“HVALA, ali nisam zainteresirana”, rekla je. “Mi ne slavimo Uskrs.”

Zbunila me. Ne slave Uskrs? Naravno, prvo pravilo prodaje kaže da je kupac uvijek u pravu. Dakle, što sad? “Pa”, odvažio sam se nastaviti, “ovo je vrlo ukusan kolač i znam da volite naše proizvode. Zar ne mislite da bi se svidio vašoj obitelji, čak i ako, hm, ne slavite Uskrs?”

“Mislim da ne”, ponovila je, “ali imala sam namjeru s vama o nečemu razgovarati, gospodine Scribner, a ovo bi mogla biti zgodna prilika za to.” Taj razgovor u potpunosti mi je promijenio život! Gospođa Stackhouse, koja je inače bila pripadnik skupštine Jehovinih svjedoka Berlin u New Jerseyu, objasnila mi je otkuda potječe proslava Uskrsa i dala mi tri brošurice. Naslovi su bili Sigurnost, Razotkriveni i Zaštita. Odnio sam ih kući, znatiželjan, ali i pomalo zabrinut. Ono što mi je gospođa Stackhouse rekla podsjetilo me na nešto iz mog djetinjstva.

Rođen sam 31. siječnja 1907, a 1915, kada sam imao osam godina, otac mi je umro od raka. Zbog toga smo se majka i ja preselili k  njenim roditeljima u veliku kuću u Maldenu (Massachusetts). Na trećem katu te kuće živjeli su moj ujak Benjamin Ransom i njegova supruga. Ujak Ben je još prije prijelaza stoljeća bio povezan s Međunarodnim istraživačima Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali. Ja sam ga jako volio, ali ostali u majčinoj obitelji, inače metodisti, mislili su da je čudan. Godinama kasnije, prije nego se razvela od njega, njegova ga je supruga uspjela nakratko strpati u bolnicu za duševne bolesti zbog njegovih religioznih uvjerenja! No budući da su liječnici brzo ustanovili da je s njim sve u redu, otpustili su ga uz isprike.

Ujak Ben vodio me u Boston na sastanke Međunarodnih istraživača Biblije, naročito kad bi dolazili gostujući predavači ili u posebnim prilikama. Jednom prilikom gostujući predavač nije bio nitko drugi do Charles Taze Russell, koji je u tim danima nadgledavao djelo propovijedanja. Drugi poseban događaj bilo je prikazivanje “Foto-drame stvaranja”. Iako je to bilo 1915, i danas se živo sjećam slike Abrahama kako vodi Izaka na goru da ga prinese kao žrtvu (1. Mojsijeva 22. poglavlje). Još ih vidim kako se teškim korakom penju na to brdo natovareni drvima, što je pokazalo da je Abraham potpuno vjerovao Jehovi. Budući da sam bio dijete bez oca, to me se jako dojmilo.

Onda se ujak Ben sa suprugom preselio u Maine, a budući da se majka ponovno udala, mi smo se preselili u New Jersey. Stoga ujaka Bena dugo nisam vidio. U svojim tinejdžerskim godinama u New Jerseyu upoznao sam Marion Neff. Ona je bila jedno od osmero djece iz prezbiterijanske obitelji koju sam rado posjećivao. Proveo sam mnoge nedjeljne večeri s tom obitelji i s mladima iz njihove crkve, tako da sam konačno i sam postao prezbiterijanac. Ipak, neke stvari koje sam naučio na sastancima Istraživača Biblije ostale su u meni. Marion i ja vjenčali smo se 1928, a naše kćerke Doris i Louise rođene su 1935. odnosno 1938. Sada kad smo imali malu djevojčicu i tek rođenu bebu, osjetili smo potrebu za duhovnim vodstvom u podizanju naše obitelji.

Marion i ja tražili smo crkvu kojoj bismo se priključili, pa smo smislili plan. Naizmjence svake nedjelje, jedno bi ostajalo kod kuće s djecom, dok bi drugo posjećivalo potencijalne crkve. Jedne nedjelje Marion je bila na redu da ostane kod kuće, ali sam se ja ponudio da ću čuvati djecu umjesto nje kako bih mogao pročitati brošuricu Sigurnost, prvu od tri koje mi je dala gospođa Stackhouse. Kad sam započeo, nisam mogao prestati! Postajao sam sve uvjereniji da sam pronašao nešto što nijedna crkva ne može ponuditi. Isto se dogodilo i sljedeći tjedan, kad sam rado ostao s djecom i čitao drugu brošuricu, Razotkriveni. Ono što sam čitao činilo mi se pomalo poznatim. Da li je u to vjerovao ujak Ben? Naša obitelj smatrala je njegovu religiju ludom. Što će Marion misliti? Nisam trebao brinuti. Kad sam nekoliko dana  nakon što sam pročitao brošuricu Razotkriveni došao s posla, Marion me iznenadila rekavši: “Pročitala sam one brošurice koje si donio kući. Stvarno su zanimljive.” Laknulo mi je!

Na poleđini brošurica bila je informacija o nedavno izdanoj knjizi Neprijatelji koja je oštro razotkrivala krivu religiju. Odlučili smo je nabaviti. No prije nego što smo uspjeli poslati narudžbu, jedan Svjedok zakucao nam je na vrata i ponudio upravo tu knjigu. To je bilo presudno! Prestali smo posjećivati crkve i započeli odlaziti na sastanke skupštine Jehovinih svjedoka Camden u New Jerseyu. Nakon samo nekoliko mjeseci, u nedjelju 31. srpnja 1938, grupa od nas 50-ak sastala se u dvorištu kuće sestre Stackhouse — one iste kuće gdje sam pokušavao prodati uskrsne kolače — i slušala snimljeni govor za krštenje koji je održao brat Rutherford. Nakon toga nas 19 se presvuklo u kući i potom smo se krstili u obližnjem potoku.

Nedugo nakon krštenja jedna sestra iz skupštine govorila mi je o ljudima koji se zovu pioniri i kojima je služba propovijedanja glavna aktivnost. To je pobudilo moju znatiželju i  uskoro sam upoznao jednu obitelj u kojoj su svi bili pioniri. Ostarjeli brat Konig, njegova supruga i odrasla kćerka bili su pioniri u susjednoj skupštini. Kao oca mlade obitelji dojmila me se duboka radost koju je obitelj Konig pokazivala u službi propovijedanja. Često bih znao navratiti do njih, parkirati svoj pekarski kamion i otići s njima u službu od kuće do kuće. Uskoro sam i sam želio biti pionir. Ali kako? Marion i ja imali smo dvoje male djece, a moj posao bio je zahtjevan. Zapravo, budući da je u Evropi započeo drugi svjetski rat, a u Sjedinjenim Državama sve više i više mladih odlazilo u vojsku, za nas koji smo ostali na civilnim poslovima bilo je sve više posla. Nagovarali su me da preuzmem veći broj mušterija, ali znao sam da tako nikada ne bih mogao služiti kao pionir.

Kad sam s bratom Konigom razgovarao o svojoj želji da služim kao pionir, rekao je: “Samo nastavi marljivo raditi u Jehovinoj službi i iznesi mu svoj cilj u molitvama. On će ti pomoći da ga dostigneš.” Više od godine dana činio sam upravo to. Često sam razmišljao o recima poput Mateja 6:8 koji nas uvjerava da Jehova zna naše potrebe, čak i prije nego što ga zamolimo. Nastojao sam slijediti i savjet iz Mateja 6:33, da uvijek tražim najprije Božje Kraljevstvo i Njegovu pravednost. Ohrabrio me i brat Melvin Winchester, pokrajinski nadglednik.

Razgovarao sam s Marion o svojim ciljevima. Razgovarali smo o riječima iz Malahije 3:10 koje nas ohrabruju da iskušamo Jehovu i vidimo hoće li na nas izliti blagoslov. Ohrabrila me svojim odgovorom: “Ako želiš biti pionir, nemoj da ti ja budem zapreka. Ja mogu brinuti o djeci dok ti služiš kao pionir. Uostalom, i ne trebamo mnogo u materijalnom pogledu.” Poslije 12 godina braka itekako sam znao da je Marion štedljiva i brižna domaćica. Kroz sve ove godine bila mi je divan suradnik u pionirskoj službi, a jedna od tajni našeg uspjeha u gotovo 60 godina punovremene službe bila je njena sposobnost da se zadovolji s malo u materijalnom pogledu i da to malo pametno iskoristi.

Do ljeta 1941, nakon mnogo mjeseci molitvi i planiranja, Marion i ja uštedjeli smo nešto novca i kupili 5 i po metara dugo vozilo za stanovanje u kojem je naša obitelj mogla živjeti. Dao sam otkaz i u srpnju 1941. postao opći pionir, i odonda sam u punovremenoj službi. Moje prvo područje bilo je deset autobusnih kolodvora na cesti broj 50 između New Jerseya i St. Louisa (Missouri), u kojem se početkom kolovoza trebao održati kongres. Poslali su mi imena i adrese braće uzduž tog puta i ja sam im pisao da ih obavijestim kad me mogu očekivati. Nakon dolaska na kongres trebao sam potražiti pionirski stol i dobiti drugi zadatak.

Napunili smo našu kućicu na kotačima s literaturom i otišli na posljednji sastanak u Camden, da se oprostimo s braćom. S dvije male djevojčice o kojima smo morali brinuti i bez poznatog odredišta nakon kongresa, mora da su naši planovi izgledali nerealni nekoj braći, a nekolicina od njih je rekla: “Brzo ćete se vi vratiti.” Sjećam se da sam rekao: “Pa, ne kažem da nećemo. Jehova je rekao da će se brinuti za mene i ja ću ga iskušati.”

Nakon 60 godina pionirske službe u 20 gradova od Massachusettsa do Mississippija, možemo reći da je Jehova više nego održao svoje obećanje. Blagoslovi koje je izlio na Marion, mene i naše dvije kćerke nadmašili su sve čemu sam se mogao nadati 1941. Jedan je blagoslov to da naše kćeri služe kao vjerni pioniri u obližnjim skupštinama, kao i to da (prema posljednjem računanju) imamo oko stotinu duhovnih sinova i kćeri koji žive uzduž istočne obale Sjedinjenih Država. Ja sam proučavao s 52 osobe koje su predale svoj život Jehovi Bogu, a Marion s 48.

U kolovozu 1941. došli smo u St. Louis gdje sam upoznao brata T. J. Sullivana iz Betela. Donio je potvrdu da sam vjerski službenik koju  sam trebao zbog prijetećeg rata i mobilizacije. Rekao sam bratu Sullivanu da moja supruga provodi isto toliko vremena u službi koliko i ja te da bi željela biti pionir sa mnom. Iako pionirski stol na kongresu još nije bio postavljen, brat Sullivan je odmah evidentirao Marion kao pionira i upitao nas: “Gdje ćete nakon kongresa služiti kao pioniri?” To nismo znali. “Ne brinite se”, rekao je. “Na kongresu ćete sresti nekoga tko je iz područja gdje su potrebni pioniri i stvar će biti riješena. Samo nam pismeno javite gdje ste i mi ćemo to službeno potvrditi.” Tako je i bilo. Ispostavilo se da je brat Jack DeWitt, bivši pokrajinski nadglednik, znao braću iz New Marketa (Virginia) koji su bili iz pionirskog doma u kojem je trebalo još nekoliko pionira. Stoga smo se nakon kongresa uputili u New Market.

U New Marketu smo doživjeli posebno iznenađenje. Tko bi mogao doći čak iz Philadelphie i pridružiti nam se u pionirskoj službi? Nitko drugi do Benjamin Ransom! Da, ujak Ben. Kakva li je radost bila propovijedati s njim od kuće do kuće nakon više od 25 godina otkako je u Bostonu sjeme istine posijao u moje srce! Usprkos tome što je godinama podnosio ravnodušnost, ismijavanje, čak i progonstvo od svoje obitelji, ujak Ben nije izgubio ljubav prema Jehovi i službi propovijedanja.

Uživali smo u našem osmomjesečnom boravku u pionirskom domu u New Marketu. Tokom tog perioda naučili smo, među ostalim, kako literaturu zamijeniti za kokoši i jaja. Onda smo ujak Ben, Marion, ja i još troje drugih dobili zadatak da služimo kao specijalni pioniri u Hanoveru (Pennsylvania) — prvi od šest zadataka u Pennsylvaniji od 1942. do 1945.

Tokom drugog svjetskog rata bilo je slučajeva kad smo se suočavali s neprijateljstvom zbog naše neutralnosti, ali nam Jehova nikad nije uskratio svoju potporu. Jednom se prilikom u Provincetownu (Massachusetts) pokvario naš stari Buick, pa sam morao pješačiti nekoliko kilometara kroz područje u kojem su živjeli neprijateljski raspoloženi katolici da bih izvršio jedan ponovni posjet. Prošao sam pokraj grupe huligana koji su me prepoznali i počeli vikati. Požurio sam putem nadajući se da neće krenuti za mnom, dok je kamenje fijukalo pokraj moje glave. Uspio sam neozlijeđen doći do kuće zainteresirane osobe. Ali kućevlasnik, ugledni pripadnik Američke legije, ispričao se, rekavši: “Večeras vas ne mogu primiti jer sam zaboravio da idemo u kino.” Odsjekle su mi se noge, budući da sam se sjetio one družine bacača kamenja iza ugla koja je čekala da se vratim. Međutim, razveselio sam se kad je gospodin dodao: “Zašto, zapravo, ne bismo zajedno prošetali? Usput bismo mogli popričati.” Tako sam mu dao svjedočanstvo i sigurno prošao pokraj problematičnog mjesta.

Nakon rata dobili smo nekoliko područja u Virginiji, između ostalog, osam godina služili smo u Charlottesvillu kao specijalni i opći pioniri. Do 1956. kćerke su odrasle i udale se, a Marion i ja opet smo bili u pokretu služeći kao pioniri u Harrisonburgu (Virginia) i kao specijalni pioniri u Lincolntonu (Sjeverna Karolina).

Godine 1966. postao sam pokrajinski nadglednik, pa sam putovao od skupštine do skupštine i hrabrio braću, kao što je brat Winchester hrabrio mene još 30-ih u New Jerseyu. Skupštinama u jednoj pokrajini u državi Tennessee služio sam dvije godine. Onda su Marion i mene zamolili da se vratimo našoj najvećoj ljubavi, specijalnoj pionirskoj službi. Od 1968. do 1977. služili smo kao specijalni pioniri na krajnjem jugu SAD-a, uzduž i poprijeko Georgie i Mississippija.

U Eastmanu (Georgia) počeo sam služiti kao sluga grupe (kako se tada zvao predsjedavajući nadglednik) kako bih zamijenio Powella Kirklanda, dragog starijeg brata koji je godinama  služio kao pokrajinski nadglednik, a sada je bio sve slabijeg zdravlja. Bio je vrlo zahvalan i susretljiv. Njegova mi je potpora bila presudna zbog podjela u skupštini u koje su bili umiješani i neki istaknuti pojedinci. Situacija je došla do usijanja, pa sam proveo mnogo vremena u molitvi Jehovi. U misli su mi dolazili biblijski reci poput Priča Salamunovih 3:5, 6: “Uzdaj se u Jehovu svim srcem svojim, a na svoj razum ne oslanjaj se. Na svim putovima svojim imaj ga na umu, i on će upravljati staze tvoje.” Svojski se trudeći održati otvorenu komunikaciju među braćom, uspjeli smo ujediniti skupštinu, što je dobro djelovalo na sve nas.

Nekako oko 1977. počeli smo pomalo osjećati breme svojih godina, pa smo ponovo bili poslani na područje Charlottesvilla, gdje su obje naše kćerke živjele sa svojim obiteljima. U zadnje 23 godine bila nam je radost služiti na ovom području i pomagati u osnivanju skupštine Ruckersville (Virginia) te gledati djecu i unuke naših prvih interesenata kako postaju skupštinski starješine, pioniri i betelski radnici. Marion i ja još uvijek uspijevamo redovito ići u službu propovijedanja, a ja imam prednost aktivno služiti kao starješina u skupštini Charlottesville istok, voditi studij knjige i držati javna predavanja.

 Tokom godina iskusili smo probleme, kao i svi drugi. Naprimjer, usprkos našem trudu, Doris je duhovno oslabila u jednom periodu svojih kasnih tinejdžerskih godina i udala se za čovjeka koji nije bio Svjedok. Ali nikada u potpunosti nije izgubila ljubav prema Jehovi, a njen sin Bill služi već 15 godina u Betelu u Wallkillu (New York). I Doris i Louise sada su udovice, ali radosno služe kao opći pioniri nedaleko od nas.

Ja sam naučio primjenjivati nekoliko jednostavnih pravila za uspjeh u službi Jehovi: Vodi jednostavan život. Budi primjer u svemu, pa tako i u privatnom životu. Primjenjuj uputstva ‘vjernog i razboritog roba’ u svim stvarima (Matej 24:45).

Marion je sastavila kratak, ali efikasan popis savjeta kako biti uspješan u pionirskoj službi dok odgajaš djecu: Napravi praktičan vremenski raspored i drži ga se. Pionirsku službu smatraj životnim pozivom. Zdravo se hrani. Dovoljno se odmaraj. Ne pretjeruj s opuštanjem. Svojoj djeci učini istinu, uključujući i sve vidove službe, ugodnim životnim iskustvom. Potrudi se da im služba propovijedanja bude uvijek zanimljiva.

Sada oboje imamo preko 90 godina. Prošle su šezdeset i dvije godine otkako smo u dvorištu Stackhouseovih slušali govor za krštenje i 60 godina otkako smo u punovremenoj službi. Marion i ja možemo iskreno reći da smo u potpunosti i istinski zadovoljni našim životom. Ja sam duboko zahvalan što sam kao mladi otac bio ohrabren da duhovne ciljeve stavim na prvo mjesto i da ih nastojim ostvariti, a zahvalan sam i svojoj dragoj supruzi Marion te kćerkama na njihovoj potpori tokom proteklih godina. Mada nemamo materijalnog bogatstva, često na sebe primjenjujem redak iz Propovjednika 2:25: “Tko je jeo i uživao više nego ja?”

Uistinu, u našem slučaju Jehova je više nego izobilno ispunio svoje obećanje iz Malahije 3:10. Stvarno je ‘otvorio ustave nebeske i izlio blagoslov na nas da nam bude dosta’.