RAZMIŠLJANJE o dobrom primjeru koji su pružili Božji sluge — pretkršćanski proroci, Job, apostoli Pavao i Ivan te mnogi drugi — i ishodu njihovog vjernog vladanja može biti veliki poticaj osobi da ostane ustrajna kad doživljava patnje (2. Korinćanima 6:3-10; 12:12; 2. Solunjanima 1:4; 2. Timoteju 3:10-12; Jakov 5:10, 11; Otkrivenje 1:9). Pažnju bismo naročito trebali obratiti na besprijekornu ustrajnost Isusa Krista (Hebrejima 12:2, 3; 1. Petrova 2:19-24).

Važno je i to da nikada ne izgubimo iz vida kršćansku nadu, vječni život u kojem ćemo biti oslobođeni grijeha. Čak i ako nam progonitelji oduzmu život, ta nada i dalje vrijedi (Rimljanima 5:4, 5; 1. Solunjanima 1:3; Otkrivenje 2:10). Sadašnje patnje izgledat će sasvim beznačajne u usporedbi s ispunjenjem te veličanstvene nade (Rimljanima 8:18-25). Uzme li se u obzir vječnost, svaka je patnja “trenutna i laka”, iako ju je teško podnijeti kad nas zadesi (2. Korinćanima 4:16-18). Ako osoba ima na umu prolaznu prirodu kušnji i ako se čvrsto drži kršćanske nade, to joj može pomoći da se ne prepusti očaju i postane nevjerna Jehovi Bogu.

Ustrajnost na kršćanskom putu ne ovisi o osobnoj snazi. Svevišnji je taj koji putem svog duha i utjehe iz Svetog pisma daje snagu svojim slugama i jača ih. On “daje ustrajnost” onima koji se u potpunosti oslanjaju na njega i zato kršćani s pravom u molitvi traže od njega pomoć, pa tako i mudrost potrebnu da bi izašli na kraj s određenom kušnjom (Rimljanima 15:4, 5; Jakov 1:5). Jehova nikada neće dozvoliti da netko doživi kušnju koju ne može nositi. Ukoliko osoba traži pomoć od njega i ne gubi vjeru, već se sasvim uzda u Jehovu, Svemogući će stvoriti izlaz da je može podnijeti (1. Korinćanima 10:13; 2. Korinćanima 4:9).