MOJI su roditelji istraživali razne religije, no na kraju su razočarani odustali. Onda je jednog dana 1932. otac na radiju slušao program na talijanskom jeziku. Taj program emitirali su Jehovini svjedoci i ocu se svidjelo ono što je čuo. Pisao je kako bi dobio više informacija i jedan Svjedok koji je bio Talijan, a radio je u centrali Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York), posjetio nas je. Nakon živog razgovora koji je trajao sve do zore moji su se roditelji uvjerili da su pronašli pravu religiju.

Otac i majka počeli su pohađati kršćanske sastanke te su otvorili svoja vrata putujućim nadglednicima. Premda sam još bio dječak, ti su mi muževi dopustili da im se pridružim u službi propovijedanja te su me potakli da počnem razmišljati o punovremenoj službi Jehovi.  Jedan od tih posjetilaca bio je Carey W. Barber, sada član Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka. Ubrzo zatim, u veljači 1941, krstio sam se u dobi od 14 godina, a 1944. počeo sam služiti kao pionir u Clevelandu. Mike i Lydia također su počeli slijediti put biblijske istine. Mike je služio Jehovi sve do svoje smrti, a Lydia i njen suprug Harold Weidner bili su 28 godina u putujućoj službi. Danas služe kao specijalni punovremeni sluge.

Početkom 1945. završio sam u državnom zatvoru u Chillicotheu (Ohio) jer sam na temelju svoje biblijski školovane savjesti postupao u skladu s Izaijom 2:4, gdje se govori o prekivanju mačeva u plugove. Prije je Svjedocima u zatvoru bilo dopušteno da imaju samo ograničenu količinu biblijske literature koju objavljuju Jehovini svjedoci. No Svjedoci iz obližnje skupštine pomagali su im. Ponekad bi na poljima u blizini zatvora ostavili nekoliko publikacija. Sljedećeg jutra, kad bi zatvorenike odveli na njihova radna mjesta, potražili bi te publikacije i zatim ih nekako unijeli u zatvor. U vrijeme kad sam ja došao u zatvor već smo smjeli imati više literature. Ipak, u zatvoru sam naučio posebno cijeniti duhovnu hranu koju nam Jehova daje — i toga se sjetim svaki put kad dobijem novi broj Kule stražare ili Probudite se!

Premda nam je u zatvoru bilo dopušteno održavanje skupštinskih sastanaka, oni koji nisu bili Svjedoci nisu smjeli prisustvovati. Ipak, neki zatvorski čuvari i kažnjenici potajno bi došli, a nekolicina je čak prihvatila istinu (Djela apostolska 16:30-34). Posjete brata A. H. Macmillana bile su ogroman izvor utjehe. On nam je uvijek govorio da vrijeme koje smo proveli u zatvoru nije prošlo uzalud jer nas je to pripremalo za buduće zadatke. Taj dragi stariji brat dirnuo je moje srce i produbio moju odlučnost da hodim Jehovinim putem.

Drugi svjetski rat je završio, vrata zatvora otvorila su se i ja sam ponovno započeo s pionirskom, odnosno punovremenom službom. No 1947. umro je moj otac. Kako bih pomogao svojoj obitelji, počeo sam raditi te sam naučio profesionalno masirati — a to mi je dobro došlo tokom teškog perioda u kojem smo se moja supruga i ja našli otprilike 30 godina kasnije. No malo sam se požurio s pričom. Dopustite mi da vam najprije ispričam nešto o svojoj supruzi.

Jednog poslijepodneva 1949, dok sam bio u Dvorani Kraljevstva, zazvonio je telefon. Javio sam se i čuo ugodan glas: “Moje ime je Christine Genchur. Ja sam Jehovin svjedok. Doselila sam se u Cleveland zbog posla i željela bih se povezati sa skupštinom.” Naša Dvorana Kraljevstva bila je daleko od područja na kojem je živjela, ali svidio mi se njen glas, pa sam joj objasnio gdje je dvorana i ohrabrio je da dođe te nedjelje — kad sam trebao održati javno predavanje. U nedjelju sam u Dvoranu Kraljevstva došao prvi, ali se nije pojavila nijedna nepoznata sestra. Za vrijeme predavanja stalno sam pogledavao prema vratima, ali nitko nije došao. Sljedećeg sam je dana nazvao, a ona mi je rekla da nije znala red vožnje autobusa. Zato sam predložio da se nađemo kako bih joj sve bolje objasnio.

Rekla mi je da su njeni roditelji, koji su se doselili iz Čehoslovačke, s Istraživačima Biblije počeli kontaktirati nakon što su pročitali brošuricu Gdje su mrtvi? Krstili su se 1935. Godine 1938. Christinin je otac postao sluga grupe (ondašnji naziv za predsjedavajućeg nadglednika) u skupštini Jehovinih svjedoka u Clymeru (Pennsylvania, SAD), a Christine se krstila 1947. u dobi od 16 godina. Nije mi trebalo dugo da se zaljubim u ovu lijepu, duhovnu sestru. Vjenčali smo se 24. lipnja 1950. i otada je Christine moja vjerna suputnica, uvijek spremna interese Božjeg Kraljevstva stavljati na prvo mjesto. Zahvalan sam Jehovi što  je ta vrsna žena pristala postati dio mog života (Priče Salamunove 31:10).

Dana 1. studenog 1951. zajedno smo započeli s pionirskom službom. Dvije godine nakon toga na kongresu u Toledu (Ohio) braća Hugo Riemer i Albert Schroeder razgovarali su s grupom pionira koji su bili zainteresirani za misionarsku službu. I mi smo bili među njima. Ohrabrili su nas da nastavimo s pionirskom službom u Clevelandu, no već sljedećeg mjeseca stiglo je veliko iznenađenje — poziv da pohađamo 23. razred Biblijske škole Gilead Društva Watchtower, koja je započela u veljači 1954!

Na putu u Školu Gilead, koja se tada nalazila u South Lansingu (New York), Christine je bila toliko uzbuđena da mi je neprestano govorila: “Vozi sporije!” Rekao sam joj: “Christine, ako budem vozio još sporije, stat ćemo.” Ipak, ubrzo nakon što smo došli u kompleks škole opustili smo se. Brat Nathan Knorr svim je polaznicima izrazio dobrodošlicu te nas je odveo u razgledavanje. Također nam je objasnio kako štedjeti vodu i struju te je naglasio da je štedljivost vrlina koju treba razvijati i kad su u pitanju interesi Kraljevstva. Taj nam se savjet urezao u misli. Još uvijek živimo u skladu s njim.

Školovanje u Gileadu ubrzo je završilo te smo 10. prosinca 1954. u hladnom New Yorku ušli u avion, uzbuđeni što ćemo letjeti na naše novo područje, u sunčani Rio de Janeiro (Brazil). Peter i Billie Carrbello, također misionari, putovali su s nama. Let je sa zaustavljanjem na Portoriku, u Venezueli i Belému na sjeveru Brazila trebao trajati 24 sata. No zbog problema s motorom prošlo je 36 sati prije nego što smo pred sobom ugledali Rio de Janeiro. Ali, bio je to veličanstveni prizor! Svjetla grada svjetlucala su poput blistavih dijamanata na crnom tepihu, a srebrnasta mjesečina treperila je nad zaljevom Guanabara.

Nekoliko članova betelske obitelji dočekalo nas je na aerodromu. Nakon što su nas srdačno pozdravili, odvezli su nas u podružnicu te smo oko tri sata ujutro išli spavati. Nekoliko sati kasnije zvono za buđenje podsjetilo nas je da je započeo naš prvi dan misionarske službe!

Ubrzo smo naučili važnu lekciju. Jedne večeri bili smo kod jedne obitelji Svjedoka. Kad smo se željeli pješice vratiti u podružnicu, domaćin je rekao: “Ne, ne možete ići; kiša pada”, te nas je pokušao uvjeriti da prenoćimo kod njih. “Tamo odakle dolazimo također pada kiša”, nasmijao sam se, ne obraćajući pažnju na njegove riječi. Tako smo otišli.

Zbog planina koje okružuju Rio voda se brzo slije u grad te često prouzroči poplave. Voda nam je ubrzo dosezala do koljena. Kad smo već bili blizu podružnice, ulice su se pretvorile u brzace, a voda nam je dosezala do prsa. Kad smo napokon došli do Betela, bili smo skroz mokri. Sutradan se Christine osjećala loše, naime dobila je tifusnu groznicu zbog koje je dugo bila slaba. Nepotrebno je reći da smo kao tek pristigli misionari trebali poslušati savjet tamošnjih iskusnih Svjedoka.

Nakon tog ne baš ugodnog početka revno smo započeli sa službom propovijedanja. Svima koje smo susretali u službi čitali smo prezentaciju na portugalskom i činilo se da podjednako napredujemo u učenju. Neki bi stanar rekao Christine: “Vas razumijem, ali  njega ne”, pokazujući na mene. Drugi bi rekao meni: “Vas razumijem bolje nego nju.” Pa ipak, radovalo nas je što smo u tih prvih nekoliko tjedana uspostavili preko 100 pretplata na Kulu stražaru. Ustvari, nekoliko se osoba s kojima smo proučavali Bibliju krstilo tokom naše prve godine u Brazilu, te smo tako uvidjeli da će to misionarsko područje biti veoma plodno.

Sredinom 1950-ih mnoge skupštine u Brazilu nisu imale redovite posjete pokrajinskih nadglednika zbog toga što nije bilo dovoljno osposobljene braće. Zato mi je 1956, premda sam tada još uvijek učio jezik i na portugalskom nisam održao nijedno javno predavanje, povjerena pokrajinska služba u državi São Paulo.

Budući da prva skupština koju smo posjetili dvije godine nije imala posjet pokrajinskog nadglednika, svi su puno očekivali od javnog predavanja. Govor sam pripremio tako što sam izrezao odlomke iz članaka Kule stražare na portugalskom i zalijepio ih na papir. Te je nedjelje Dvorana Kraljevstva bila prepuna. Ljudi su čak sjedili na podiju i svi su očekivali veliki događaj. Govor je, ili bolje rečeno čitanje, započeo. Svako toliko pogledao sam slušatelje i na moje iznenađenje nitko se nije micao, čak ni djeca. Svi su me gledali širom otvorenih očiju. Pomislio sam: ‘Dakle, Valentino, tvoj se portugalski znatno poboljšao! Ovi ljudi te slušaju.’ Kad sam godinama kasnije opet bio u posjetu toj skupštini, brat koji je bio prisutan prilikom tog prvog posjeta rekao mi je: “Sjećaš li se onog govora koji si održao? Nismo te razumjeli ni riječi.” Priznao sam da ni ja nisam baš previše razumio ono što sam govorio.

Tokom te prve godine pokrajinske službe često sam čitao Zahariju 4:6. Riječi: “Ne silom (...) nego duhom mojim”, podsjećale su me na to da je Jehovin duh jedini razlog zbog kojeg djelo Kraljevstva napreduje. I ono je doista napredovalo, usprkos našim očiglednim ograničenjima.

Pokrajinska služba značila je putovati diljem cijele države i tegliti pisaću mašinu, kartonske kutije s literaturom, kovčege i torbe. Christine se dobro dosjetila da uvijek prebraja našu prtljagu kako ništa ne bismo zaboravili dok smo jurili s jednog autobusa na drugi. Nije bilo ništa neobično autobusom putovati 15 sati po neasfaltiranim putevima da bismo došli na svoje odredište. Bilo je i zastrašujućih trenutaka, naročito kad su se na klimavom mostu mimoilazila dva autobusa te su prolazila toliko blizu jedan drugome da su se skoro doticala. Također smo putovali vlakom, brodom i na konjima.

Godine 1961. počeli smo služiti u oblasnoj službi, putujući od pokrajine do pokrajine umjesto od skupštine do skupštine. Nekoliko večeri tjedno — svaki put na drugom mjestu — prikazivali smo filmove koje je proizvela Jehovina organizacija. Često smo morali brzo reagirati kako bismo nadmudrili svećenike, koji su pokušavali spriječiti prikazivanje tih filmova. U jednom je gradu svećenik natjerao vlasnika jedne dvorane da raskine ugovor s nama. Nakon što smo danima tražili drugo mjesto, pronašli smo ga, ali to nikome nismo rekli te smo ljude i dalje pozivali na prvobitnu lokaciju. Prije nego što je započeo program Christine je otišla do te dvorane i tiho je uputila sve koji su željeli pogledati film na to drugo mjesto. Te večeri 150 ljudi gledalo je taj film, koji je imao prikladan naslov Društvo novog svijeta u akciji.

Premda je putujuća služba na izoliranim područjima ponekad bila zahtjevna, ponizna braća koja su tamo živjela veoma su cijenila naše posjete i gostoljubivo su svoje skromne domove dijelila s nama, tako da smo uvijek zahvaljivali Jehovi što možemo biti s njima. Prijateljstvo s tom braćom donijelo nam je divne blagoslove (Priče Salamunove 19:17; Agej 2:7). Kako smo stoga bili tužni kad su nakon više od 21 godinu služenja u Brazilu završili dani naše misionarske službe!

Godine 1975. Christine je morala na operaciju. Vratili smo se u putujuću službu, no njeno se zdravlje pogoršalo. Izgledalo je da je najbolje da se vratimo u Sjedinjene Države kako bi dobila medicinsku pomoć. U travnju 1976. stigli smo u Long Beach (Kalifornija) te smo živjeli kod moje majke. Nakon što smo dvadesetak godina proveli u inozemstvu nije nam bilo lako snaći se u toj novonastaloj situaciji. Ja sam se počeo baviti masažom te smo od toga živjeli. Christine je smještena u kalifornijskoj državnoj bolnici, no svakim je danom bila sve slabija jer su je liječnici odbijali liječiti bez transfuzije krvi. Očajni, usrdno smo se molili Jehovu za vodstvo.

Jednog poslijepodneva dok sam bio u službi propovijedanja primijetio sam ordinaciju jednog liječnika te sam istog trena odlučio ući. Premda se on upravo spremao poći kući, primio me u svoj ured i razgovarali smo dva sata. Zatim je rekao: “Cijenim vašu misionarsku službu i liječit ću vašu suprugu besplatno i bez transfuzije krvi.” Nisam mogao vjerovati svojim ušima.

Taj ljubazni liječnik, koji je ustvari bio uvaženi specijalist, preselio je Christine u bolnicu u kojoj je radio te se zahvaljujući njegovoj kvalitetnoj njezi njeno stanje ubrzo poboljšalo. Bili smo veoma zahvalni Jehovi što nam je u to teško vrijeme pokazao put!

Kad je Christine ponovno ojačala, služili smo kao pioniri i radovali se pomažući nekolicini u Long Beachu da postanu obožavatelji Jehove. Godine 1982. zamoljeni smo da u Sjedinjenim Državama služimo u pokrajinskoj službi. Svaki dan zahvaljivali smo Jehovi što nas je opet koristio u putujućoj službi — službi koju smo voljeli. Služili smo u Kaliforniji, a zatim na području Nove Engleske, u pokrajini u kojoj je bilo i nekoliko portugalskih skupština. Kasnije je toj pokrajini pripala i Bermuda.

Nakon četiri okrepljujuće godine dobili smo novi zadatak. Pružena nam je mogućnost da gdje god izaberemo služimo kao specijalni pioniri. Premda nam je bilo teško napustiti putujuću službu, bili smo odlučni prihvatiti se svog novog zadatka. Ali kamo ići? U putujućoj službi primijetio sam da portugalska skupština u New Bedfordu (Massachusetts) treba pomoć, pa smo otišli tamo.

Kad smo stigli, skupština nam je pripremila veliku zabavu kako bi nam izrazila dobrodošlicu. To nam je pomoglo da uvidimo koliko nas cijene! Ganuli su nas do suza. Jedan mladi bračni par s dvije djevojčice susretljivo nas je primio u svoj dom dok nismo pronašli stan. Jehova nas je kao specijalne pionire zaista blagoslovio čak i više nego što smo očekivali. Od 1986. pomogli smo da otprilike 40 osoba u tom gradu postanu Svjedoci. Oni su naša duhovna obitelj. Pored toga, radujem se što sam promatrao petoricu ovdašnje braće kako napreduju i postaju brižni pastiri stada. Služeći ovdje osjećamo kao da služimo na nekom plodnom misionarskom području.

Kad pogledamo unazad, radujemo se što smo od mladosti služili Jehovi i istinu učinili svojim načinom života. Istini za volju, godine i bolest čine svoje, ali ustrajnost na Jehovinom putu još nam uvijek daje snagu i radost.