GEORGE i ja bili smo prvi misionari Jehovinih svjedoka koji su došli u Nassau, najveći grad na Bahamima. Ovdje smo poslani nakon što smo završili osmi razred Gileada, misionarske škole koja se nalazila na sjeveru države New York. Što smo učinili da smo nakon samo tri mjeseca boravka tamo izazvali tako odlučnu reakciju? I kako to da sam ja dobrih 50 godina nakon toga još uvijek ovdje?

Moj otac, Harry Kilner, snažno je utjecao na tok mog života. Pružio mi je izvrstan primjer, čineći mnoge žrtve da bi postao Jehovin svjedok. Premda njegovo zdravlje nije bilo baš najbolje, išao je propovijedati skoro svaki vikend, revno stavljajući interese Kraljevstva na prvo mjesto (Matej 6:33). U materijalnom pogledu nismo posjedovali mnogo, no njegova je postolarska radionica  1930-ih bila središte duhovnih aktivnosti u Lethbridgeu (Alberta, Kanada). Otkad pamtim u naš su dom dolazili punovremeni propovjednici Jehovinih svjedoka, pioniri, i pričali nam svoja iskustva.

Godine 1943. započela sam s pionirskom službom u blizini Fort Macleoda i Claresholma (Alberta). U to je vrijeme naše djelo propovijedanja u Kanadi bilo zabranjeno zbog neistina koje su širili protivnici tokom drugog svjetskog rata. Naše područje protezalo se 100 kilometara u dužinu, no budući da smo bili mladi i puni snage, nije nam predstavljalo nikakav problem odvesti se biciklom ili pješačiti do malih mjesta i seoskih posjeda na tom području. U to sam vrijeme imala priliku razgovarati s nekima koji su završili Gilead i njihova su iskustva u meni pobudila želju da i sama postanem misionar.

Godine 1945. udala sam se za Georgea Portera, koji je bio iz Saskatchewana (Kanada). Njegovi su roditelji bili revni Svjedoci od 1916. i on je također za svoj životni poziv izabrao punovremenu službu. Naše prvo područje bio je prekrasan Lynn Valley na sjeveru grada Vancouvera (Kanada). Nedugo zatim pozvani smo u Gilead.

Tokom godina razgovarala sam s onima koji su bili u raznim teološkim sjemeništima i uvidjela da je to školovanje samo narušilo njihovu vjeru u Boga i njegovu Riječ, Bibliju. Za razliku od toga, ono što smo mi naučili u Gileadu izoštrilo je našu sposobnost razmišljanja, a što je najvažnije, ojačalo je našu vjeru u Jehovu Boga i njegovu Riječ. Oni koji su bili s nama u razredu poslani su u Kinu, Singapur, Indiju, afričke i južnoameričke zemlje i drugdje. Još se sjećam koliko smo bili uzbuđeni kad smo saznali da je područje na koje nas šalju tropsko otočje Bahami.

Naš je put na Bahame, u usporedbi s tim kamo su išli drugi iz našeg razreda, bio kratak. Ubrzo smo se radovali toplom vremenu, plavom nebu, tirkiznom moru i kućama pastelnih boja te bezbrojnim biciklima. No ono prvo čega se živo sjećam mala je grupa od petero Svjedoka koji su nas dočekali kad smo stigli brodom. Uskoro smo naučili da se ova kultura veoma razlikuje od one na koju smo bili navikli. Naprimjer, mog su muža zamolili da mi se na javnim mjestima ne obraća s draga, jer je to izraz koji se tamo obično odnosi na one u vanbračnoj vezi.

 Ubrzo nas je svećenstvo, očito zabrinuto budući da smo redovito kontaktirali s ljudima, lažno optužilo da smo komunisti. Zbog toga nam je naređeno da napustimo zemlju. No Svjedoci su, na otočju ih je u to vrijeme bilo manje od 20, odmah sakupili tisuće potpisa u peticiji u kojoj su tražili da nam se dopusti da ostanemo. Tako je naređenje da napustimo otočje povučeno.

Biblijska istina brzo je proklijala u srcima onih koji su ljubili Boga, pa je na Bahame stiglo još misionara iz Gileada. Zatim je 1950. osnovana podružnica. Deset godina kasnije Milton Henschel, član osoblja centrale u Brooklynu (New York), posjetio je Bahame i upitao nas misionare želi li netko ići na novo područje, na jedan od bahamskih otoka na kojem se još nije propovijedalo. George i ja smo se javili i tako je započeo naš 11-godišnji boravak na otoku Long Islandu.

Taj otok, jedan od mnogih koji sačinjavaju Bahame, dugačak je 140, a širok 6 kilometara i u ono vrijeme na njemu nije bilo pravih gradova. Glavno mjesto, Clarence Town, imalo je 50-ak kuća. Tamošnji život bio je prilično primitivan — nije bilo struje, tekuće vode, klasičnih kuhinja ni sanitarija. Tako smo se morali prilagoditi na život na zabačenom otoku. Ovdje je zdravlje bilo omiljena tema razgovora. Zato smo naučili da ljude u pozdravu ne pitamo “Kako ste danas?” jer bi odgovor često uključivao podroban opis njihovog zdravstvenog stanja.

Većinom smo svjedočili od kuhinje do kuhinje, jer se ljude obično moglo naći u njihovim dvorišnim kuhinjama sa slamnatim krovom i ognjištem. Stanovništvo se uglavnom sastojalo od siromašnih, ali vrlo ljubaznih zemljoradnika i ribara. Većina njih bila je ne samo religiozna već i vrlo praznovjerna. Neobične pojave uglavnom su se tumačile kao predznaci.

Svećenici su bez imalo srama nepozvani dolazili u domove ljudi i trgali biblijsku literaturu koju smo im ostavili. Tako bi zastrašili bojažljive, no bilo je i onih koji se nisu bojali. Naprimjer, jedna odvažna 70-godišnja žena nije se dala zastrašiti. Željela je razumjeti Bibliju i nakon nekog vremena postala je Svjedok, kao i popriličan broj drugih. Kako smo među ljudima nailazili na sve veći interes, George je ponekad nedjeljom morao prijeći 300 kilometara kako bi te ljude dovezao na sastanak.

Prvih mjeseci, dok na otoku još nije bilo drugih Svjedoka, George i ja brinuli smo se za svoju duhovnost tako što smo redovito održavali sve kršćanske sastanke. Osim toga, svakog ponedjeljka uvečer redovito smo proučavali časopis Kulu stražaru i čitali Bibliju. Također smo čitali sve brojeve Kule stražare i Probudite se! čim bismo ih dobili.

 Moj je otac umro dok smo bili na Long Islandu. Sljedećeg smo ljeta, 1963, uredili stvari tako da se majka može doseliti i živjeti blizu nas. Premda je već bila poodmakle dobi, dobro se prilagodila životu na Long Islandu i tu je živjela do svoje smrti 1971. Danas na Long Islandu djeluje jedna skupština koja ima novu Dvoranu Kraljevstva.

George je 1980. primijetio da mu se zdravlje pogoršava. Tako je započelo jedno od najbolnijih iskustava mog života — gledati kako mog supruga, suradnika i prijatelja svladava Alzheimerova bolest. Čitava se njegova osobnost promijenila. Zadnji i najgori stadij te bolesti trajao je oko četiri godine, nakon čega je 1987. umro. Išao je sa mnom u službu i na sastanke kad je god mogao, iako mu je to ponekad toliko teško padalo da mi je došlo da plačem promatrajući ga. Velika ljubav koju mi pokazuju kršćanska braća veoma me tješi, no on mi još uvijek jako nedostaje.

Nešto što mi je najviše značilo u mom braku s Georgeom bila je česta i ugodna komunikacija. Sad kad ga više nema zahvalna sam Jehovi više nego ikada što poziva svoje sluge da se ‘neprestano mole’, ‘ustraju u molitvi’ i obraćaju mu se “svakim oblikom molitve” (1. Solunjanima 5:17; Rimljanima 12:12; Efežanima 6:18). Tako je utješno znati da je Jehova zainteresiran za našu dobrobit. Doista osjećam poput psalmista koji je pjevao: “Blagoslovljen neka je Jehova, koji dnevno nosi teret za nas” (Psalam 68:19, NS). Živjeti dan po dan, prihvaćati svoja ograničenja i biti zahvalan za blagoslove koje svaki dan donosi, upravo kao što je to Isus savjetovao, doista je najbolji način života (Matej 6:34).

Zaposlenost u kršćanskoj službi pomogla mi je da ne razmišljam previše o prošlosti. Tako se mogu boriti s emocijama zbog kojih bih bila potištena. Poučavanje drugih biblijskoj istini doista pruža posebnu radost. Ono mi omogućava da održavam redovitu duhovnu rutinu zbog koje je moj život organiziran i stabilan (Filipljanima 3:16).

Jednom me nazvala jedna žena kojoj sam prije nekih 47 godina prenijela poruku o Kraljevstvu. Ona je kći jednog čovjeka s kojim smo među prvima proučavali Bibliju kad smo 1947. došli na Bahame. Njena majka, otac i sva braća i sestre te većina njihove djece  i unuka postali su Jehovini svjedoci. Ustvari, više od 60 članova njene obitelji su Svjedoci. No ona nikad nije prihvatila biblijsku istinu. Ipak, sad je napokon bila spremna postati sluga Jehove Boga. Doista je bila velika radost promatrati kako šačica Svjedoka, koliko ih je bilo na Bahamima kad smo George i ja došli, raste na više od 1 400 njih!

Ponekad me ljudi pitaju da li mi je žao što nemam djece. U svakom slučaju, djeca mogu biti pravi blagoslov. No ljubav koju mi neprestano pokazuju moja duhovna djeca, unuci i praunuci nešto je što mnogi roditelji vjerojatno nikad ne dožive s vlastitom djecom. Oni koji ‘rade što je dobro’ i “bogati [su] dobrim djelima” doista su najsretniji (1. Timoteju 6:18). Iz tog razloga i ja sudjelujem u službi koliko mi god dopušta moje zdravlje.

Jednog mi je dana kod zubara pristupila mlada žena i rekla: “Vi me ne poznajete, ali ja poznajem vas i samo želim da znate da vas puno volim.” Zatim mi je ispričala kako je ona čula za biblijsku istinu te je rekla da je veoma zahvalna što su misionari došli na Bahame.

Jednom sam drugom prilikom, kad sam se vratila s godišnjeg odmora, na svojim vratima u podružnici Jehovinih svjedoka u Nassauu, gdje sada živim, pronašla ružu. Uz nju je bila poruka: “Raduje nas što si opet s nama.” Moje je srce prepuno zahvalnosti kad vidim kakve ljude stvaraju Jehovina Riječ, organizacija i duh, i zbog toga veoma ljubim Jehovu! Doista, on nam često pruža podršku putem onih koji nas okružuju.

Moj život nije uvijek bio lak niti je sada u svakom pogledu lagan. Ali ima toliko toga za što mogu biti zahvalna — radost službe, ljubav i naklonost mnoge kršćanske braće i sestara, briga puna ljubavi koju pokazuje Jehovina organizacija, divne biblijske istine, nada da ću nakon uskrsnuća opet biti s voljenima koji su umrli i uspomene na 42 godine braka s vjernim Jehovinim slugom. Prije nego što smo se vjenčali molila sam se kako bih uvijek pomagala svom suprugu da ostane u punovremenoj službi, koju je toliko volio. Jehova je dobrostivo uslišio moje molitve. Zato mu želim pokazati svoju zahvalnost time da mu uvijek budem vjerna.

Bahami su poznato turističko mjesto i ljudi troše tisuće dolara kako bi došli ovamo i uživali u svemu što nude tropski krajevi. Zahvaljujući tome što sam odlučila služiti Jehovi gdje god me pošalje njegova organizacija pružila mi se radosna mogućnost da proputujem ove otoke, objavljujući dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. No što je još važnije, upoznala sam i zavoljela veoma drage, prijateljski naklonjene Bahamce.

Veoma sam zahvalna onima koji su donijeli istinu mojim roditeljima, koji su zatim u moj mladi um i srce usadili jaku želju da najprije tražim Božje Kraljevstvo. Mladi Jehovini sluge danas isto tako mogu primiti mnoge blagoslove ako uđu na “velika vrata” koja vode u mnoge mogućnosti povećane službe (1. Korinćanima 16:9). I vi ćete biti prepuni zahvalnosti ako budete svoj život koristili kako biste iskazivali čast ‘Bogu nad bogovima’, Jehovi (5. Mojsijeva 10:17; Danijel 2:47).