PLANINSKI lanac Ande teško je prohodan. Zbog toga su milijuni tamošnjih stanovnika poprilično izolirani, pa događaji izvan njihovog zavičaja gotovo da na njih i ne utječu.

Mala se sela nalaze uz vodene tokove zbog životodavne vode potrebne za usjeve i stada ljama, alpaka, vikunja i ovaca. No Andama teče i životno važna voda druge vrste — osvježavajuća duhovna voda koja dolazi od Jehove, ‘izvora žive vode’ (Jeremija 2:13). Bog koristi svoje Svjedoke kako bi ljudima koji žive u selima visoko u Andama pomogao da usvoje točnu spoznaju o njemu i njegovim naumima (Izaija 12:3; Ivan 17:3).

Budući da je Božja volja da se “sve vrste ljudi spase i dođu do točne spoznaje istine”, ti se propovjednici nimalo ne štede kako bi do teško dostupnih naselja došli sa životodavnom porukom iz Biblije (1. Timoteju 2:4). Ta uzvišena, na Bibliji utemeljena poruka prosvjetljuje ljude. Ona je tamošnje ljude iskrena srca oslobodila praznovjerja, običaja i vjerovanja zbog kojih su bili u strahu od mrtvih, zlih duhova i prirodnih sila. Što je još važnije, ta im poruka pruža divnu nadu u vječni život na rajskoj Zemlji.

Propovjednici Kraljevstva koji posjećuju ta udaljena područja moraju se prilagoditi mnogim okolnostima. Da bi doprli do srca tamošnjih ljudi, učitelji Božje Riječi trebaju donekle znati kečuanski i ajmarski jezik.

Doći do sela u Andama nije jednostavno. U tom području nema mnogo željezničkih pruga. Prijevoz je opasan i nesiguran zbog lošeg vremena i teške konfiguracije terena. Kako onda Svjedoci dolaze do ljudi kako bi im prenijeli poruku o Kraljevstvu?

Hrabri propovjednici dobre vijesti prihvatili su taj izazov i pokazali duh proroka Izaije, koji je rekao: “Evo mene, pošalji mene” (Izaija 6:8). S tri stambena vozila putuju u sjeverna, središnja i južna područja te zemlje. Revni pioniri, ili punovremeni propovjednici, opremljeni desetinama kutija Biblija i biblijske literature, siju sjeme biblijske istine među prijateljski raspoložene, gostoljubive i iskrene ljude koji tamo žive.

Zavoji na planinskim cestama posebno su opasni. Da bi svladala neke od njih, vozila moraju manevrirati naprijed-nazad. Tokom jednog takvog manevra misionar koji je sjedio na zadnjem sjedištu autobusa pogledao je kroz prozor i zapazio da je jedan kotač zadnje osovine na rubu provalije duboke gotovo 200 metara! Zatvorio je oči sve dok autobus nije prošao to mjesto.

Neke su ceste u lošem stanju i vrlo uske. Prolazeći takvim teško prohodnim područjem, jedno stambeno vozilo spuštalo se niz usku cestu, kad je naišlo na kamion koji je dolazio iz suprotnog pravca. Moralo se vratiti unatrag do mjesta gdje se jedva mimoišlo s kamionom.

Unatoč tome, rezultati takvih ustrajnih napora su izvanredni. Želiš li saznati više o naporima koji se ulažu pri propovijedanju?

Jezero Titicaca nalazi se u jednoj udolini u Andama na 3 800 metara nadmorske visine i najviša je plovna voda na svijetu. Planinski vrhovi pokriveni snijegom, neki od njih visoki preko 6 400 metara, izvori su većine od 25 rijeka koje se ulijevaju u jezero Titicaca. Zbog velike visine klima je hladna, a ljudi koji tamo dođu iz nižih krajeva bore se s visinskom bolešću.

Prije nekog vremena grupa pionira koja govori kečuanski i ajmarski otišla je na Amantani i Taquile, otoke jezera Titicaca. Sa sobom su ponijeli dijapozitive za predavanje  “Pomniji pogled na crkve” koje otvoreno razotkriva neistine koje zastupaju crkve kršćanstva. To je naišlo na dobar odaziv. Jedan je čovjek srdačno primio braću i ponudio im prostranu sobu u svojoj kući gdje su mogli odsjesti i poučavati o Bibliji.

Prvom sastanku na otoku Amantani prisustvovalo je 100 ljudi, a na otoku Taquile 140. Program je iznesen na kečuanskom jeziku. Jedan bračni par koji je prije živio na kopnu rekao je: “Bilo je i vrijeme da nas se Jehovini svjedoci sjete. Molili smo se da dođete.”

Osim na ta dva veća otoka, dobra vijest stigla je i na približno 40 “plutajućih” otoka na jezeru Titicaca. Plutajućih otoka? Da, izgrađeni su od totore, trske koja raste u plićim dijelovima jezera. Totora raste u vodi i uzdiže se iznad njene površine. Tamošnji stanovnici otok grade presavijajući trsku koja ostaje ukorijenjena u dno jezera i ispreplićući je dok ne naprave platformu. Nakon toga platforma se povezuje blatom i učvršćuje dodatnim odrezanim trskama. Ljudi stanuju u kolibama od trske sagrađenim na platformi.

Jehovini svjedoci nabavili su brod kako bi propovijedali ljudima na otocima jezera Titicaca. Brod može prevoziti 16 osoba. Nakon što pristanu na plutajući otok, Svjedoci hodaju od nastambe do nastambe po trščanoj platformi. Kažu da obično osjećaju stanovito pomicanje tla pod nogama. To nije mjesto za one koji su skloni morskoj bolesti!

A što se tiče stanovništva koje govori ajmarski, ono naseljava mnoga mjesta i sela uz obalu i na poluotocima koji strše u jezero. Do njih je lakše doći brodom negoli kopnom. Sve u svemu, procjenjuje se da u tom području, u kojem se poruka o Kraljevstvu prenosi uz pomoć takvih brodova, živi približno 400 000 ljudi. Ti će brodovi imati posla još dosta vremena.

Flavio je živio u Andama, u selu Santa Lucia koje se nalazi nedaleko od Juliace. U njegovoj evangeličkoj crkvi poučavali su ga da postoji pakao. Godinama je živio u strahu od te vječne kazne u vatri. Često se pitao kako Bog ljubavi može vječno mučiti ljude u vatri. Kad je u to selo došao Tito, punovremeni propovjednik Jehovinih svjedoka, posjetio je Flavia.

Jedno od prvih pitanja koja je Flavio postavio bilo je: “Uči li vaša religija da se ljudi muče u paklenoj vatri?” Tito je odgovorio da je takva zamisao odbojna Stvoritelju Jehovi, Bogu ljubavi, i nanosi sramotu njegovom imenu. Koristeći se Flaviovom Biblijom, Tito mu je pokazao da mrtvi nisu svjesni ničega te da čekaju uskrsnuće u život na Zemlji pod vladavinom Božjeg Kraljevstva (Propovjednik 9:5; Ivan 5:28, 29). To je Flaviu otvorilo oči. Odmah je započeo proučavati Bibliju i ubrzo se krstio.

Zamisli kakva je radost donijeti Bibliju seljanima koji je nikada prije nisu vidjeli ili propovijedati u selima u kojima ljudi nikada nisu čuli za Jehovine svjedoke niti za dobru vijest koju propovijedaju! Iskusile su to tri pionirke — Rose, Alicia i Cecilia — koje su propovijedale u selima Izcuchaca i Conayca, smještenim na 3 600 metara nadmorske visine u središnjem Peruu.

Kad su došle u prvo selo, nisu imale gdje odsjesti. Razgovarale su sa zapovjednikom policije i objasnile mu razlog svog dolaska. Kakav je bio rezultat? Dopustio im je da prenoće  u policijskoj stanici. Sljedećeg su dana pionirke pronašle kuću u kojoj su mogle duže boraviti, a ona je postala njihova “baza” za propovijedanje.

Ubrzo je došlo vrijeme za godišnju Spomen-svečanost obilježavanja Kristove smrti. Pionirke su u međuvremenu posjetile svaku kuću u selu Izcuchaca, podijelile mnogo Biblija i započele brojne biblijske studije. Prije Spomen-svečanosti razdijelile su pozivnice za taj događaj i usto objasnile svrhu te proslave i značenje kruha i vina koji se nude. Grupa braće bila je pozvana da pomogne oko organizacije, a jedan od njih održao je govor. Kakva je samo radost bila vidjeti da je 50 osoba iz tog malog sela došlo na taj poseban događaj! Oni su prvi put razumjeli značaj Gospodinove večere. I koliko im je samo značilo to što su Božju Riječ mogli imati u svojim rukama!

Uvijek je radost donositi osvježavajuće vode biblijske istine zatočenicima krive religije. Mjesto Pisac bilo je jedno od uporišta carstva drevnih Inka. Većinu ljudi koji danas tamo žive poučavalo se nebiblijskom učenju o paklenoj vatri. Svećenici im govore da na nebo mogu doći jedino uz njihovo posredovanje.

Razumljivo, ti su ljudi žedni osvježavajuće vode biblijske istine. Dok je propovijedao od vrata do vrata, Santiago, punovremeni propovjednik Jehovinih svjedoka, imao je priliku objasniti jednom čovjeku da će pravedni ljudi živjeti na rajskoj Zemlji (Psalam 37:11). Santiago mu je pokazao iz Biblije da će mrtvi uskrsnuti te da će se čovječanstvo poučavati savršenim Jehovinim putevima s izgledom na vječni život (Izaija 11:9). Do tada je taj čovjek bio pobožni katolik, bavio se spiritizmom, a prekomjerno je i pio. Sada je stekao nadu utemeljenu na Bibliji i životni cilj — živjeti u Raju. Spalio je sve svoje spiritističke predmete i prestao se opijati. Ponovno je okupio svoju obitelj i započeo proučavati Bibliju. S vremenom su se svi u toj obitelji predali Jehovi Bogu i krstili.

Ljudi koji žive na planinama vrlo su gostoljubivi. Žive u skromnim kućama i siromašni su, ali će posjetiocima ponuditi sve što imaju. Prije nego što su neki od njih upoznali visoka biblijska mjerila, događalo se da gostu ponude da žvače lišće koke dok vode razgovor. Ali kad bi domaćin postao Jehovin svjedok, ponudio bi gostu žlicu šećera, koja je u tim udaljenim krajevima po vrijednosti jednaka lišću koke.

Jednog je misionara jedan brat zamolio da ode s njim na ponovni posjet. Nakon napornog penjanja strmim planinskim putem pljeskanjem su kućevlasnici najavili svoj dolazak. Kuća u koju su bili pozvani imala je slamnati krov, a zbog njenih niskih vrata morali su se sagnuti kako bi ušli. Oprezno su zaobišli sredinu zemljanog poda gdje je majka u rupu, koju je iskopala i obložila dekama, položila svoju bebu. Dok su odrasli razgovarali, beba je u rupi, iz koje nije mogla izaći, zadovoljno gugutala. Nakon ugodnog razgovora o blagoslovima Kraljevstva majka je donijela veliki vrč tamošnjeg pića. Uskoro su se braća spuštala obronkom da posjete još neke ljude.

Sada na tom teško pristupačnom području ima oko stotinu grupa objavitelja i preko tisuću osoba koje proučavaju Bibliju s Jehovinim svjedocima. Braća koja su završila Školu za osposobljavanje slugu u Limi poslana su da pomognu tim grupama da prerastu u skupštine. Ljudi iskrena srca koji su toliko vremena bili zatočenici krive religije i praznovjerja pronašli su slobodu prihvaćanjem dobre vijesti o Kraljevstvu! (Ivan 8:32). Utažili su svoju žeđ za vodama istine.