Proročanstvo iz Danijela 9:24-27 (NS) govori o pojavljivanju “Mesijanskog Vođe” — Krista. Prema tome, prorečeno pomazanje ‘Svetinje nad svetinjama’ ne odnosi se na pomazanje Svetinje nad svetinjama u hramu u Jeruzalemu. Umjesto toga, izraz “Svetinja nad svetinjama” označava Božje nebesko svetište — nebesku Svetinju nad svetinjama — u Jehovinom velikom duhovnom hramu * (Hebrejima 8:1-5; 9:2-10, 23).

Kada je Božji duhovni hram počeo djelovati? Pa, razmisli što se dogodilo kad se Isus došao krstiti 29. n. e. Od tog je trenutka počeo ispunjavati riječi iz Psalma 40:6-8. Apostol Pavao kasnije je rekao da se Isus molio Bogu: “Žrtvu i prinos nisi htio, nego si mi pripremio tijelo” (Hebrejima 10:5). Isus je znao da Bog više ‘nije htio’ da se životinjske žrtve prinose u hramu u Jeruzalemu. Umjesto toga, Jehova je Isusu pripremio savršeno ljudsko tijelo koje je trebalo prinijeti kao žrtvu. Govoreći o svojoj iskrenoj želji, Isus je nastavio: “Evo, došao sam (u smotku knjige napisano je o meni) vršiti tvoju volju, Bože” (Hebrejima 10:7). A kako je Jehova reagirao na to? U Matejevom Evanđelju stoji: “Kad se krstio, Isus je odmah izašao iz vode; i gle, nebesa su se otvorila, i vidio je kako Božji duh silazi kao golub i dolazi na njega. I gle, čuo se glas s nebesa koji je rekao: ‘Ovo je moj Sin, ljubljeni, koji ima moje priznanje’” (Matej 3:16, 17).

To što je Jehova Bog prihvatio prinošenje Isusovog tijela kao žrtve značilo je da je počeo postojati oltar veći od doslovnog oltara u hramu u Jeruzalemu. Bio je to oltar Božje ‘volje’, odnosno uređenje za prihvaćanje Isusovog ljudskog života kao žrtve (Hebrejima 10:10). Isusovo pomazanje svetim duhom značilo je da je Bog sada doveo u postojanje čitav duhovni hram. * Dakle, kad se Isus krstio, Božje nebesko prebivalište bilo je pomazano, ili odvojeno, kao “Svetinja nad svetinjama” velikog duhovnog hrama.