BAKA Kurzen već je kao djevojčica tragala za istinom o Bogu. Još nije bila ni tinejdžerka kad je posjetila nekoliko različitih crkava u svom predivnom rodnom gradu Spiezu (Švicarska). Godine 1887, nekoliko godina nakon što se baka udala, obitelj Kurzen pridružila se valu emigranata i otplovila u Sjedinjene Države.

Obitelj se doselila u Ohio, gdje je baka negdje 1900. godine pronašla blago za kojim je tragala. Pronašla ga je na stranicama knjige Charlesa Tazea Russella Vrijeme je blizu na njemačkom jeziku. Brzo je uvidjela da ono što je pročitala u njoj sadrži svjetlo biblijske istine. Premda je slabo razumjela engleski, baka se pretplatila na časopis Kula stražara na engleskom. Tako je naučila daljnje biblijske istine, a istovremeno i engleski jezik. Djed se nikada nije toliko zanimao za duhovne stvari kao baka.

Od jedanaestero djece bake Kurzen dva su sina, John i Adolph, cijenila duhovno blago koje je pronašla. John je bio moj otac i krstio se 1904. u St. Louisu (Missouri) na kongresu Istraživača Biblije, kako su Jehovini svjedoci tada bili poznati. Budući da je većina Istraživača Biblije bila skromnih materijalnih mogućnosti, kongres se održao u vrijeme  Svjetskog sajma u St. Louisu jer se tada karte za vlak moglo kupiti po sniženoj cijeni. Kasnije, 1907. godine, krstio se i moj stric Adolph na kongresu u Niagara Fallsu (New York). Moj otac i stric revno su propovijedali ono što su naučili iz Biblije i kasnije su obojica postali punovremeni propovjednici (sada pioniri).

Tako je u vrijeme kad sam se rodio 1907. moja obitelj već bila bogata u duhovnom pogledu (Priče Salamunove 10:22). Bio sam još beba kad su me roditelji, John i Ida, 1908. poveli u grad Put-in-Bay (Ohio) na kongres “Naprijed do pobjede”. Predsjedavajući kongresa bio je Joseph F. Rutherford, koji je tada bio putujući sluga. On nas je nekoliko tjedana prije kongresa posjetio kod kuće u Daltonu (Ohio) i održao nekoliko predavanja tamošnjim Istraživačima Biblije.

Ja se, naravno, ne sjećam tih događaja, no sjećam se kongresa koji se održao 1911. u gradu Mountain Lake Park (Maryland). Tamo smo moja mlađa sestra Esther i ja upoznali Charlesa Tazea Russella, koji je nadgledavao svjetsko djelo propovijedanja Istraživača Biblije.

Dana 28. lipnja 1914, kad je atentatom na nadvojvodu Ferdinanda i njegovu suprugu u Sarajevu svijet zakoračio u rat, moja obitelj i ja uživali smo u miru na kongresu u Columbusu (Ohio). Sve od tih ranih godina imao sam prednost prisustvovati mnogim kongresima Jehovinog naroda. Na nekima nas je bilo samo oko stotinu. Drugi su kongresi bili velika okupljanja na nekima od najvećih stadiona na svijetu.

Nekako od 1908. pa do 1918. naš dom u Daltonu — koji se nalazi na pola puta između Pittsburgha (Pennsylvania) i Clevelanda (Ohio) — služio je kao mjesto održavanja sastanaka male skupštine Istraživača Biblije. Gostoprimstvo u našem domu osjetili su mnogi putujući predavači. Kada bi stigli, predavači bi zavezali svoje konje i smjestili kola iza našeg štaglja i zatim s okupljenima podijelili zanimljiva iskustva te druge duhovne bisere. Kako su to samo bila lijepa vremena!

 Otac je bio učitelj, no na prvom mjestu u životu bila mu je kršćanska služba, najvažnije djelo poučavanja. Ulagao je mnogo truda kako bi obitelj poučio o Jehovi i svako smo se veče molili zajedno kao obitelj. U proljeće 1919. otac je prodao konja i kola, a za 175 dolara kupio je Forda 1914, kako bi u djelu propovijedanja mogao doprijeti do većeg broja ljudi. S tim je automobilom naša obitelj 1919. i 1922. putovala na značajne kongrese Istraživača Biblije u Cedar Pointu (Ohio).

Cijela naša obitelj — mama, tata, Esther, moj mlađi brat John i ja — sudjelovala je u službi propovijedanja. Dobro se sjećam prvog biblijskog pitanja koje mi je postavio jedan čovjek kojeg smo posjetili. Tada sam imao otprilike sedam godina. Taj me čovjek upitao: “Dečko, što je Harmagedon?” Uz malo očeve pomoći odgovorio sam mu na to pitanje pomoću Biblije.

Naša je obitelj 1931. prisustvovala kongresu u Columbusu (Ohio) i bili smo presretni kad je bilo objavljeno da ćemo odsad imati novo ime, Jehovini svjedoci. John je bio toliko uzbuđen da je odlučio da on i ja trebamo započeti s pionirskom službom. * Tako je i bilo, a isto su učinili majka, otac i Esther. Kakvo smo samo blago posjedovali — ujedinjenu obitelj koja zajedno sudjeluje u radosnom djelu propovijedanja dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu! Nikad nisam prestao zahvaljivati Jehovi što nas je blagoslovio tim darom. Premda smo već bili veoma sretni, očekivale su nas daljnje radosti.

U veljači 1934. počeo sam služiti u svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka (koja se zove Betel) u Brooklynu (New York). John mi se pridružio nekoliko tjedana kasnije. Bili smo cimeri sve do 1953, kad se oženio svojom dragom ženom Jessie.

Nakon što smo John i ja otišli u Betel, naši su roditelji kao pioniri služili u raznim dijelovima zemlje, a u službi su im se pridružili Esther i njen suprug George Read. Naši su roditelji bili pioniri sve do 1963, kad su završili svoj zemaljski put. Esther i njen suprug imaju lijepu obitelj, pa sam blagoslovljen brojnim nećakinjama i nećacima, koje jako volim.

John je u Betelu iskoristio svoja tehnička umijeća i u suradnji s drugim betelskim radnicima izrađivao prenosive gramofone. Tisuće Jehovinih svjedoka koristilo ih je u službi od kuće do kuće. John je također pomagao u konstruiranju i izradi strojeva koji pakiraju časopise i lijepe na njih naljepnice s adresama osoba koje pretplatu na časopise primaju poštom.

Ja sam u Betelu počeo raditi u knjigovežnici. U to su vrijeme u tiskari radili i neki drugi mladi ljudi koji sve do danas vjerno služe u Betelu. Među njima su Carey Barber i Robert Hatzfeld. Rado se sjećam još nekih koji više nisu živi, kao što su Nathan Knorr, Karl Klein, Lyman Swingle, Klaus Jensen, Grant Suiter, George Gangas, Orin Hibbard, John Sioras, Robert Payne, Charles Fekel, Benno Burczyk i John Perry. Oni su godinama vjerno služili i nikada se nisu žalili ili očekivali “unapređenje”. Ipak, neki od ovih lojalnih, duhom pomazanih kršćana dobivali su veće odgovornosti kako je organizacija rasla. Neki su čak služili kao članovi Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka.

Surađujući s tom samopožrtvovnom braćom naučio sam jednu važnu stvar. Radnici na svjetovnom poslu dobivaju novac. To im je nagrada. Služba u Betelu donosi bogate duhovne blagoslove, a samo duhovni muškarci i žene cijene takvu nagradu (1. Korinćanima 2:6-16).

 Nathan Knorr došao je u Betel 1923, kad je bio tinejdžer, a tridesetih je godina bio nadglednik tiskare. Svaki bi dan prolazio tiskarom i pozdravio svakog radnika. Mi koji smo bili novi u Betelu veoma smo cijenili takvo osobno zanimanje za nas. Iz Njemačke smo 1936. dobili novi stroj za tiskanje i nekoliko mlade braće imalo je problema da ga sastave. Onda je brat Knorr obukao radno odijelo i radio s njima više od mjesec dana, sve dok nisu stavili stroj u pogon.

Brat Knorr je bio toliko marljiv radnik da se rijetko tko od nas mogao usporediti s njim. No volio se i rekreirati. Čak i nakon što je u siječnju 1942. dobio zaduženje da nadgleda svjetsko djelo propovijedanja Jehovinih svjedoka, ponekad je s članovima betelske obitelji i polaznicima misionarske škole Gilead igrao bejzbol na kompleksu škole blizu South Lansinga (New York).

U travnju 1950. betelska se obitelj preselila u dio novoizgrađene desetoetažne stambene zgrade u Columbia Heightsu 124 (Brooklyn, New York). Nova blagovaonica imala je dovoljno mjesta za sve nas, pa smo mogli zajedno sjediti i jesti. Tijekom otprilike tri godine koliko se gradila ta stambena zgrada nismo mogli imati program jutarnjeg obožavanja. Zaista smo se radovali kad se program ponovno mogao održavati! Brat Knorr me zadužio da sjedim pored njega za stolom predsjedavajućeg kako bih mu pomogao zapamtiti imena novijih članova naše obitelji. Na istom sam mjestu sjedio 50 godina za vrijeme jutarnjeg obožavanja i doručka. Onda je 4. kolovoza 2000. blagovaonica bila zatvorena i dobio sam novo mjesto u jednoj renoviranoj blagovaonici u bivšem hotelu Towers.

Pedesetih godina neko sam vrijeme radio u tiskari na slagaćem stroju pripremajući retke slova od kojih se sastavljalo stranice, što je bio sastavni dio izrade tiskovnih ploča. Nisam baš volio taj posao, no William Peterson, koji je nadgledavao rad strojeva, bio je toliko ljubazan sa mnom da sam ipak uživao na tom radnom mjestu. Kasnije, 1960, tražilo se dobrovoljce koji bi radili na bojanju novoizgrađene stambene zgrade u Columbia Heightsu 107. Bio sam presretan što sam se mogao staviti na raspolaganje i pomoći oko uređenja tog novog objekta za našu rastuću betelsku obitelj.

Ubrzo nakon što je bilo gotovo bojanje zgrade u Columbia Heightsu 107, ugodno sam se iznenadio kad sam dobio zaduženje da dočekujem posjetioce Betela. Posljednjih 40 godina radim na recepciji i te su mi godine bile jednako lijepe kao i sve ostale koje sam proveo u Betelu. Bilo da su u Betel došli posjetioci bilo novi članovi betelske obitelji, s oduševljenjem sam im pričao što se sve postiglo našim zajedničkim naporima kako bi djelo Kraljevstva napredovalo.

Naša betelska obitelj duhovno napreduje jer njeni članovi vole Bibliju. Kad sam prvi put došao u Betel upitao sam Emmu Hamilton, koja je bila korektor, koliko je puta pročitala Bibliju. Odgovorila je: “Trideset pet puta i onda sam prestala brojati.” Anton Koerber, još jedan nepokolebljivi kršćanin koji je tada služio u Betelu, znao je reći: “Biblija uvijek mora biti nadohvat ruke.”

Nakon smrti brata Russella 1916. njegove odgovornosti u organizaciji preuzeo je Joseph F. Rutherford. Rutherford je bio energičan, vrlo sposoban govornik i kao odvjetnik zastupao je Jehovine svjedoke u parnicama na Vrhovnom sudu Sjedinjenih Država. Kad je 1942. Rutherford umro, na njegovo je mjesto došao brat Knorr i mnogo se trudio kako bi postao što bolji govornik. Budući da sam živio u sobi blizu njegove, često sam ga čuo kako uvijek iznova vježba svoje govore. Uz takav je marljiv trud s vremenom postao izvrstan govornik.

 U veljači 1942. brat Knorr je pomogao da se oformi škola koja bi svoj braći u Betelu pomogla da poboljšaju svoju sposobnost poučavanja i govorenja. U školi se najviše pažnje poklanjalo istraživanju Biblije i javnom govorenju. Na početku je svatko od nas držao kratke govore o nekoj biblijskoj ličnosti. Moj prvi govor bio je o Mojsiju. Slična takva škola počela se 1943. održavati i u skupštinama Jehovinih svjedoka i postoji sve do danas. U Betelu se još uvijek ističe važnost stjecanja biblijske spoznaje i razvijanja djelotvornih metoda poučavanja.

U veljači 1943. osnovan je prvi razred misionarske škole Gilead. Sada je Školu Gilead završio već 111. razred! U njenih 58 godina postojanja preko 7 000 osoba školovalo se za misionare koji služe širom svijeta. Zanimljivo je da je 1943, kad je škola osnovana, u svijetu bilo tek nešto više od 100 000 Jehovinih svjedoka. Danas ih preko 6 000 000 sudjeluje u propovijedanju dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu!

Kratko prije nego je bila osnovana Škola Gilead, trojica nas iz Betela bili smo poslani da posjetimo skupštine na cijelom području Sjedinjenih Država. Ostali bismo jedan dan, nekoliko dana ili pak cijeli tjedan i nastojali duhovno ojačati skupštine. Nazivalo nas se slugama braće, a kasnije se osobe imenovane za tu službu nazivalo sluge pokrajine, odnosno pokrajinski nadglednici. No ubrzo nakon što je Škola Gilead počela s radom, pozvan sam da se vratim kako bih u njoj držao nastavu. Kao redovni nastavnik poučavao sam od 2. do 5. razreda, a kao zamjenik poučavao sam 14. razred. Imao sam priliku pričati s polaznicima škole o značajnim ranim događajima iz suvremene povijesti  Jehovine organizacije — od kojih sam mnoge mogao ispričati iz vlastitog iskustva — što me potaknulo da još više cijenim svoje bogato duhovno nasljeđe.

Daljnji dragocjeni događaji u kojima sam tijekom godina uživao bili su međunarodni kongresi Jehovinog naroda. Godine 1963. putovao sam po svijetu zajedno s još 500 delegata kongresa “Vječna dobra vijest”. Drugi povijesni kongresi kojima sam prisustvovao bili su kongres održan 1989. u Varšavi (Poljska), 1990. u Berlinu (Njemačka) i 1993. u Moskvi (Rusija). Na svakom sam kongresu imao prilike upoznati nekolicinu drage braće i sestara koji su desetljećima podnosili progonstvo pod nacističkim, komunističkim ili oba režima. Kako su mi samo ta iskustva ojačala vjeru!

Život koji sam proveo u Jehovinoj službi doista je bio duhovno bogat! Duhovnim blagoslovima nikada nema kraja. I za razliku od materijalnog bogatstva, što više ovo dragocjeno blago dijelimo s drugima, to smo bogatiji. Ponekad čujem pojedince kako kažu da bi im bilo draže da nisu odgojeni kao Jehovini svjedoci. Kažu da bi više cijenili biblijske istine da su najprije iskusili život izvan Božje organizacije.

Uvijek me uznemire takve izjave mladih jer zapravo govore da je bolje odrastati bez pouke o Jehovinim putevima. No treba razmisliti o svim lošim navikama i iskvarenom načinu razmišljanja koje ljudi moraju ispraviti kada kasnije upoznaju biblijsku istinu. Uvijek sam bio duboko zahvalan što su roditelji nas troje djece poučavali putu pravednosti. John je vjerno služio Jehovi sve do svoje smrti u srpnju 1980, a Esther je vjerna Svjedokinja sve do danas.

Rado se sjećam mnogih dragih prijateljstava koja sam gajio s vjernom kršćanskom braćom i sestrama. Dosad sam u Betelu proveo već više od 67 divnih godina. Premda se nikada nisam oženio, imam mnogo duhovnih sinova, kćeri i unuka. I raduje me kada razmišljam o svim dragim novim članovima naše svijetom raširene duhovne obitelji, od kojih je svatko vrijedan, a koje tek trebam upoznati. Kako su samo istinite riječi: “Blagoslov Jehovin obogaćava”! (Priče Salamunove 10:22).