GALOPIRAJUĆI po prašini s torbama punim ratnog plijena, stigao je jahački nomadski narod. Ovaj je zagonetan narod vladao evroazijskim stepama negdje od 700. do 300. pr. n. e. A onda je odjednom nestao — no tek nakon što je ostavio svoj trag u povijesti. Ovaj se narod spominje čak i u Bibliji. Riječ je o Skitima.

Nomadi i krda divljih konja stoljećima su tumarali pašnjacima koji se protežu od Karpata u istočnoj Evropi pa do današnje jugoistočne Rusije. Vojna akcija kineskog cara Hsüana pokrenula je u 8. stoljeću pr. n. e. seobu prema zapadu. Skiti su prodirući prema zapadu porazili Kimerijce, koji su vladali na području Kavkaza i sjeverno od Crnog mora.

Željni bogatstva, Skiti su opljačkali asirsku prijestolnicu Ninivu. Kasnije su s Asircima sklopili savez protiv Medijaca, Babilonaca i drugih naroda. U svojim su osvajanjima doprli čak do sjevernog dijela Egipta. Činjenica da je grad Bet She‵an, na sjeveroistoku Izraela, kasnije nazvan Scythopolis mogla bi ukazivati na period skitske okupacije (1. Samuelova 31:11, 12).

Skiti su se konačno naselili u stepama današnje Rumunjske, Moldavije, Ukrajine i južne Rusije. Tamo su se obogatili posredujući u trgovačkim poslovima između Grka i uzgajivača žitarica s područja današnje Ukrajine i južne Rusije. Skiti su mijenjali žito, med, krzno i stoku za grčko vino, tkanine, oružje i umjetnine. Tako su zgrnuli ogromno bogatstvo.

Ovim stepskim ratnicima konji su bili jednako važni koliko i ljudima u pustinji deve. Skiti su bili izvrsni jahači i jedni od prvih koji su koristili sedlo i stremen. Jeli su konjsko meso i pili kobilje mlijeko. Ustvari, konje su čak spaljivali na žrtvu. Kad bi neki skitski ratnik umro, njegovog bi konja ubili i svečano sahranili — zajedno s cijelom konjskom opremom.

Prema izvještaju povjesničara Herodota, Skiti su imali vrlo okrutne običaje, između ostalih, koristili su lubanje svojih žrtava kao vrčeve iz kojih su pili. Jurišajući na svoje neprijatelje, ubijali su ih željeznim mačevima, ratnim sjekirama, kopljima i trolisnim strijelama koje su kidale meso.

Skiti su se bavili vračanjem, šamanizmom, obožavali su vatru i božicu majku (5. Mojsijeva 18:10-12). Grobove su smatrali obitavalištem mrtvih. Robove i životinje žrtvovalo se njihovom umrlom gospodaru kako bi mu nastavili služiti. Pretpostavlja se da je s kraljevima na “onaj svijet” poslano i blago te kućni sluge. U jednom kraljevskom grobu pronađeno je pet slugu polegnutih tako da su stopalima okrenuti prema gospodaru, spremni da ustanu i nastave sa svojim dužnostima.

Vladare se sahranjivalo zajedno s raskošnim prinosima, a tijekom perioda oplakivanja Skiti su si puštali krv i rezali kosu. Herodot je zapisao: “Svatko sebi reže djelić uha, brije glavu, zarezuje sebi mišice na ruci, grebe se po čelu i nosu i probija dlan svoje lijeve ruke strelicom.” U isto to doba Božji Zakon Izraelcima je zapovijedao sasvim suprotno: “Za mrtvacem ne režite tijela svojega” (3. Mojsijeva 19:28).

Skiti su iza sebe ostavili tisuće kurgana (grobnih humaka). U njima su pronađeni brojni ukrasni predmeti koji slikovito prikazuju svakodnevni život Skita. Ruski car Petar Veliki počeo je 1715. sakupljati te blistave predmete, pa ih se danas može vidjeti u muzejima po Rusiji i Ukrajini. Zbirku ove “životinjske umjetnosti” čine konji, orlovi, sokoli, mačke, pantere, losovi, jeleni, ptice-grifoni i lavovi-grifoni (mitska stvorenja s krilima ili bez njih koja imaju tijelo jedne, a glavu druge životinje).

Biblija samo jednom izravno spominje Skite. U Kološanima 3:11 čitamo: “Nema Grka ni Židova, obrezanja ni neobrezanja, tuđinca, Skita, roba, slobodnjaka, nego je Krist sve i u svima.” U vrijeme kad je kršćanski apostol Pavao napisao te riječi grčki izraz preveden sa ‘Skiti’ nije se odnosio na pripadnike nekog određenog naroda, nego je označavao osobe koje pripadaju najnižem društvenom sloju. Pavao je istaknuo da čak i takve osobe pod utjecajem Jehovinog svetog duha, ili djelujuće sile, mogu obući bogougodnu osobnost (Kološanima 3:9, 10).

 Neki arheolozi smatraju da naziv Aškenaz spomenut u Jeremiji 51:27 (St) ima isto značenje kao i asirska riječ Ashguzai, koja se odnosila na Skite. Pločice pisane klinastim pismom spominju da je taj narod u sedmom stoljeću pr. n. e. sklopio savez s Menijskim Kraljevstvom i pobunio se protiv Asirije. Kratko prije nego je Jeremija počeo prorokovati, Skiti su mirno prolazili kroz Judu dok su putovali u Egipat i iz njega. Zbog toga su mnogi koji su čuli Jeremiju kako proriče da će Juda biti napadnuta sa sjevera vjerojatno sumnjali u istinitost tog proročanstva (Jeremija 1:13-15).

Neki izučavatelji smatraju da se riječi iz Jeremije 50:42 odnose na Skite, a tamo čitamo: “Luk i koplje nosiće, žestoki će biti, niti će žaliti; glas će im kao more bučati i jahaće na konjima, spremni kao junaci za boj, na tebe, kćeri Babilonska.” No ovaj se redak prvenstveno odnosi na Medijce i Perzijance, koji su 539. pr. n. e. osvojili Babilon.

Neki pretpostavljaju da ‘zemlja Magoga’ spomenuta u 38. i 39. poglavlju Ezehijela ukazuje na skitska plemena. Međutim, ‘zemlja Magoga’ ima simbolično značenje. Ona se po svemu sudeći odnosi na područje u blizini Zemlje u koje su Sotona i njegovi anđeli zbačeni nakon rata na nebu (Otkrivenje 12:7-17).

Skiti su sudjelovali u ispunjenju Nahumovog proročanstva o padu Ninive (Nahum 1:1, 14). Kaldejci, Skiti i Medijci oplijenili su Ninivu 632. pr. n. e., što je dovelo do pada Asirskog Carstva.

Skiti su nestali, no zašto? “Istina je da jednostavno ne znamo što se dogodilo”, kaže jedan ugledan ukrajinski arheolog. Neki izučavatelji vjeruju da su Skiti zbog težnje za bogatstvom oslabili, pa ih je u prvom i drugom stoljeću pr. n. e. potisnuo novi nomadski narod iz Azije — Sarmati.

Drugi smatraju da je razlog nestanka skitskih plemena njihovo međusobno sukobljavanje. Neki pak vjeruju da se preostale Skite može naći među kavkaskim Osetima. U svakom slučaju, ovaj zagonetan drevni narod ostavio je trag u ljudskoj povijesti — riječ Skit postala je sinonim za okrutnost.