Sakina i ja smo kao djevojčice živjele u susjedstvu. Ona je bila velika i jaka, a ja mala i mršava. Često smo se znale posvađati, no jednog smo se dana ozbiljno potukle. Nakon toga više nismo razgovarale niti smo se pozdravljale. S vremenom smo se obje preselile i izgubile svaki kontakt.

Ja sam 1994. počela proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima i malo-pomalo moja se osobnost mijenjala. Četiri godine kasnije na danu posebnog sastanka u Bujumburi, u Burundiju, bila sam zapanjena kad sam naišla na Sakinu. Bilo mi je drago što je i ona tu, ali pozdravile smo se preko volje. Kasnije tog dana nisam vjerovala svojim očima kad sam je vidjela među kandidatima za krštenje! I ona se jako promijenila. Više nije bila ratoborna osoba s kojom sam se tako često svađala. Doista je bilo divno vidjeti kako krštenjem u vodi javno dokazuje svoje predanje Bogu!

Kad je izašla iz vode, požurila sam se da je zagrlim i šapnula sam joj: “Sjećaš li se kako smo se tukle?” “Da”, odgovorila je ona, “sjećam se, ali to je stvar prošlosti. Sada sam nova osoba.”

Obje smo sretne što smo upoznale biblijsku istinu koja ujedinjuje ljude i što po svojim osobnostima više ne nalikujemo vuku, već ovci te da kao takve pripadamo Velikom Pastiru, Jehovi Bogu. Biblijska istina uistinu mijenja živote.