OTAC se 1928. pretplatio na časopis Kula stražara i zainteresirao za Bibliju. Budući da je živio u središnjem Portugalu, jedini kontakt s Božjom skupštinom bio mu je putem publikacija koje je dobivao poštom te putem Biblije njegovih roditelja. Godine 1949, kad sam imala 13 godina, naša se obitelj preselila u Brazil, rodnu zemlju moje majke, i nastanila u predgrađu Rio de Janeira.

Naši novi susjedi pozvali su nas da posjetimo njihovu crkvu, pa smo otišli nekoliko puta. Otac ih je volio ispitivati o paklenoj vatri, duši i budućnosti Zemlje — no nisu mu znali odgovoriti na ta pitanja. “Prave istraživače Biblije još moramo čekati”, znao je reći otac.

Jednog je dana neki slijepi čovjek došao na naša vrata i ponudio časopise Kula stražara i Probudite se! Otac mu je postavio ona ista pitanja i dobio razumne odgovore utemeljene na Bibliji. Sljedećeg nas je tjedna posjetila jedna žena, također Jehovin svjedok. Nakon što nam je odgovorila na još neka pitanja, ispričala se i rekla da mora ići na “polje”. Otac je  nije razumio, pa mu je ona pročitala Mateja 13:38 i objasnila da je ‘polje svijet’ i da se ovo djelo propovijedanja mora vršiti po cijelom svijetu. Otac ju je pitao: “Mogu li i ja poći s vama?” “Naravno”, odgovorila mu je. Bili smo presretni što smo ponovno pronašli biblijsku istinu! Otac se krstio na sljedećem kongresu, a ja ubrzo nakon toga, u studenome 1955.

Godinu i po kasnije podružnica Jehovinih svjedoka u Rio de Janeiru poslala mi je veliku smeđu kovertu u kojoj se nalazila molba za punovremenu službu propovijedanja. Majka je u to vrijeme bila vrlo lošeg zdravlja, pa sam pitala oca za savjet što da učinim. “Jehova zna što radi”, odlučno je odgovorio. “Ako te pozvao na taj zadatak, trebaš ga ponizno prihvatiti.” Ohrabrena tim riječima, ispunila sam molbu i 1. srpnja 1957. započela s punovremenom službom. Prvo područje na kojem sam služila bio je Três Rios, grad u državi Rio de Janeiro.

Stanovnici Três Riosa u početku nisu željeli slušati našu poruku jer nismo koristili katolički prijevod Biblije. Pomoć je stigla kad smo započeli biblijski studij s Geraldom Ramalhom, aktivnim katolikom. On mi je pomogao nabaviti Bibliju s potpisom mjesnog svećenika. Otada, kad god bi mi netko uputio prigovor, pokazala bih mu svećenikov potpis i više nije bilo problema. Geraldo se kasnije krstio.

Bila sam presretna kad se 1959. pokrajinski sastanak održao u samom centru Três Riosa. Šef policije, koji je tada proučavao Bibliju, čak je organizirao da se po cijelom gradu izvjese natpisi koji su najavljivali program sastanka. Nakon što sam tri godine služila u Três Riosu, pozvana sam na novi zadatak u Itu, oko 110 kilometara zapadno od São Paula.

Nakon izvjesnog traženja, moja partnerica pionirka i ja pronašle smo udoban smještaj u centru grada kod Marie, jedne dobrodušne udovice. Maria se ophodila s nama kao da smo joj kćeri. No ubrzo ju je posjetio ituanski biskup Rimokatoličke crkve i rekao joj da nas se riješi, no ona je odlučno odgovorila: “Kad mi je umro suprug, ništa niste poduzeli kako biste me utješili. Pomogle su mi one koje su Jehovini svjedoci, premda ne pripadam njihovoj religiji.”

U to nam je vrijeme jedna žena rekla da su katolički svećenici u Ituu zabranili župljanima da od nas uzimaju “crvenu knjigu o Đavlu”. Mislili su na knjigu “Neka Bog bude istinit”, biblijsku publikaciju koju smo tog tjedna nudili ljudima. Budući da su svećenici “zabranili” crvenu knjigu, pripremili smo prezentaciju za plavu knjigu, “Novo nebo i nova zemlja”. Kasnije, kad su svećenici saznali za tu promjenu, prešli smo na žutu knjigu “Što je  religija učinila za čovječanstvo?” i tako redom. Bilo je dobro da smo imali čitavu lepezu knjiga s koricama različitih boja!

Nakon što sam otprilike godinu dana služila u Ituu, dobila sam telegram kojim sam bila pozvana da privremeno radim u Betelu, podružnici Jehovinih svjedoka u Rio de Janeiru, na poslovima oko pripreme kongresa koji se trebao održati u cijeloj državi. Rado sam prihvatila poziv.

U Betelu nije manjkalo posla i bila sam sretna što mogu pomagati na svaki mogući način. Koliku sam samo korist izvukla što sam svakog jutra prisustvovala razmatranju dnevnog citata i obiteljskom Studiju Kule stražare ponedjeljkom uvečer! Osjećajne molitve Otta Estelmanna i drugih iskusnih članova betelske obitelji duboko su me se dojmile.

Nakon kongresa održanog u cijeloj zemlji, spakirala sam stvari kako bih se vratila u Itu, no na moje iznenađenje, sluga podružnice Grant Miller uručio mi je pismo u kojem sam bila pozvana da budem stalni član betelske obitelji. Sobu sam dijelila sa sestrom Hosom Yazedjian, koja još uvijek služi u brazilskom Betelu. Betelska je obitelj u to vrijeme bila mala — samo nas 28 — i svi smo bili bliski prijatelji.

Godine 1964. u Betel je na školovanje došao jedan mladi punovremeni sluga, João Zanardi. Tada je dobio zadatak da nedaleko otamo služi kao sluga pokrajine, ili putujući nadglednik. Ponekad smo se susretali u Betelu kad je dolazio predati izvještaje. Sluga podružnice dozvolio je Joãu da prisustvuje obiteljskom studiju ponedjeljkom uvečer, pa smo zajedno mogli provoditi više vremena. João i ja vjenčali smo se u kolovozu 1965. Radosno sam prihvatila poziv da se pridružim suprugu u pokrajinskoj službi.

U to je vrijeme putujuća služba u unutrašnjosti Brazila bila poput prave pustolovine. Nikad neću zaboraviti naše posjete grupi objavitelja u Aranhi (Minas Gerais). Morali smo putovati vlakom, a zatim ostatak puta pješačiti — natovareni koferima, pisaćim strojem, projektorom za dijapozitive, torbama za službu i literaturom. Kako smo samo bili sretni kad smo ugledali Lourivala Chantala, jednog starijeg brata koji bi nas uvijek dočekao na stanici kako bi nam pomogao ponijeti prtljagu.

Sastanci su se u Aranhi održavali u jednoj unajmljenoj kući. Mi smo spavali u jednoj maloj sobi odostraga. Na jednom kraju sobe ložili smo drva za kuhanje i grijanje vode koju bi nam braća donijela u kantama. Rupa u zemlji na sredini obližnje plantaže bambusa služila nam je kao toalet. Noću smo ostavljali da gori plinska svjetiljka kako bi nas štitila od tropskih krilatih stjenica — insekata koji mogu prenijeti Chagasovu bolest. Ujutro bi nam nosnice uvijek bile crne od dima. Vrlo zanimljivo iskustvo!

Dok smo služili u jednoj pokrajini u državi Parani, ponovno smo od podružnice dobili jednu veliku smeđu kovertu. Još jedan zadatak  od Jehovine organizacije — ovaj smo put bili pozvani da služimo u Portugalu! U pismu nas se savjetovalo da uzmemo u obzir načelo iz Luke 14:28 i izračunamo trošak prije nego prihvatimo ovaj zadatak budući da je naše kršćansko djelo u toj zemlji bilo zabranjeno i portugalska je vlada već uhapsila mnogo braće.

Hoćemo li otići u zemlju u kojoj ćemo se suočavati s takvim progonstvom? “Ako naša braća u Portugalu mogu tamo živjeti i vjerno služiti Jehovi, zašto mi to ne bismo mogli?” rekao je João. Prisjećajući se ohrabrujućih riječi svog oca, složila sam se: “Ako nas je Jehova pozvao, trebali bismo se osloniti na njega i prihvatiti taj zadatak.” Ubrzo nakon toga nalazili smo se u Betelu u São Paulu, gdje smo dobili daljnja uputstva i pripremili putne isprave.

Naš brod Eugênio C otisnuo se 6. rujna 1969. iz luke u Santosu (São Paulo). Nakon devet dana plovidbe stigli smo u Portugal. Najprije smo nekoliko mjeseci surađivali s iskusnom braćom u uskim ulicama Alfame i Mourarie, u starim četvrtima Lisabona. Braća su nas poučila da budemo na oprezu kako nas policija ne bi lako uhvatila.

Skupštinski sastanci održavali su se u domovima Jehovinih svjedoka. Kad smo primijetili da su susjedi postali sumnjičavi, brzo smo promijenili mjesto održavanja sastanaka kako netko ne bi izvršio pretres kuće ili da braća ne bi bila uhapšena. Izleti, kako smo nazivali kongrese, održavali su se u Monsanto Parku u okolici Lisabona i na Costa da Caparici, šumovitom području na obali. Oblačili smo se kao da idemo na izlet, a grupa redara bila je na oprezu i čuvala stražu na strateškim mjestima. Ako bi se približavala neka sumnjiva osoba, imali smo vremena improvizirati nekakvu igru, servirati hranu ili početi pjevati narodne pjesme.

Kako bismo djelatnicima državne sigurnosti otežali da nas identificiraju, nismo koristili svoja prava imena. Braća su nas zvala João Maria i Maria João. Naša se imena nisu pojavljivala ni u kakvim pismima ili izvještajima. Umjesto imena imali smo brojeve. Jako sam se trudila da ne zapamtim adrese braće.  Tako ih ne bih mogla izdati da sam bila uhapšena.

Usprkos ograničenjima, João i ja odlučili smo iskoristiti svaku priliku za svjedočenje, jer smo znali da bismo svakog trenutka mogli izgubiti slobodu. Naučili smo oslanjati se na našeg nebeskog Oca, Jehovu. On je kao naš Zaštitnik koristio svoje anđele na takve načine da smo osjećali kao da ‘vidimo Onoga koji je nevidljiv’ (Hebrejima 11:27).

Jednom prilikom kad smo propovijedali od kuće do kuće u Portu, naišli smo na jednog čovjeka koji je inzistirao da uđemo. Sestra s kojom sam bila u službi spremno je prihvatila poziv, pa nisam imala drugog izbora nego da uđem zajedno s njom. Zaprepastila sam se kad sam u hodniku ugledala fotografiju neke osobe u vojnoj uniformi. A što sada? Domaćin nas je pozvao da sjednemo, a zatim upitao: “Biste li dozvolili svome sinu da služi vojsku kada bi bio pozvan?” Situacija je bila škakljiva. Pomolila sam se u sebi i smireno odgovorila: “Ja nemam djece i sigurna sam da biste i vi, kad bih vam postavila ovakvo hipotetsko pitanje, isto odgovorili.” Čovjek je samo šutio. Onda sam nastavila: “No ako me pitate kako bih se osjećala kad bih izgubila brata ili oca, mogu vam odgovoriti jer su mi i brat i otac umrli.” Dok sam govorila, oči su mi se ispunile suzama, a primijetila sam da je i on bio na rubu suza. Objasnio je da mu je nedavno umrla supruga. Pažljivo me slušao dok sam mu govorila o nadi u uskrsnuće. Tada smo se lijepo oprostili i mi smo mirno otišle, prepustivši stvar Jehovi u ruke.

Unatoč zabrani, pomagali smo iskrenim ljudima da steknu spoznaju istine. Moj je suprug u Portu počeo proučavati s Horáciom, jednim poslovnim čovjekom koji je brzo napredovao. Kasnije je i njegov sin Emílio, jedan izvrstan liječnik, zauzeo stav za Jehovu i krstio se. Doista, ništa ne može zaustaviti Jehovin sveti duh.

Godine 1973. João i ja bili smo pozvani da prisustvujemo Međunarodnom kongresu “Božanska pobjeda” u Bruxellesu (Belgija). Prisustvovalo je tisuće braće iz Španjolske i Belgije, kao i delegati iz Mozambika, Angole, s Kapverdskih otoka, Madeire i Azora. U svojim završnim riječima brat Knorr, iz centrale u New Yorku, poticao je prisutne: “Nastavi vjerno služiti Jehovi. Nikad ne znaš što će Jehova dopustiti. Tko zna, možda će sljedeći međunarodni kongres kojem ćeš prisustvovati biti u Portugalu!”

Naredne je godine djelo propovijedanja u Portugalu bilo zakonski priznato. Ispunile su se riječi brata Knorra i 1978. u Lisabonu se održao  naš prvi međunarodni kongres. Kako smo samo cijenili što možemo hodati ulicama Lisabona i svjedočiti noseći plakate, dijeleći časopise i pozivnice za javno predavanje! Ispunilo se ono o čemu smo sanjali.

Zavoljeli smo svoju braću u Portugalu, od kojih su mnogi bili zatvarani i batinani jer su čvrsto zastupali stav kršćanske neutralnosti. Željeli smo nastaviti služiti u Portugalu. No to nije bilo moguće. João je 1982. počeo imati ozbiljnih problema sa srcem, pa je podružnica predložila da se vratimo u Brazil.

Braća u brazilskoj podružnici svesrdno su nas podupirala i dodijelila nam zadatak da služimo u skupštini Quiririm u gradu Taubaté (São Paulo). Joãovo se zdravlje naglo pogoršalo i ubrzo je postao vezan za kuću. Zainteresirane osobe dolazile su u naš dom kako bismo proučavali Bibliju, a tu su se svakog dana održavali i sastanci za službu propovijedanja te tjedni studij knjige. Sve nam je to pomoglo sačuvati duhovnost.

João je nastavio služiti Jehovi koliko je mogao, sve do svoje smrti 1. listopada 1985. Bila sam tužna i prilično depresivna, no čvrsto sam odlučila da nastavim služiti na dodijeljenom zadatku. U travnju 1986. doživjela sam još jedan udarac kad su mi provalnici upali u kuću i odnijeli gotovo sve. Tada sam se prvi put u životu osjećala usamljeno i bilo me strah. Jedan me bračni par s puno ljubavi pozvao da neko vrijeme budem kod njih, na čemu sam im bila veoma zahvalna.

Joãova smrt i provala utjecale su i na moju službu Jehovi. Više nisam osjećala samopouzdanje u službi. Nakon što sam podružnici pisala o tim problemima, bila sam pozvana da neko vrijeme provedem u Betelu kako bih ponovno uspostavila emocionalnu ravnotežu. Koliko sam samo snage dobila za to vrijeme!

Čim sam se bolje osjećala, prihvatila sam zadatak da služim u gradu Ipui (São Paulo). Premda sam bila zaposlena u djelu propovijedanja, ponekad sam se osjećala obeshrabreno. Tada bih nazvala braću iz skupštine Quiririm i neka bi me obitelj došla posjetiti na nekoliko dana. Ti su me posjeti doista ohrabrili! Tijekom prve godine koju sam provela u Ipui 38 različite braće i sestara prevalilo je dalek put kako bi me došlo vidjeti.

Godine 1992, šest godina nakon Joãove smrti, dobila sam još jedan zadatak od Jehovine organizacije, ovaj put sam bila pozvana da se preselim u Francu (São Paulo), gdje i danas služim kao punovremeni sluga. Ovdje je područje vrlo plodno. Godine 1994. započela sam biblijski studij s gradonačelnikom. On se u to vrijeme kandidirao za člana brazilskog kongresa, no unatoč tome što je bio jako zaposlen, proučavali smo svakog ponedjeljka poslijepodne. Kako ga nitko ne bi ometao, isključio bi telefon. Kako sam samo bila sretna kad je malo-pomalo napuštao politiku i uz pomoć istine obnovio svoj brak! On i njegova supruga krstili su se 1998.

Kad pogledam unazad, mogu reći da mi je život koji sam provela u punovremenoj službi donio neizmjerne blagoslove i omogućio da na divne načine služim Jehovi. Prihvaćanje zadataka na koje me Jehova pozvao preko svoje organizacije doista mi je donijelo bogate nagrade. I spremnija sam nego ikad prihvatiti sve zadatke na koje bih još mogla biti pozvana u budućnosti.