je umro za vrijeme tog putovanja, 716. n. e. u Langresu (Francuska). No njegova je Biblija nastavila put s njegovim suputnicima. Kodeks je s vremenom dospio u knjižnicu samostana u Monte Amiati (središnja Italija), po čemu je i dobio ime Codex Amiatinus. Godine 1782. rukopis je preseljen u knjižnicu Medicea Laurenziana u Firenci te spada u jedno od najvrednijih djela te knjižnice.

Kako je Codex Grandior utjecao na nas? Od Kasiodorovog vremena prepisivači i tiskari sve su više davali prednost proizvodnji jednosveščanih Biblija. To što imaju Bibliju u takvom obliku ljudima sve do danas olakšava da je čitaju i tako izvlače korist iz utjecaja koji ona vrši na njihov život (Hebrejima 4:12).