“KAD mučah, posahnuše kosti moje od uzdisanja mojega po cijeli dan. Jer dan i noć tištaše me ruka tvoja; nesta soka u meni kao na ljetnoj pripeci” (Psalam 32:3, 4). Moguće je da ove dirljive riječi odražavaju duboku emocionalnu bol kralja Davida iz drevnog Izraela, bol koju si je sam nanio jer nije priznao ozbiljan grijeh, već ga je tajio.

David je bio čovjek s izvanrednim sposobnostima. Bio je hrabar ratnik, vješt državnik, pjesnik i muzičar. Pa ipak, nije se oslanjao na svoje sposobnosti, već na svog Boga (1. Samuelova 17:45, 46). Opisuje ga se kao čovjeka čije je srce bilo “cijelo prema Jehovi” (1. Kraljevima 11:4). No jedan grijeh koji je počinio bio je naročito vrijedan prijekora i možda je na njega ukazao u 32. Psalmu. Mi možemo puno toga naučiti ako razmotrimo okolnosti koje su dovele do njegovog grijeha. Uočit ćemo zamke koje trebamo izbjegavati i vidjet ćemo da bez priznavanja grijeha nema obnavljanja odnosa s Bogom.

Iako je izraelski narod bio u vojnom pohodu na Amonce, David je boravio u Jeruzalemu. Jedne večeri dok je šetao po krovu svoje palače primijetio je lijepu ženu kako se kupa u susjednoj kući. Nije se svladao, već je počeo strastveno žudjeti za njom. Kad je saznao da je ona Betsabeja, žena Urije, jednog njegovog vojnika, David ju je pozvao da dođe i učinili su preljub. Betsabeja je nakon nekog vremena javila Davidu da je trudna (2. Samuelova 11:1-5).

David se našao u zamci. Ako se sazna za njihov grijeh, oboje će biti kažnjeni smrću (3. Mojsijeva 20:10). Zato je skovao plan. Betsabejinog muža Uriju povukao je iz bitke. Nakon što ga je ispitao sve o ratu, David mu je rekao da se vrati kući. Ponadao se da će tako ispasti da je Urija otac Betsabejinog djeteta (2. Samuelova 11:6-9).

Na Davidovo razočaranje Urija nije otišao svojoj ženi. Rekao je da mu je nezamislivo da se vrati kući dok vojska vodi žestoku borbu. Tokom vojnih pohoda izraelske vojske muškarci uopće nisu imali spolne odnose sa svojim ženama. Morali su ostati ceremonijalno čisti (1. Samuelova 21:5). David je potom pozvao Uriju da nešto pojede i napio ga je, no on ni tada nije želio otići svojoj ženi. Urija je svojim vjernim vladanjem osudio Davidov težak grijeh (2. Samuelova 11:10-13).

David je sve više upadao u zamku vlastitog grijeha. Bio je toliko očajan da je vidio samo jedan izlaz. Poslao je Uriju natrag u borbu s pismom za vojskovođu Joaba. Smisao te kratke poruke bio je jasan: “Namjestite Uriju gdje je najžešći boj, pa se uzmaknite od njega da bi ga ubili da pogine.” Činilo se da je taj moćni kralj tom porukom, kojom je Uriju poslao u smrt, prikrio svoje postupke (2. Samuelova 11:14-17).

Čim je završio period Betsabejinog tugovanja za mužem, David ju je uzeo za ženu.  Dani su prolazili i rodilo im se dijete. David je čitavo to vrijeme tajio svoje grijehe. Možda je sam sebi pokušavao opravdati svoje postupke. Zar Urija nije časno poginuo u bici kao i svi drugi? Osim toga, zar nije bio neposlušan kralju kad nije želio otići svojoj ženi? ‘Prijevarno srce’ donijet će svakakve zaključke samo da bi pokušalo opravdati grijeh (Jeremija 17:9; 2. Samuelova 11:25).

Kako je David, ljubitelj pravednosti, mogao toliko nisko pasti da je počinio preljub i ubojstvo? Sjeme njegovog grijeha očito je bilo sijano duže vrijeme. Možda se pitamo zašto David nije bio sa svojim ljudima, zašto im nije pružao podršku u vojnom pohodu na Jehovine neprijatelje. Za razliku od toga, David je daleko od poprišta žestoke borbe bezbrižno uživao u svojoj palači, gdje nije bio toliko zaokupljen borbom da bi prestao gajiti neispravne želje prema ženi vjernog vojnika. Danas je prava zaštita za prave kršćane da se, surađujući sa skupštinom, bave duhovnim aktivnostima i redovito sudjeluju u djelu evangeliziranja (1. Timoteju 6:12).

Svaki je izraelski kralj dobio zapovijed da prepisuje Zakon i čita ga svaki dan. Biblija navodi razlog zašto je to bilo potrebno: “Da se uči bojati se Jehove Boga svojega, držati sve riječi ovoga zakona i ove uredbe, i tvoriti ih; da se ne bi podiglo srce njegovo iznad braće njegove, i da ne bi odstupilo od ove zapovijedi ni na desno ni na lijevo” (5. Mojsijeva 17:18-20). Lako je moguće da David nije bio poslušan toj naredbi u vrijeme kad je počinio te teške grijehe. Redovito proučavanje Božje Riječi i razmišljanje o njoj sigurno će nam pomoći da ne učinimo prijestup u ovim kritičnim vremenima (Priče Salamunove 2:10-12).

Osim toga, zadnja od Deset zapovijedi konkretno kaže: “Ne poželi žene bližnjega svojega” (2. Mojsijeva 20:17). David je tada imao mnogo žena i konkubina (2. Samuelova 3:2-5). No to ga nije spriječilo da poželi još jednu lijepu ženu. Taj nas izvještaj podsjeća na to koliko su ozbiljne Isusove riječi: “Svatko tko stalno gleda neku ženu tako da osjeća strast prema njoj već [je] počinio s njom preljub u svom srcu” (Matej 5:28). Nemojmo gajiti takve neispravne želje, već ih isti čas izbacimo iz misli i srca.

Otvoreni biblijski izvještaj o Davidovom grijehu nipošto nije napisan da bi zadovoljio nečije pohotne želje. Čitajući taj izvještaj imamo priliku vidjeti kako se na snažan i upečatljiv način ukazuje na jednu od Jehovinih istaknutih osobina — njegovo milosrđe (2. Mojsijeva 34:6, 7).

Nakon što je Betsabeja rodila sina, Jehova je poslao proroka Natana da ode k Davidu. Bio je to čin milosrđa. Da se Davidu nije prišlo i da je nastavio skrivati tajnu, možda bi otvrdnuo u grijehu (Hebrejima 3:13). No David je pozitivno reagirao na Božje milosrđe. Natanove vješto sročene, ali jasne riječi djelovale su na Davidovu savjest i on je ponizno priznao da je sagriješio protiv Boga. Ustvari, David je 51. Psalam, koji govori o njegovom grijehu s Betsabejom, napisao nakon što se pokajao i priznao svoj težak grijeh. Nikada nemojmo dozvoliti da nam otvrdne srce ako počinimo ozbiljan grijeh (2. Samuelova 12:1-13).

Davidu je bilo oprošteno, ali nije bio pošteđen kazne i posljedica zbog svog grijeha (Priče Salamunove 6:27). Zar je i moglo biti drugačije? Da je Bog jednostavno prešao preko svega toga, kompromitirao bi svoja mjerila. Ne bi postigao pravi rezultat, baš kao što ga nije postigao ni prvosvećenik Helije, koji je blago prekorio svoje zle sinove i onda ih pustio da nastave sa svojim zlim djelima (1. Samuelova 2:22-25). Međutim, Jehova ne prestaje pokazivati ljubaznu dobrohotnost  prema pokajniku. Njegovo će milosrđe, poput svježe, hladne vode, pomoći grešniku da podnese posljedice grijeha. Božje srdačno praštanje i izgrađujuće druženje sa suobožavateljima djeluju okrepljujuće. Da, na temelju Kristove otkupnine pokajnik može osjetiti ‘bogatstvo [Božje] nezaslužene dobrohotnosti’ (Efežanima 1:7).

Nakon što je David priznao svoj grijeh, nije ga obuzeo negativan osjećaj bezvrijednosti. Njegove riječi iz psalama, u kojima je pisao o tom priznanju, pokazuju da je osjetio olakšanje i da je čvrsto odlučio vjerno služiti Bogu. Pogledaj, naprimjer, 32. Psalam. U prvom retku čitamo: “Blago onome, kojemu je oproštena krivica, kojemu je grijeh pokriven.” Koliko god da je grijeh ozbiljan, sve može dobro proći ako se osoba iskreno kaje. Jedan od načina na koje osoba pokazuje tu iskrenost je to da u potpunosti prihvati odgovornost za svoje postupke, kao što je učinio i David (2. Samuelova 12:13). On se nije pokušavao opravdati pred Jehovom niti krivnju svaliti na druge. U 5. retku stoji: “Grijeh svoj kazah tebi, i krivice svoje ne zatajih; rekoh: ispovijedam Jehovi prijestupe svoje; i ti skide s mene krivicu grijeha mojega.” Iskreno priznanje grijeha donosi olakšanje, pa nema potrebe da osobu i dalje muči savjest zbog prijašnjih pogrešaka.

Nakon što je preklinjao Jehovu da mu oprosti, David ga je zamolio: “Učini mi, Bože, čisto srce, i duh prav ponovi u meni” (Psalam 51:10). To što je David zatražio “čisto srce” i ‘novi duh’ pokazuje da je bio svjestan svoje grešne sklonosti i da mu je bila potrebna Božja pomoć kako bi očistio svoje srce i krenuo ispočetka. On se nije počeo sažalijevati, već je čvrsto odlučio ustrajati u svojoj službi Bogu. Molio se: “Jehova! otvori usta moja, i ona će kazivati hvalu tvoju” (Psalam 51:15).

Kako je Jehova reagirao na Davidovo iskreno pokajanje i čvrstu odlučnost da mu služi? Dao je Davidu sljedeće radosno jamstvo: “Urazumiću te, i pokazaću ti put kojim da ideš; savjetovaću te, oko je moje na tebi” (Psalam 32:8). Ove riječi nedvojbeno pokazuju da se Jehova osobno brine za osjećaje i potrebe pokajnika. Jehova je poduzeo korake  kako bi Davidu dao veći uvid u stvari, odnosno omogućio mu da vidi dalje od onog što se na prvi pogled vidi. Da se kasnije ponovno suočio s iskušenjem, mogao je predvidjeti ishod svojih postupaka i to kako će oni utjecati na druge, pa bi mogao postupiti razborito.

Taj događaj iz Davidovog života služi kao ohrabrenje svima koji su upali u ozbiljan grijeh. Ako priznamo svoj grijeh i iskreno se pokajemo, možemo ponovno steći ono najdragocjenije što posjedujemo, odnos s Jehovom Bogom. Trenutna bol i sram koji možda moramo pretrpjeti daleko su bolji od tjeskobe koju uzrokuje šutnja ili od katastrofalnih posljedica koje usljeđuju ako otvrdnemo u buntovnom načinu postupanja (Psalam 32:9). Umjesto toga, možemo doživjeti srdačno oproštenje milosrdnog Boga punog ljubavi, ‘Oca dubokog milosrđa i Boga svake utjehe’ (2. Korinćanima 1:3).