BIO sam pionir, punovremeni propovjednik Jehovinih svjedoka, i kao takav sam trebao biti oslobođen služenja vojske, no britanski zakon nije priznavao taj naš status. Tako sam se našao sam u zatvorskoj ćeliji. Razmišljao sam o svom ocu. On je na neki način bio zaslužan što sam dospio ovdje.

Moj je tata bio zatvorski službenik porijeklom iz Yorkshirea, čovjek čvrstih uvjerenja i načela. Zbog onog što je doživio u vojsci i kao zatvorski službenik, osjećao je snažnu odbojnost prema katoličkoj religiji. S Jehovinim svjedocima prvi je put stupio u kontakt početkom 1930-ih, kad ih se htio otarasiti na vratima — a vratio se s nekoliko njihovih knjiga! Kasnije se pretplatio na časopis Utjeha (sada Probudite se!). Jehovini svjedoci posjećivali su ga svake godine kako bi mu ponudili da obnovi pretplatu. Imao sam oko 15 godina kad sam u jednom razgovoru koji su vodili s tatom stao na njihovu stranu. U to sam vrijeme počeo proučavati Bibliju.

U ožujku 1949, kad sam imao 17 godina, simbolizirao sam svoje predanje Jehovi krštenjem. Kasnije te godine upoznao sam Johna i Michaela Charuka, koji su tek završili misionarsku školu Gilead i bili su na putu prema Nigeriji. Duboko me se dojmio njihov misionarski  duh. Premda toga možda nisu bili svjesni, taj su duh prenijeli i na mene.

Dok sam proučavao Bibliju, izgubio sam želju da odem na fakultet. Za godinu dana koliko sam izbivao iz kuće kako bih živio u Londonu i radio u poreznom uredu počeo sam razmišljati o tome da neću moći ispuniti svoje predanje Bogu ako nastavim raditi kao državni službenik. Kad sam dao otkaz, jedan iskusni kolega s posla čestitao mi je što sam ostavio “posao koji ubija duh”.

Prije nego sam to učinio, suočio sam se s još jednom kušnjom — kako reći svom ocu da namjeravam prestati s tim sigurnim poslom i postati punovremeni propovjednik. Iskoristio sam priliku jedne večeri kad sam bio kod kuće na godišnjem odmoru i rekao mu senzacionalnu vijest. Očekivao sam da će tata burno reagirati. Iznenadio sam se kad je samo rekao: “Kako si prostro, tako ćeš i spavati. Ali ako si nerazumno postupio, nemoj se meni vraćati.” U svoj dnevnik pod datumom 1. siječnja 1950. zapisao sam: “Rekao sam tati za pionirsku službu. Ostao sam bez riječi kad mi je svojom razumnom reakcijom olakšao stvar. Nisam se mogao suzdržati da ne zaplačem što je bio tako dobar.” Dao sam otkaz i postao punovremeni pionir.

Tada je moja odanost Bogu bila još jednom ispitana. Bilo mi je ponuđeno da u Lancashireu služim kao pionir i zajedno s Lloydom Griffithsom, sukršćaninom iz Walesa, živim u jednoj “kućici”. Sav ushićen i pun maštanja o toj kućici stigao sam u tmuran, kišovit grad Bacup. Brzo sam se prizemljio kad sam vidio da je ta kućica ustvari podrum! Noću smo imali društvo miševa i žohara. Malo je nedostajalo da se vratim kući. Umjesto toga, u sebi sam se pomolio za snagu kako bih podnio ovu kušnju. Odjednom me obuzeo mir i počeo sam realnije gledati na situaciju. Jehovina me organizacija poslala da ovdje služim. Oslonit ću se na Jehovinu pomoć. Kako sam samo zahvalan što sam izdržao, jer da sam odustao, moj bi se život zauvijek promijenio! (Izaija 26:3, 4).

Nekih devet mjeseci propovijedao sam u tada siromašnoj nizini Rossendale, nakon čega sam završio u zatvoru jer sam odbio služiti vojsku. Nakon što sam dva tjedna proveo u zatvoru Strangeways, prebačen sam u zatvor u Lewesu na južnoj obali Engleske. Tamo nas je kasnije bilo pet Jehovinih svjedoka i mogli smo u zatvorskoj ćeliji održati Spomen-svečanost obilježavanja Kristove smrti.

Jednom mi je tata došao u posjetu. Njegov je ponos sigurno bio povrijeđen — poznati zatvorski službenik posjećuje sina u zatvoru! Uvijek ću mu biti zahvalan što je to učinio. Konačno sam u aprilu 1951. bio pušten.

Iz Lewesa sam vlakom otišao za Cardiff (Wales), gdje je otac tada radio kao upravitelj zatvora. Bio sam najstarije od četvero djece — tri sina i jedne kćerke. Morao sam pronaći honorarni posao kako bih se mogao izdržavati i nastaviti s pionirskom službom. Zaposlio sam se u jednoj trgovini odjeće, no kršćanska je služba bila moj glavni životni cilj. U to nas je vrijeme ostavila majka. To je snažno pogodilo tatu i nas djecu, koja smo imala između 8 i 19 godina. Naši su se roditelji nažalost razveli.

U skupštini nas je bilo nekoliko pionira. Među njima je bila i jedna sestra koja je svakog dana dolazila iz rudarske nizine Rhondde radi posla i službe propovijedanja. Zvala se Hazel Green — bila je izvrsna pionirka. Hazel je duže bila u doticaju s istinom od mene — njeni su roditelji još 1920-ih posjećivali sastanke Istraživača Biblije (danas poznati kao Jehovini svjedoci). No dopustite da vam ona ispriča svoju priču.

“Bibliju sam počela shvaćati ozbiljno tek 1944. kad sam pročitala brošuricu Religija žanje oluju. Majka me poticala da odem na  pokrajinski sastanak u Cardiff. Sa svojim vrlo oskudnim znanjem o Bibliji našla sam se u glavnom trgovačkom centru noseći oko vrata plakat koji je najavljivao javno predavanje. Svećenici i drugi ljudi stvarali su mi neugodnosti, no ja sam ipak preživjela. Krstila sam se 1946. i te sam iste godine u prosincu postala pionir. Zatim se u Cardiffu 1951. pojavio jedan mladi pionir koji je tek stigao iz zatvora. Bio je to Eric.

Zajedno smo išli u službu propovijedanja. Dobro smo se slagali. Imali smo iste životne ciljeve — unapređivati interese Božjeg Kraljevstva. I tako smo se vjenčali u prosincu 1952. Premda smo oboje bili u punovremenoj pionirskoj službi i skromno smo zarađivali, nikada nismo oskudijevali u osnovnim stvarima. Ponekad bismo od jedne Svjedokinje dobili na poklon nešto džema ili sapuna kada je naručila previše robe — i to baš onda kad nam je bilo potrebno! Veoma smo cijenili takvu praktičnu pomoć. No veća iznenađenja tek su nas čekala.”

U studenome 1954. Hazel i ja doživjeli smo iznenađenje o kojem nismo ni sanjali — podružnica Jehovinih svjedoka iz Londona poslala mi je molbu koju sam trebao ispuniti da bih bio putujući nadglednik i svakog tjedna posjećivao drugu skupštinu. Bili smo uvjereni da je to neka greška, pa nikome u skupštini nismo govorili o tome. Ja sam ipak ispunio molbu, poslao je i nestrpljivo smo iščekivali što će biti. Za nekoliko je dana stigao odgovor: “Dođi u London na školovanje”!

Nisam mogao vjerovati da se sa svoje 23 godine nalazim u londonskoj podružnici okružen tako istaknutom braćom koja su u mojim očima bila poput duhovnih divova — Pryceom Hughesom, Emlynom Wynesom, Erniem Beavorom, Erniem Guiverom, Bobom Goughom, Glynnom Parrom, Stanom i Martinom Woodburnom i još mnogim drugima, od kojih je većina već umrla. Oni su svojom revnom i besprijekornom službom tijekom 1940-ih i 1950-ih postavili čvrst temelj djelu u Velikoj Britaniji.

Putujuću službu započeli smo izrazito snježne zime 1954/55. Dodijeljeno nam je područje u istočnoj Engleskoj, nizinskom dijelu Engleske koji je izložen hladnim vjetrovima sa Sjevernog mora. U to je vrijeme u Velikoj Britaniji bilo svega 31 000 Jehovinih svjedoka. Nije nam bilo lako služiti u toj prvoj pokrajini; nije uvijek bilo lako ni braći koju smo posjećivali. Zbog svog neiskustva i jorkširske netaktičnosti ponekad sam povrijedio braću. S godinama sam morao naučiti da je važnije biti obziran nego sposoban i da su ljudi važniji od pravila. I dalje se trudim oponašati Isusa u pružanju okrepe drugima, premda mi to uvijek ne uspijeva (Matej 11:28-30).

Nakon što smo godinu i po proveli u istočnoj Engleskoj, trebali smo služiti u pokrajini u sjeveroistočnoj Engleskoj, gradu Newcastle upon Tyne i Northumberlandu. Volio sam srdačne ljude tog predivnog kraja. Mnogo mi je koristio i posjet Dona Warda, oblasnog nadglednika iz Seattlea (Washington, SAD). On je završio 20. razred Gileada. Kad sam držao govore, u jednom sam dahu izrecitirao što sam imao reći.  On me učio kako da pričam sporije, radim stanke i poučavam.

Godine 1958. primili smo pismo koje nam je promijenilo život. Bili smo pozvani da pohađamo Školu Gilead u South Lansingu (New York, SAD). Prodali smo svoj mali automobil Austin Seven iz 1935. i kupili karte za brod do New Yorka. Najprije smo prisustvovali međunarodnom kongresu Jehovinih svjedoka u New Yorku. Otamo smo otputovali u Peterborough (Ontario), gdje smo šest mjeseci bili u pionirskoj službi, a zatim smo krenuli na jug kako bismo pohađali Školu Gilead.

Neki od nastavnika bili su Albert Schroeder, koji je danas član Vodećeg tijela, te Maxwell Friend i Jack Redford, koji više nisu živi. Druženje s 82 polaznika iz 14 zemalja bilo je veoma izgrađujuće. Tako smo dobili mali uvid i u druge kulture. Družeći se s polaznicima iz stranih zemalja koji su se borili s engleskim jezikom, shvatili smo s kakvim ćemo se problemima mi suočiti kad budemo učili drugi jezik. Školovanje je trajalo pet mjeseci, a nakon toga smo saznali u kojoj od 27 zemalja ćemo služiti. Uslijedila je promocija i nakon nekoliko dana bili smo u New Yorku, gdje smo čekali brod Queen Elizabeth koji nas je vratio u Evropu.

Koja nam je zemlja bila dodijeljena? Portugal! U Lisabon smo stigli u studenome 1959. Sada smo trebali pokazati koliko se dobro snalazimo s novim jezikom i u novoj kulturi. U Portugalu je 1959. bilo gotovo 9 milijuna stanovnika, a djelovalo je 643 Jehovinih svjedoka. No naše djelo propovijedanja nije bilo zakonski priznato. Imali smo Dvorane Kraljevstva, ali na njima nije bilo natpisa.

Nakon što nas je misionarka Elsa Piccone naučila portugalski jezik, Hazel i ja posjetili smo skupštine i grupe na području gradova Lisabona, Faroa, Evore i Beje. Tada su se 1961. stvari počele mijenjati. Proučavao sam Bibliju s mladićem imenom João Gonçalves Mateus. Taj je mladić odlučio zauzeti kršćanski stav neutralnosti u pogledu služenja vojske. Ubrzo nakon toga bio sam pozvan u policijsku upravu radi ispitivanja. Čekalo nas je još jedno iznenađenje! Nekoliko dana kasnije dobili smo obavijest da u roku od 30 dana moramo napustiti zemlju! Isto se dogodilo i misionarima Ericu i Christini Britten te Domenicku i Elsi Piccone.

Uložio sam žalbu, pa nam je bilo dopušteno da razgovaramo sa šefom tajne policije. On nam je jasno i glasno rekao zašto moramo otići i pritom je spomenuo ime — João Gonçalves Mateus — mladića s kojim sam proučavao Bibliju! Šef tajne policije rekao nam je da si Portugal, za razliku od Velike Britanije, ne može dozvoliti luksuz da uvažava prigovor savjesti. Stoga smo morali otići iz Portugala i izgubio sam kontakt s Joãom. Kako sam samo bio sretan kad sam ga nakon 26 godina ponovno vidio sa suprugom i njihove tri kćerke  na otvorenju novog Betela u Portugalu! Naša služba u Portugalu nije bila uzaludna! (1. Korinćanima 3:6-9).

Koja je bila sljedeća zemlja u kojoj smo služili? Iznenađenje! Susjedna Španjolska. U veljači 1962. sa suzama u očima napustili smo Lisabon i vlakom otputovali u Madrid.

U Španjolskoj smo se morali naučiti potajice propovijedati i održavati sastanke. Kad smo bili u službi, obično nikada nismo zvonili na susjedna vrata. Nakon što smo svjedočili na jednim vratima, otišli bismo u drugu ulicu u neku drugu zgradu. Tako smo policiji — i svećenicima — otežali posao da nas uhvate. Da vas podsjetim, živjeli smo pod fašističkom, katoličkom diktaturom, pa je naše propovjedničko djelo bilo zabranjeno. Budući da smo bili stranci, uzeli smo španjolska imena kako bismo prikrili svoje porijeklo. Ja sam bio Pablo, a Hazel Juana.

Nakon što smo nekoliko mjeseci bili u Madridu, trebao sam služiti kao pokrajinski nadglednik u Barceloni. Posjetili smo mnoge skupštine u gradu i u njima smo često proveli po dva ili tri tjedna. Posjeti su trajali toliko dugo jer je svakoj grupi za studij knjige trebalo posvetiti jednako vremena kao skupštini, a obično smo posjetili dvije grupe tjedno.

Godine 1963. bio sam pozvan da služim kao oblasni nadglednik u Španjolskoj. Da bismo obišli gotovo 3 000 aktivnih Svjedoka, morali smo proputovati cijelu zemlju i posjetiti devet tadašnjih pokrajina. U šumama blizu Seville, na farmi blizu Gijóna i pored rijeka u blizini Madrida, Barcelone te Logroña tajno smo održali neke od najupečatljivijih pokrajinskih sastanaka.

Kad smo propovijedali od kuće do kuće, ja sam za svaki slučaj provjeravao kojim bismo obližnjim ulicama mogli pobjeći ako nešto krene naopako. Jednom prilikom kad smo jedan Svjedok i ja propovijedali u Madridu odjednom smo na katu ispod nas čuli neku viku. Kad smo se spustili, vidjeli smo grupu tinejdžerki koje su pripadale katoličkoj grupi Hijas de María (Marijine kćeri). Upozoravale su susjede da smo ovdje. Nije se moglo razgovarati s tim djevojkama i znao sam da moramo odmah otići jer će nas u protivnom uhvatiti policija. Zato smo pobjegli — i to brzo!

Bile su to uzbudljive godine u Španjolskoj. Nastojali smo ohrabriti tamošnju dragu braću i sestre, kao i specijalne pionire. Izlagali su se opasnosti da završe u zatvoru i često su oskudijevali kako bi mogli propovijedati dobru vijest o Božjem Kraljevstvu te osnivati i izgrađivati skupštine.

Tih smo godina primili i neke loše vijesti. Hazel pojašnjava: “Godine 1964. umrla mi je majka, vjeran Jehovin svjedok. Teško mi je palo što se nismo stigle ni oprostiti. To je cijena koju moraju platiti i mnogi drugi misionari.”

Nakon mnogih godina progonstva Francova je vlada u srpnju 1970. konačno zakonski priznala naše djelo. Hazel i ja bili smo presretni kad su se otvorile Dvorane Kraljevstva, prva u Madridu, a druga u Lessepsu u Barceloni. Uvijek su imale velike, a često i osvijetljene natpise. Željeli smo da ljudi znaju da smo zakonski  priznati i da nećemo nestati iz Španjolske! U Španjolskoj je 1972. bilo gotovo 17 000 Svjedoka.

Nekako u to vrijeme primio sam vrlo lijepe vijesti iz Engleske. Moj nas je otac 1969. posjetio u Španjolskoj. Toliko ga se dojmilo kako su se Svjedoci u Španjolskoj ophodili s njim da je, nakon što se vratio u Englesku, počeo proučavati Bibliju. Zatim sam 1971. čuo da se tata krstio! Kad smo posjetili Englesku, bilo je doista dirljivo čuti tatu kako se, kao moj kršćanski brat, moli prije jela. Čekao sam više od 20 godina da dođe taj dan. Moj brat Bob i njegova supruga Iris postali su Svjedoci 1958. Njihov sin Phillip sa svojom suprugom Jean sada služi kao pokrajinski nadglednik u Španjolskoj. Veoma smo sretni što služe u toj predivnoj zemlji.

U veljači 1980. jedan je član Vodećeg tijela posjetio Španjolsku kao zonski nadglednik. Na moje veliko iznenađenje, želio mi se pridružiti u službi. Nije mi palo na pamet da je to iskoristio kako bi me promatrao! Zatim smo u rujnu bili pozvani da se preselimo u svjetsku centralu u Brooklynu (New York)! Ostali smo zapanjeni. Prihvatili smo poziv, iako smo teška srca ostavili braću u Španjolskoj. Tada je tamo bilo 48 000 Svjedoka!

Kad smo odlazili, jedan mi je brat poklonio džepni sat. Na njemu je dao ugravirati tekst “Lucas 16:10; Lucas 17:10”. Rekao je da su ti reci moj moto. Luka 16:10 ističe da trebamo biti vjerni u malim stvarima, a Luka 17:10 da smo “beskorisni robovi” i da stoga nemamo razloga hvaliti se. Uvijek sam bio svjestan toga da je ono što činimo u službi Jehovi naprosto naša dužnost koju imamo kao predani kršćani.

Godine 1990. počeo sam imati srčanih problema. Kasnije mi je ugrađena metalna mrežasta cijev na mjestu začepljenja arterije. Tijekom tog teškog perioda kad sam bio fizički nemoćan, Hazel mi je pomagala na mnogo načina, često je nosila torbe i kofere jer sam bio preslab da to ja učinim. Zatim mi je u svibnju 2000. ugrađen pejsmejker. Koliko mi je to samo promijenilo život!

U ovih posljednjih 50 godina Hazel i ja uvjerili smo se da Jehovina ruka nije prekratka i da on ispunjava svoje naume u vrijeme koje on odredi, a ne mi (Izaija 59:1; Habakuk 2:3). Doživjeli smo mnogo radosnih iznenađenja u svom životu, ali i nekih tužnih, no Jehova nam je u svemu tome pomagao. Ovdje u svjetskoj centrali Jehovinog naroda svaki smo dan blagoslovljeni društvom članova Vodećeg tijela. Ponekad se pitam: ‘Jesmo li doista ovdje?’ To je nezaslužena dobrohotnost (2. Korinćanima 12:9). Vjerujemo da će nas Jehova i dalje štititi od Sotoninih spletki i bdjeti nad nama kako bismo doživjeli dan kad će njegova pravedna vladavina zavladati Zemljom (Efežanima 6:11-18; Otkrivenje 21:1-4).