Nakon što je izrekao svoju presudu protiv nevjerne Jude, Jehova je rekao Jeremiji: “Ti se dakle ne moli za taj narod, i ne podiži vike ni molbe za njih, i ne govori mi za njih; jer te neću uslišiti” (Jeremija 7:16).

Zašto je Jehova zabranio Jeremiji da se moli za Izraelce? Nesumnjivo zbog njihovog općepoznatog prestupanja Božjeg Zakona. Oni su otvoreno i bez imalo srama ‘krali, ubijali, činili preljub, krivo se kleli, kadili Baalima i išli za drugim bogovima’. Zbog toga je Jehova rekao nevjernim Židovima: “Odbaciću vas od lica svojega, kao što sam odbacio svu braću vašu, sve sjeme Efraimovo.” Naravno, bilo bi sasvim neumjesno da se Jeremija ili netko drugi molio Jehovi da promijeni svoju presudu (Jeremija 7:9, 15).

U skladu s tim, apostol Ivan je pisao o molitvi koja je prikladna u Božjim očima. Najprije je zajamčio kršćanima: “Što god da molimo u skladu s njegovom voljom, on čuje” (1. Ivanova 5:14). Ivan je potom, govoreći o molitvi u korist drugih, nastavio: “Ako tko ugleda svog brata kako griješi grijehom koji za sobom ne povlači smrt, molit će, i on će mu dati život — onima koji ne griješe tako da to za sobom povlači smrt. Postoji grijeh koji za sobom povlači smrt. Za taj mu grijeh ne kažem da moli” (1. Ivanova 5:16). Isus je također govorio o grijehu koji ‘neće biti oprošten’, a to je grijeh protiv svetog duha (Matej 12:31, 32).

 Znači li to da su svi koji su isključeni iz kršćanske skupštine kao nepokajnički grešnici počinili grijeh koji “povlači smrt” i da se shodno tome za njih ne smijemo moliti? To ne mora biti tako jer ima slučajeva kad takvi prijestupi nisu grijesi koji povlače smrt. Ustvari, teško je odrediti spadaju li u tu kategoriju. Tipičan primjer toga je judejski kralj Manasija. On je gradio oltare krivim bogovima, prinosio vlastite sinove kao žrtvu, bavio se spiritizmom i postavio rezani lik u Jehovin hram. Biblija zapravo kaže da su Manasija i narod činili “gore nego narodi koje istrijebi Jehova ispred sinova Izraelovih”. Zbog svega toga Jehova je kaznio Manasiju poslavši ga u lancima kao zarobljenika u Babilon (2. Kraljevima 21:1-9; 2. Dnevnika 33:1-11).

Jesu li Manasijini grijesi, koliko god teški bili, spadali u kategoriju grijeha koji povlače smrt? Po svemu sudeći nisu, jer izvještaj o njemu dalje kaže: “Kad bijaše u nevolji, moljaše se Jehovi Bogu svojemu, i ponizi se veoma pred Bogom otaca svojih. I moleći se umoli mu se, te usliši molitvu njegovu i vrati ga u Jeruzalem na kraljevstvo njegovo. Tada pozna Manasija da je Jehova Bog” (2. Dnevnika 33:12, 13).

Dakle, ne bismo smjeli naprečac zaključiti da je netko kriv za grijeh koji povlači smrt samo zato što je isključen iz skupštine. Možda treba više vremena da se otkrije što je zaista u srcu neke osobe. Štoviše, često se kaže da je jedna od svrha isključenja potaknuti grešnika da se urazumi te da se, nadamo se, pokaje i obrati.

Budući da osoba više nije u skupštini, svaku promjenu u srcu i stavu mogu najprije primijetiti oni koji su u njenoj blizini, naprimjer bračni drug ili članovi obitelji. Oni koji primijete promjene možda zaključe da prijestupnik nije učinio grijeh koji povlači smrt. Možda se počnu moliti da grešnik izvuče snagu iz Božje nadahnute Riječi i da Jehova postupi prema njemu u skladu sa svojom voljom (Psalam 44:21; Propovjednik 12:14).

Iako su neki možda u položaju da vide dovoljno dokaza na temelju kojih mogu vjerovati da se grešnik pokajao, to vjerojatno neće biti slučaj s članovima skupštine općenito. Oni bi se zbunili, zabrinuli, pa čak i spotakli, ako bi čuli da se netko javno moli za osobu koja je sagriješila. Iz tog razloga oni koji se žele moliti za grešnika trebaju to činiti samo privatno, dok svaki daljnji razvoj događaja prepuštaju u ruke odgovornih skupštinskih starješina.