Postoji li Đavo?
“Đavo, Belzebub ili Sotona, vladar zla, bio je u prošlosti za kršćansku Crkvu jednako tako stvarna i moćna osoba kao što je to još uvijek ‘Bog’ za manji broj ljudi; izmislili su ga Židovi i rani kršćani kako bi postojanjem bića koje je pola čovjek, a pola životinja objasnili uzrok zla koje ih je okruživalo. Kršćani su kasnije došli do zaključka da je đavo mitska ličnost koja nema veze sa stvarnošću te su malo-pomalo prestali vjerovati da on postoji” (“All in the Mind—A Farewell to God”, Ludovic Kennedy).
PISAC i novinar Ludovic Kennedy navodi da stoljećima nitko u svijetu kršćanstva nije posumnjao da je Đavo stvaran. Štoviše, kršćane je povremeno “opčinjavala moć Sotone i njegovih demona”, kako to kaže profesor Norman Cohn (Europe’s Inner Demons). Ta opčinjenost nije bila ograničena na priproste i neobrazovane seljake. Naprimjer, vjerovanje da se Đavo materijalizira u oblik životinje da bi upravljao zlom i odvratnim ritualima “nije pripadalo folkloru nepismene većine, već, naprotiv, svjetonazoru intelektualne elite”, kaže profesor Cohn. Ta ‘intelektualna elita’ — u koju su spadali i obrazovani svećenici — snosila je odgovornost za lov na vještice koji je harao Evropom od 15. do 17. stoljeća i u kojem su crkvene i civilne vlasti, po nekim procjenama, mučile i pogubile oko 50 000 navodnih vještica.
Ne iznenađuje stoga da su mnogi odbacili ono što smatraju zanesenjačkim i praznovjernim predodžbama o Đavlu. Još je 1726. Daniel Defoe ismijao vjerovanje ljudi da je Đavo strašno čudovište “sa šišmiševim krilima, rogovima, raskoljenim papcima, dugim repom, račvastim jezikom i sličnim karakteristikama”. Takve su ideje, rekao je on, “prozirne maštovite besmislice”, izmišljotine “onih koji populariziraju vjerovanje u čudovišnog đavla i onih koji su tu predodžbu smislili”, onih koji su “obmanuli neuki svijet đavlom kojeg su sami stvorili”.
Je li to i tvoje gledište? Misliš li i ti da je “đavo u biti ljudska izmišljotina i da predstavlja samu ljudsku grešnost”? Ta se izjava pojavljuje u djelu The Zondervan Pictorial Encyclopedia of the Bible i mnogi koji se izjašnjavaju kao kršćani s tim se slažu. Općenito uzevši, teolozi kršćanstva, kaže Jeffrey Burton Russell, “odbacili su Đavla i demone kao praznovjerne ostatke prošlosti”.
Ipak, za neke je ljude Đavo itekako stvaran. Oni zaključuju da iza zla koje je stalno obilježavalo ljudsku povijest zacijelo stoji neka nadljudska zla sila. “Strahote dvadesetog stoljeća”, kaže Russell, jedan su od razloga zašto se “vjerovanje u Đavla nakon dugog vremena ponovno javlja u velikom omjeru”. Prema piscu Donu Lewisu danas ima mnogo obrazovanih ljudi koji inače “ismijavaju i svisoka gledaju” na praznovjerne predodžbe i strahove “svojih neukih predaka”, pa ipak ih “sve više intrigira natprirodni element zla” (Religious Superstition Through the Ages).
Što je ustvari istina u vezi s Đavlom? Je li Đavo tek praznovjerna besmislica? Ili je on netko koga bi trebalo ozbiljno uzeti u obzir čak i u 21. stoljeću?
[Slika na stranici 4]
Kao što to pokazuje ova gravura Gustava Doréa, stara su praznovjerja prikazivala Đavla kao biće koje je pola čovjek, a pola životinja
[Zahvala]
The Judecca–Lucifer/The Doré Illustrations For Dante’s Divine Comedy/Dover Publications Inc.