PEDESETOGODIŠNJI Joseph F. Rutherford, slabog zdravlja, nakon što je skoro godinu dana nepravedno proveo u zatvoru, susretljivo i veselo preuzima prtljagu od gostiju koji stižu i hitro prenosi kofere, pomažući sukršćanima da dođu do svojih hotelskih soba. Dvojica njegovih bivših zatvorskih drugova — također Istraživača Biblije — dijele ključeve velikoj grupi gostiju koja čeka smještaj. Već je prošla ponoć, a oni su još na nogama. Uzbuđenje se širi poput zaraze. Povod?

Godina je 1919. Istraživači Biblije (koji se danas zovu Jehovini svjedoci) oporavljaju se od perioda žestokog progonstva. Kako bi se ojačalo braću, održavaju kongres u Cedar Pointu (Ohio, SAD) od 1. do 8. rujna 1919. Zadnjeg dana kongresa oduševljeno mnoštvo od 7 000 ljudi pažljivo sluša dok brat Rutherford svakog od prisutnih ohrabruje sljedećim riječima: “Ti si izaslanik Kralja nad kraljevima i Gospodara nad gospodarima koji objavljuje ljudima (...) dolazak slavnoga Kraljevstva našega Gospodina.”

Među Jehovinim narodom velika su okupljanja bila uobičajena još u vrijeme starog Izraela (2. Mojsijeva 23:14-17; Luka 2:41-43). Takva su okupljanja bila radosne prigode u kojima se prisutnima pažnju usmjeravalo na Božju Riječ. Slično tome, i kongresi Jehovinih svjedoka u suvremeno doba usredotočuju se na duhovnu pouku. Takva radosna okupljanja iskrenim promatračima daju nepobitan dokaz da su Jehovini svjedoci ujedinjeni čvrstim vezama kršćanskog bratstva.

Današnji kršćani shvaćaju da su njihovi kongresi prilike za duhovno osvježenje i pouku iz Božje Riječi. Oni smatraju da su ti veliki skupovi neophodni kako bi “stali potpuni i s čvrstim uvjerenjem s obzirom na svu Božju volju” (Kološanima 4:12). Zbog toga Jehovini svjedoci čitavim srcem podupiru ta okupljanja ulažući velike napore da im prisustvuju.

Za neke sama prisutnost na jednom takvom kongresu zahtijeva vjeru i svladavanje prepreka velikih poput planine. Razmotrimo primjer jedne starije Svjedokinje iz Austrije. Iako je dijabetičar i svakodnevno uzima inzulin, nije izostala ni s jednog dana oblasnog kongresa u svojoj zemlji. U Indiji je jednoj velikoj obitelji Svjedoka, koja živi u krajnjem siromaštvu, bilo gotovo nemoguće prisustvovati kongresu. No jedna osoba iz te obitelji došla je do rješenja. “Nisam željela da propustimo tu priliku”, rekla je, “pa sam prodala svoje zlatne naušnice kako bismo platili put. Kongres je bio vrijedan te žrtve, budući da su druženje i iskustva koja smo čuli ojačali našu vjeru.”

Na Papui Novoj Gvineji grupa nekrštenih zainteresiranih osoba odlučila je prisustvovati oblasnom kongresu u glavnom gradu. Otišli su do jednog sumještanina koji je imao automobil i upitali ga koliko traži da ih odveze na kongres. Budući da je tražio više novca nego što su ga imali, dogovorili su se s njim da će mu to platiti radom na njegovoj kući, renovirajući mu kuhinju. Tako su mogli doći na oblasni kongres i izvući pouku prisustvujući čitavom programu.

Ni udaljenost nije nesavladiva prepreka za Jehovine svjedoke koji su odlučni prisustvovati  kongresima. Kako bi 1978. prisustvovao kongresu u Lilleu (Francuska), jedan je mladi delegat iz Poljske biciklom prevalio put od 1 200 kilometara u šest dana. U ljeto 1997. dvoje Svjedoka iz Mongolije prevalilo je put od 1 200 kilometara kako bi došlo na kršćanski kongres u Irkutsk (Rusija).

Nepristranim promatračima jasno su vidljivi jedinstvo i bratski duh koji dolaze do izražaja među Svjedocima na njihovim kongresima. Mnoge se dojmilo to što među prisutnima na kongresu nema pristranosti te što iskrena srdačnost vlada i među onima koji se možda vide prvi put.

Tokom nedavno održanog međunarodnog kongresa u Australiji jedan turistički vodič, koji je tjedan dana bio s delegatima iz stranih zemalja, želio je još malo ostati s njima, jer je uživao u njihovom društvu. Impresioniran njihovom ljubavlju i jedinstvom, nije mogao shvatiti kako to da se tako dobro slažu iako se većina njih osobno ne poznaje. Kad je došlo vrijeme da ode, zamolio ih je za trenutak pažnje. Obraćajući im se s “braćo i sestre”, počeo im je zahvaljivati, ali prije nego što je završio, steglo mu se grlo i potekle su mu suze.

Na Šri Lanki je 1997. na jednom velikom stadionu održan prvi oblasni kongres na tri jezika. Čitav se program istovremeno održavao na engleskom, singaleskom i tamilskom. U svijetu u kojem vlada sve veća etnička napetost takvo okupljanje tri jezične grupe nije ostalo nezapaženo. Jedan je policajac upitao jednog brata: “Tko vodi ovaj kongres — Singalezi, Tamili ili Englezi?” “Nijedna grupa sama ne vodi ovaj kongres”, odgovorio je brat. “To činimo svi zajedno.” Policajac nije mogao vjerovati. Nakon što su se sve tri jezične grupe ujedinile u završnoj molitvi i jednoglasno rekle “Amen” koji je odjeknuo stadionom, prolomio se spontani pljesak. Među prisutnima gotovo da nije bilo onoga kojem nisu zasuzile oči. Da, kongresi su doista radosne prigode i dokaz da smo pravo bratstvo (Psalam 133:1). *