APOSTOL Pavao morao je u prvom stoljeću kršćanima u Galaciji dati strogi savjet. Vjerojatno da spriječi negodovanje, upitao je: “Dakle, jesam li vam postao neprijatelj zato što vam govorim istinu?” (Galaćanima 4:16).

Time što je ‘govorio istinu’ Pavao im nije postao neprijatelj. Ustvari, postupao je u skladu s biblijskim načelom: “Udarci od prijatelja istiniti su” (Priče Salamunove 27:6). Znao je da će oni koji su pogriješili to možda shvatiti kao povredu svog dostojanstva. S druge strane, bio je svjestan da bi uskraćivanje potrebnog ukora grešniku značilo uskratiti mu izraz ljubavi Jehove Boga (Hebrejima 12:5-7). Zbog toga se Pavao, kao vjerni prijatelj kojem je na srcu bila dugoročna dobrobit skupštine, nije ustezao dati strogi savjet.

Danas Jehovini svjedoci izvršavaju zapovijed da ‘načine učenike od ljudi iz svih naroda, učeći ih da drže sve što im je Isus Krist zapovjedio’. Pritom ovi iskreni kršćani ne prave kompromise s obzirom na biblijske istine, koje razotkrivaju i osuđuju lažna vjerska učenja i nekršćansko ponašanje (Matej 15:9; 23:9; 28:19, 20; 1. Korinćanima 6:9, 10). Oni nisu neprijatelji koje treba odbiti, već su zainteresirani za dobrobit ljudi poput iskrenih prijatelja.

Budući da je bio nadahnut od Boga, psalmist je razborito napisao: “Neka me bije pravednik, to je milost; neka me kara, to je ulje za glavu moju; glava moja neće odbaciti” (Psalam 141:5).