“DAJ sve od sebe.” Tako je glasio praktičan savjet koji je jedan član Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka jednom dao nekom misionaru. Ali zašto je iskusnom propovjedniku trebalo savjetovati takvu osnovnu stvar? Nisu li misionari većinom neustrašivi ljudi čija su svakodnevica kukci, zmije, vrućina, bolest i razne druge poteškoće?

Ustvari, misionari Jehovinih svjedoka obični su muškarci i žene, kršćani koje je duboka ljubav prema Jehovi i bližnjem potaknula da služe u stranim zemljama. Oni nastoje služiti Jehovi najbolje što mogu, oslanjajući se na njegovu snagu (Efežanima 6:10).

Da bismo saznali nešto više o misionarskoj službi, zamislimo da smo jedan dan u posjeti tipičnom misionarskom domu u zapadnoj Africi.

Skoro je 7 sati ujutro. U misionarski dom smo stigli baš na vrijeme kako bismo čuli razmatranje dnevnog citata. Desetero misionara srdačno nas pozdravlja i smješta za stol za kojim ćemo doručkovati. Nakon što smo se upoznali sa svima, jedna misionarka koja već dugo služi na ovom području počinje pričati neku šaljivu dogodovštinu iz službe. No naš razgovor prestaje kada predsjedavajući koji danas vodi razmatranje dnevnog citata podsjeća veselo društvo da je vrijeme da se započne. Razmatranje se održava na francuskom. Premda ne govorimo taj jezik, po načinu izražavanja ovih misionara koji su rođeni u inozemstvu zaključujemo da su vrlo dobro svladali jezik.

Nakon razmatranja citata upućuje se usrdna molitva, a zatim slijedi doručak. Dok uzimamo obilnu porciju žitnih pahuljica, misionar koji sjedi pored nas kaže nam da na to stavimo i malo banane. Objašnjavamo mu da ne volimo banane, no on nam kaže da ćemo sigurno promijeniti mišljenje kad kušamo banane koje ovdje rastu. I tako pahuljicama dodajemo i malo banane. Misionar je stvarno bio u pravu! Ove su banane izvrsne — slatke poput sladoleda! Na stolu je i francuski kruh koji je, prema riječima misionara, ispečen danas rano ujutro u maloj pekari nasuprot misionarskog doma.

Nakon doručka dan ćemo provesti s bračnim parom misionara, koje ćemo nazvati Ben i Karen. Čuli smo da je područje u ovoj zapadnoafričkoj zemlji vrlo plodno i jedva čekamo da se uvjerimo u to.

Stigli smo na autobusnu stanicu na kojoj čeka desetak ljudi. Naši suradnici misionari  brzo započinju živ biblijski razgovor s jednom ženom i njenim sinom. Budući da ne govorimo francuski, samo stojimo i smiješimo se! Upravo kad žena uzima primjerke časopisa Kula stražara i Probudite se! stiže autobus i svi ljudi istog časa navaljuju kako bi ušli! Dok se probijamo prema ulazu, mnoštvo nas gura s leđa. Jedva uspijevamo zadržati ravnotežu dok se krećemo prema stražnjem dijelu autobusa. Vozač kreće i moramo se čvrsto držati za rukohvate. Autobus povremeno naglo stane, pa se još više ljudi ugura u njega. Smiješimo se putnicima pokraj nas i oni se smiješe nama. Kako bismo samo voljeli da s njima možemo i razgovarati!

Dok naš autobus juri dalje, kroz prozor promatramo što se sve dešava uz cestu. Dvije žene hodaju jedna pored druge noseći na glavi težak teret. Jedna od njih nastoji ravno nositi veliku posudu s vodom. Neki je poduzetan čovjek rasprostro pokrivač na pločnik i na njemu naslagao nešto sitne robe u nadi da će je prodati. Posvuda ima ljudi koji kupuju ili prodaju praktički sve što se može kupiti ili prodati.

Ben, koji stoji pored mene, odjednom primjećuje da ga nešto lupka u nogu. Što bi to moglo biti? Pa autobus je prepun; ali Bena ponovno nešto lupka. Uspijeva pogledati prema dolje. U vreći pored njegovih nogu nalazi se patka koja svako malo proviri i kljucne Bena! On nam objašnjava da vlasnik vjerojatno nosi patku na tržnicu kako bi je prodao.

Stigli smo na područje i radujemo se kad saznajemo da ćemo posjetiti tipičnu afričku četvrt. Ben prilazi prvoj kući i snažno zaplješće rukama kako bi domaćinu najavio naš dolazak. To je način na koji ljudi u ovom dijelu svijeta “kucaju na vrata”. Pojavljuje se mladić i kaže da je u poslu, pa nas moli da navratimo kasnije tog jutra.

Na sljedećim vratima pronalazimo ženu koja govori nekim dijalektom koji Ben ne razumije. Ona zove svog sina i moli ga da prevodi što Ben govori. Ben je rekao što želi i žena uzima brošuru koja govori o Bibliji, a njen sin obećava da će joj objasniti što piše u brošuri. U trećoj kući nailazimo na nekoliko mladih ljudi koji sjede u dvorištu. Dvoje brzo ustaje kako bi oslobodilo stolice za posjetioce. Usljeđuje živ razgovor o upotrebi križa u obožavanju. Dogovoren je sljedeći razgovor za idući tjedan. Sad je vrijeme da posjetimo mladića iz prve kuće koji je bio zaposlen. On je nekako već čuo za razgovor koji smo vodili s mladim ljudima niže u ulici. Ima mnoga biblijska pitanja i želi proučavati Bibliju. Ben gleda u svoj planer i dogovara da ponovno navrati idući tjedan u isto vrijeme. Dok se vraćamo u misionarski dom na ručak, Ben i Karen nam objašnjavaju da moraju pažljivo planirati biblijske studije jer se lako može desiti da započnu više studija nego ih mogu voditi.

Pohvaljujemo ih da tečno govore francuski. Ben objašnjava da on i Karen služe kao misionari šest godina i da se sad počinju dobro služiti francuskim. Kažu nam da im učenje novog jezika nije bilo lako, no upornost se isplatila.

U 12.30 svi misionari sjede za stolom jer je vrijeme za ručak. Saznajemo da je svakog dana drugi misionar zadužen za pripremanje doručka i ručka te za pranje suđa. Danas je jedna misionarka pripremila ručak od kojeg nam rastu zazubice; pečeno pile s pomfritom i salatu od rajčica — njen specijalitet!

 Što Ben i Karen planiraju za poslijepodne? Objašnjavaju nam da ljudi ovdje ne izlaze van na sunce između 13.00 i 15.00 sati, pa misionari dio tog vremena obično koriste za proučavanje ili odmor. Ne čudi nas kad nam Karen kaže da se novi misionari brzo priviknu na taj običaj!

Nakon popodnevnog odmora ponovno odlazimo u službu propovijedanja. Zainteresirani čovjek s kojim Ben neko vrijeme pokušava stupiti u kontakt opet nije kod kuće, no kad Ben pljesne rukama, na vratima se pojavljuju dva mladića. Kažu mu da je kućevlasnik spomenuo Benove posjete i izričito im napomenuo da od njega uzmu biblijsku publikaciju Spoznaja koja vodi do vječnog života. Sretni smo što im možemo ostaviti primjerak ove knjige. Nakon te posjete hvatamo autobus i odlazimo do područja gdje će Karen voditi biblijski studij s jednom zainteresiranom ženom.

Dok se vozimo ulicama prepunim ljudi, Karen nam priča da je tu ženu upoznala kad su se jednog dana s još nekoliko putnika vozile u taksiju. Karen joj je dala jedan traktat da ga može čitati dok se vozi. Žena ga je pročitala i zamolila za neki drugi traktat. Ovaj je pročitala s još većim zanimanjem. Kad su stigle na svoje odredište, Karen se dogovorila s tom ženom da je posjeti kod kuće i započela je produktivan biblijski studij na temelju brošure Što Bog zahtijeva od nas? Danas će Karen s tom ženom obraditi petu lekciju brošure.

Doista smo uživali u današnjoj službi propovijedanja, no imamo još nekih pitanja u vezi s misionarskom službom koja nismo stigli postaviti. Domaćini nam obećavaju da će kad se vratimo kući pripremiti laganu večeru i odgovoriti nam na naša pitanja.

Dok jedemo pečena jaja, francuski kruh i sir, saznajemo nešto više o životu misionara. Ponedjeljak je dan kad se misionari uglavnom odmaraju ili obavljaju neke privatne stvari. Većina misionara dio tog dana koristi za pisanje pisama obitelji i prijateljima. Vrlo im je važno da čuju što ima novoga kod kuće i jako vole slati i primati pisma.

Budući da misionari žive i rade dijeleći isti prostor, veoma je važno da sačuvaju dobru komunikaciju družeći se zajedno i razgovarajući o duhovnim stvarima. Zbog toga, osim redovitog rasporeda osobnog studija Biblije, misionari svakog ponedjeljka uvečer proučavaju Bibliju uz pomoć časopisa Kula stražara. Ben ističe da suživot misionara različitog porijekla neminovno donosi manja neslaganja u mišljenjima, no duhovna pouka koju dobivaju na obiteljskom studiju pomaže im da sačuvaju duh mira i jedinstva. Naglašava da je također važno ne imati previsoko mišljenje o sebi.

 Neophodna je i poniznost. Misionari nisu došli da im se služi, nego da služe. Naši prijatelji primjećuju da je riječ “oprosti” jedna od riječi koju se na svakom jeziku najteže izgovara, naročito kad se osoba treba ispričati za nešto što je nenamjerno rekla ili učinila. Ben nas podsjeća na biblijski primjer Abigajile, koja se ispričala za grubo ponašanje svoga muža i tako izgladila situaciju koja je mogla pogubno završiti (1. Samuelova 25:23-28). Biti dobar misionar znači moći ‘miroljubivo živjeti’, a to je vrlo važno (2. Korinćanima 13:11).

Misionari jednom mjesečno imaju sastanak na kojem razgovaraju o stvarima koje se tiču obitelji, kao naprimjer o promjenama u rasporedu zaduženja. Nakon toga slijedi poseban desert u kojem svi uživaju. Čini nam se da je to vrlo praktičan — i sladak — običaj.

Nakon što smo večerali, idemo u mali obilazak misionarskog doma. Primjećujemo da je dom skroman, ali svi misionari surađuju kako bi ga održavali besprijekorno čistim. Tu je hladnjak, stroj za pranje rublja i štednjak. Karen nam kaže da u tropskim zemljama, poput ove u zapadnoj Africi, ponekad u domu ima i klima uređaja. Udoban smještaj, zdrava hrana i osnovne zdravstvene mjere opreza omogućuju misionarima da ostanu zdravi i produktivni.

Zadivilo nas je sve što smo vidjeli. Je li možda misionarska služba nešto za nas? Kako to možemo znati? Naši su nam domaćini rekli nekoliko stvari o kojima treba razmisliti.

Prvo, rekli su nam da kršćanski misionari ne odlaze u strane zemlje jer su željni avanture. Oni traže ljude iskrena srca koji žele saznati Božja divna obećanja. Misionari mjesečno provedu najmanje 140 sati u službi propovijedanja, pa je vrlo važno da vole tu službu.

‘No kako izlaze na kraj sa zmijama, gušterima i kukcima?’ pitamo se. Premda se misionari s njima suočavaju u mnogim zemljama, Ben nam kaže da se priviknu na njih. Kaže da svaka zemlja u kojoj misionari služe ima svoje jedinstvene ljepote i misionari se s vremenom usredotoče na pozitivne strane područja koje im je dodijeljeno. Stvari koje su im ranije bile “drugačije” ubrzo im postaju normalne i ponekad čak uživaju u njima. Jedna misionarka koja je u zapadnoj Africi služila godinama prije nego se iz osobnih razloga morala vratiti kući rekla je da joj je bilo teže otići iz zemlje u kojoj je služila nego iz svoje zemlje koju je napustila prije mnogo godina. Zemlja u kojoj je služila postala joj je dom.

Ben i Karen rekli su nam mnogo toga što nas je potaknulo na razmišljanje. A kako je s tobom? Jesi li ikada razmišljao o tome da služiš kao misionar na stranom području? Ako jesi, možda si bliže tom cilju nego što misliš. Jedan od osnovnih, neophodnih preduvjeta je da voliš punovremenu službu i uživaš u pomaganju ljudima. Sjeti se, misionari nisu ljudi s nadnaravnim sposobnostima, nego obični muškarci i žene. Oni daju sve od sebe kako bi izvršili vrlo važan zadatak.